INTERVJU: ZRINKA PAVLIĆ

'Lijeni smo otići u inozemstvo i promijeniti život'

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 12.03.2012 13:29
  • Objavljeno 12.03.2012 u 11:11
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Jesenski&Turk izdao je zbirku priča Zrinke Pavlić pod naslovom '5 priča i krafne', povodom čega smo s autoricom razgovarali o gledanju sapunica, tragediji čudaka u malim gradovima te zašto više nema negativaca u muško-ženskim odnosima

Zrinka Pavlić javnosti je najpoznatija kao TV kritičarka koja duhovitim stilom pisanja analizira što nam nudi televizija u Hrvatskoj. Pavlić (rođena 1971) je diplomirana sociologinja koja je inteligentne čitatelje oduševila knjigom 'Svijet i praktična žena', u kojoj se kroz seriju poluozbiljnih eseja bavila položajem žena u današnjem društvu. '5 priča i krafne' su u tom smislu novost za autoricu, koja se ovoga puta upustila u ozbiljnu prozu, no ipak se ne odrekavši svojeg smisla za humor.

Ključna priča ove zbirke jest i u naslovu istaknuta u odnosu na ostale: 'Krafne' su izraz generacijske gorčine svih onih koji su morali odrastati devedesetih godina u Hrvatskoj i koji danas s razočaranjem gledaju na brojne prilike koje nikad nisu ni dobili. Zbog toga smo razgovor sa Zrinkom Pavlić započeli baš tom temom...

'Krafne' su vrlo tužna priča što se bavi generacijom ljudi koja nije dobro prošla. Zbog čega se ona toliko razlikuje u odnosu na ostale priče?

'Krafne' su krenule kao ideja za roman koji sam počela pisati prije pet-šest godina. Sve je bilo inspirirano jednim sprovodom na kojem sam bila u Dalmaciji. No kada sam počela pisati, shvatila sam da u sebi nemam materijala za roman, nego za nešto između kratke priče i eseja. Jednostavno sam u sebi imala jedan osjećaj gorčine koji nastaje kad ti je život na čekanju. Odjedanput sam se probudila sredovječna. Tako su 'Krafne' nastale prije svih ostalih priča u zbirci, a onda sam dobila ideju i ostale priče posvetiti ljudima te generacije koja danas ima između 30 i 40 godina, prikazati njihove svakodnevne situacije.

U jednoj priči kažete da su oni koji se plaše otići van, u inozemstvo, u suštini lijeni...

Nije tu riječ o tome da su lijeni raditi, nego lijeni u smislu da promijene svoj život i napuste sve što poznaju. Ipak, moje priče govore o stvarnosti koja je postojala prije deset godina, tada su ljudi koji su otišli u inozemstvo bolje živjeli nego mi u Hrvatskoj. Danas je pak pomalo drukčija situacija. No ostavimo sve to postrani, i dalje ostaje to da neki ljudi imaju strah otići u nepoznato, ostaviti svoj život iza sebe, koliko loš bio.

Potresan je lik lokalnog pijanca Vladeka u priči 'Ledina'. Je li riječ o nekome tko je baziran na stvarnoj osobi?

Dio svojeg odrastanja, od četvrtog do osmog razreda, provela sam u Samoboru, i 'Ledina' je smještena u taj gradić. A svaki gradić ima nekog pijanca ili čudaka te vrste, poput Vladeka, koji su tragični, propali ljudi, a ne treba im mnogo da budu nešto drugo, koji su u biti dobri ljudi. Vladek je pozadina odrastanja glavne junakinje, kao neka vrsta kontrapunkta.

Jesenski i Turk

Jesenski i Turk

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal


Pišete i o muško-ženskim odnosima, ali baš i ne zauzimate stranu. Zašto?

S obzirom da pišem o ljudima koji se bliže četrdesetoj, riječ je o ljudima koji nisu djeca i bez životnih iskustava, dakle nema više bajki i crno-bijelih podjela. Više si ne možete pričati da su vaše veze definirane nekim drugim i da vi nemate nikakvu ulogu u tome. Zato nema negativaca i pozitivaca.

U priči 'Alvaro mora pobijediti' bavite se sapunicama. Što nam gledanje sapunica, i naše reakcije na iste, govori o ljudima?

Mi smo svi voajeri. Mislim da nitko ne može odoljeti sapunicama ako pogleda deset epizoda zaredom. Ja jednostavno nemam dovoljno vremena, baš zato što i jesam TV kritičarka, za gledanje sapunica. Ne mislim da je gledanje sapunica jako loše. Sapunice imaju svoju funkciju. U toj priči jedan lik iznosi tezu da je život kao sapunica, da su ljudi većinom površni i glupi, da vlada ista dinamika odnosa, jer i u životu je mnogo toga emotivno, nelogično i blesavo. S time se donekle slažem i uopće ne prezirem ljude koji vole sapunice. A još manje prezirem one koji rade sapunice, koje možda jesu glupe, ali to je krvav posao.

Kako onda procjenjujete ljude koji mrze sapunice i sve one koji ih gledaju?

Vjerojatno su nesigurni. Uvijek postoje ljudi koji se jako određuju u odnosu na ono što ne vole, naročito se odbijaju identificirati s nižim oblicima popularne kulture. Neka svatko gleda što hoće. Uostalom, znam dosta intelektualaca koji namjerno vole slušati kuruzu, smatraju je svojim nedoličnim zadovoljstvom.

U drugom planu svake priče osjeti se politička atmosfera Hrvatske u proteklih dvadeset godina. Ipak, niste direktno politični?

Htjela sam da se u pozadini osjeti tutnjanje tih godina. Nisam htjela konkretno naglašavati HDZ ili SDP, nego da čitatelj osjeti taj cijeli kontekst u želucu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi