intervju s anitom ruso Brečić

Kustosica izložbe o kojoj se priča otkriva fascinantne detalje iz života velikog umjetnika. Tko je bio Slavko Kopač?

  • Autor: Vid Barić
  • Zadnja izmjena 11.01.2022 12:59
  • Objavljeno 09.01.2022 u 20:56
Kustosica izložbe Anita Ruso Brečić u društvu Tamare Floričić iz udruge Art Rencontre, koja brine o Kopačevoj umjetničkoj ostavštini

Kustosica izložbe Anita Ruso Brečić u društvu Tamare Floričić iz udruge Art Rencontre, koja brine o Kopačevoj umjetničkoj ostavštini

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

S povjesničarkom umjetnosti Anitom Ruso Brečić i kustosicom izložbe 'Kopač', koja se u Zagrebu može pogledati do 27.03.2022., porazgovarali smo o životu i radu velikog umjetnika

Slavko Kopač bio je fascinantan umjetnik nevjerojatnog života, a istodobno i izuzetno povučen tip. Stvarajući s renomiranim svjetskim umjetnicima poput Jeana Dubuffeta, Andréa Bretona i Michela Tapiéa, Kopač je od četrdesetih godina prošlog stoljeća i kasnije diktirao trendove u Parizu, tada glavnom umjetničkom centru svijeta. U Parizu je živio desetljećima, ali nogom nije kročio u slavni Muzej Louvre, smatrajući da će to nepovoljno utjecati na njegovo stvaranje. Družio se s velikanima nadrealizma, prirodno i s Radovanom Ivšićem i njegovom suprugom Annie Le Brun. Veliki Jean Dubuffet predodredio ga je, pak, za čuvara Zbirke Art bruta, i na toj je poziciji ostao gotovo tri desetljeća. Pjesnik, esejist i glavni teoretičar nadrealizma, glasoviti André Breton, osobno mu je organizirao izložbe u svojoj galeriji À L’Étoile scellée.

Slikar i kipar Slavko Kopač pozicionirao se u to doba i kao jedan od najvažnijih protagonista u umjetnosti Informela i Art bruta - umjetničkih pravaca inovativnih materijala koji odbacuju standardne, konvencionalne forme komunikacije i pristupa stvaranju. Izlagao je po čitavom svijetu, a bio je, dakako, i vrlo cijenjen u 'svom' Parizu. Godine 1981., Kopač je imao važnu samostalnu izložbu u tom gradu. Naime, galerija Paris Art Center posvećuje mu retrospektivu, obuhvaćajući radove nastale od 1936. do 1981. godine. Petnaestak godina kasnije, Kopač će i umrijeti u tom istom Parizu. Datum je bio 23. studenog 1995. godine, a umjetnik je pokopan na čuvenom groblju Montmarte. Poštovatelji njegova djela oprostili su se od velikog slikara na komemorativnom skupu u Amphithéâtre Guizot, na pariškoj Sorbonni...

Slavko Kopač, 'Šetnja', 1949., foto: Damir Fabijanić

Slavko Kopač, 'Šetnja', 1949., foto: Damir Fabijanić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Kopač

U Zagrebu je upravo u tijeku izložba 'Kopač' (otvorena do 27.03.2022.), koja revalorizira i kontekstualizira lik i djelo Slavka Kopača te prikazuje izbor najizvrsnijih njegovih slikarskih, kiparskih, ali i pjesničkih ostvarenja iz muzejskih institucija i privatnih kolekcija diljem svijeta. Također, izložba nam pruža uvid u kulturno-antropološke prilike sredina u kojima je umjetnik živio i stvarao (Vinkovci, Zagreb, Firenca, Mostar, Pariz).

O životu i umjetničkom radu Slavka Kopača porazgovarali s kustosicom te izložbe, Anitom Ruso Brečić.

Slavko Kopač, 'Farma', 1948.

Slavko Kopač, 'Farma', 1948.

Izvor: Promo fotografije / Autor: Kopač

Koliko su doista bili veliki dometi ovog hrvatsko-francuskog umjetnika? Mislite li da je ostvario čitav svoj potencijal?

Iz današnje perspektive čini mi se sasvim opravdano reći da je Kopač zaista ostvario svoj potencijal. Da je imao sredstava, vjerojatno bi se bio upuštao i u izradu većih formata, većih skulptura. S druge strane, sigurna sam da se on ne bi složio sa mnom. Uvijek je pronalazio načina da izazove sebe, da prelazi granice poznatog i uobičajenog. Kopač je toliko sebe izazivao da je jedno vrijeme čak radio lijevom rukom, pojašnjavajući da mu se desna umorila, odnosno da nije više dovoljno maštovita. Bio je nevjerojatno vješt i intuitivan u uporabi raznih materijala. Na djelima izloženima na izložbi može se vidjeti kako iz 'utroba' njegovih slika vire žice, kompozicije su napravljene od kolaža gume, olova i drugih materijala koje je pronalazio u svom okruženju i kolažirao ih na raznim podlogama. Unatoč tome, motivi koje izrađuje su nam bliski, prepoznatljivi, lako shvatljivi. Kopač je bio skroz uronjen u ono što zovemo kolektivna ljudska svijest.

On kao da je bio i duboko opterećen poviješću, onime što je postojalo prije njega.

Neke njegove forme podsjećaju na figurice pronađene u Mezopotamiji, u Abuovom hramu ili na Kreti nekih 2500 godina pr. Kr. Kada to uočimo, shvatimo koliko je Kopačeva umjetnost ukorijenjena istovremeno u prvim civilizacijama čovječanstva, ali i u suvremenom društvu.

Radovi Slavka Kopača

Radovi Slavka Kopača

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Darko Privrat i Hugo Vojak

Koliko je i gdje on izlagao za života, ali i kasnije?

Kopač je do 1948. godine, kada se konačno preselio u Pariz, imao izložbe u Zagrebu, Firenci, Rimu, Parizu. Već se 1954. njegovo ime nalazi uz imena umjetnika Maxa Ernsta, Mana Raya, Magritta i drugih na pozivnici za izložbu u Peruu koju je organizirala vodeća pariška galerija nadrealista À l'Étoile scellée. Na jugu Francuske, u Vanceu, izlagao je s Giacomettijem, Appelom, Césarom, Pevsnerom, a uz desetke izložbi u Parizu među sveobuhvatnijima je bila ona iz 1984. Kopačev prijatelj, gosp. Dražen Švagelj, koji je obnašao dužnost vinkovačkog gradonačelnika za vrijeme Domovinskog rata, rado spominje kako se za vrijeme Kopačeve posthumne retrospektive 1996. godine, organizirane u Parizu u gradskoj vijećnici, održavala u Parizu i Dürerova izložba pa su se mogli vidjeti plakati za ove dvije izložbe jedni uz druge.

Ali ipak, Kopač kao da nije dosegao brutalnu svjetsku slavu kao neki njegovi suvremenici i kolege.

Kopač je unatoč svom nevjerojatno autentičnom opusu ostao na margini iz niza razloga, među kojima je sigurno i njegov ponizan karakter, a povrh svega je tu i nedovoljan interes domaćih institucija za ovog genija koji je često isticao da nosi sa sobom vinkovačku prašinu, gdje god da ide.

Najava izložbe 'Kopač'

Izvor: Društvene mreže

Zašto mislite da je bilo važno organizirati ovu izložbu Kopaču?

Slavka Kopača uvrstili smo prošle godine u Večernjakovu izložbu Hrvatska svijetu, koja je predstavljala sve one koji su na hrvatskom povijesnom teritoriju živjeli i stvarali, a svojim su radom i idejama mijenjali svijet. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, na čelu s Tomislavom Buntakom, ovom je izložbom htjelo pokazati široj publici kako je Kopač svojim autentičnim radom kroz umjetnost Art bruta, takozvanu sirovu umjetnost i kroz umjetnost Enformela (neformalnu umjetnost) zaista mijenjao svijet umjetnosti, koji je tada žudio za povratkom zajedničkom djetinjstvu kroz jednostavnost pristupa i odmak od naučenih konvencija. Kopač - poput Meštrovića, Bukovca i Murtića - treba biti hrvatski kulturni brend. Svojom pozicijom među najvećim tada živućim umjetnicima poput Jeana Dubuffeta, Andréa Bretona, Michela Tapiéa i drugih u vremenu poslijeratne umjetnosti stvorio je sve preduvjete za ono što zovemo 'slava'. Na nama je sada da taj potencijal iskoristimo, a zahvaljujući udruzi ArtRencontre na čelu s Tamarom Floričić, koja se brine o Kopačevoj ostavštini, dobili smo priliku na najvećoj mogućoj razini predstaviti Kopača u Hrvatskoj pa onda u Europi i svijetu.

Otvaranje izložbe 'Kopač', 17.12.2021

Otvaranje izložbe 'Kopač', 17.12.2021

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Darko Privrat i Hugo Vojak

Koliko je bilo zahtjevno prikupiti sav ovaj raznovrsni materijal, koji se dijelom nalazio i u privatnim zbirkama? Odakle su sve dolazili radovi?

Prva misao vodilja pri odabiru djela bila je napraviti postav koji je dinamičan, vibrantan. Želja nam je bila napraviti presjek što različitijih Kopačevih radova, jer se on nikada nije ponavljao. Kada posjetitelj prolazi kroz postav, stalno nailazi na nove motive, nove materijale, nove tehnike.

Radovi su posuđeni iz Gradskog muzeja Vinkovci, odnosno Likovne galerije Slavko Kopač Gradskog muzeja Vinkovci, Muzeja likovnih umjetnosti Osijek, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti (NMMU), Galerije Klovićevi dvori, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Galerije umjetnina Split te Umjetničke galerije Dubrovnik. Iz istih institucija posuđena je i dokumentarna građa. Treba spomenuti i Zakladu Josip Vaništa čijem se voditelju, Luki Filipoviću, zahvaljujem, kao i Feđi Gavriloviću, autoru najnovije knjige o Vaništinim korespondencijama, 'Druga strana'. Naime, njih dvoje otkrili su nam korespondenciju Vanište i Kopača.

Dio postava izložbe 'Kopač'

Dio postava izložbe 'Kopač'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Darko Privrat i Hugo Vojak

Pretpostavljam da je selekcija tolikih radova bila zahtjevna.

Odabir radova obavljala sam uz pomoć svog savjetnika na projektu, gospodina Željka Marciuša čije je iskustvo i precizno oko uvelike pridonijelo konačnom izboru djela i njihovoj organizaciji unutar postava. Na samom početku našli smo se pred oko 500 djela. Stalno smo ponavljali jedno drugome kako smo sretnici, jer Kopač nije napravio loše radove pa ne možemo zeznuti. Kopač je jako puno radio, a nije za života htio prodavati svoja djela. Pred kraj života počeo je razmišljati kome bi ih darovao i činilo mu se prirodno da ona budu i u hrvatskim muzejima, a ne da završe, kako je sam kazao, 'na buvljoj pjaci'. Klovićevim dvorima darovao je 70 djela, a njegova udovica i sin nakon njegove smrti darovali su Gradskom muzeju Vinkovci 50 djela.

Najzahtjevnije je bilo iz HNK Osijek donijeti svečani zastor koji je Kopač za to kazalište dovršio 1989., a veliko je 63 metra kvadratna (6, 20 x 8, 90 m). Ono je prvi put napustilo Osijek i s pravom mogu reći da je najekskluzivniji dio izložbe, budući da se do sada moglo samo u rijetkim prilikama vidjeti u HNK Osijek. Za to je zaslužan producent Damir Kanaet koji nije odustajao dok zastor nismo locirali i naposljetku dovezli u Zagreb te ga izložili kao predimenzioniranu lebdeću sliku koja plijeni pozornost čim se stupi u Meštrovićev paviljon.

Dio postava izložbe 'Kopač'. Kustosica Ruso Brečić: Kopač, baš poput Meštrovića, Bukovca i Murtića treba biti hrvatski kulturni brend

Dio postava izložbe 'Kopač'. Kustosica Ruso Brečić: Kopač, baš poput Meštrovića, Bukovca i Murtića treba biti hrvatski kulturni brend

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: D. Fabijanić

Što je na izložbi prikazano, kako ste ju organizirali i postavili i kojim motivima i principima ste se vodili?

U toj velikoj količini djela, olakotna okolnost bila je ta da kod Kopača kronologija nameće tipologiju. Kada bi se 'izguštirao' u jednom materijalu ili u nekoj temi, nije im se više vraćao. Stalno je težio novom i drugačijem. U Firenci je radio akvarele i gvaševe u sličnom koloritu. U Parizu, krajem četrdesetih, radi brojne slike s motivima životinja, početak 60-ih prepoznatljiv je po nizu djela nastalih od gume i olova. Krajem 70-ih pa sve do 90-ih izrađuje intimističke kolaže većih formata. Postav je zato organiziran kronološki i tematski: započinje u Vinkovcima s njegovim prvim crtežima, a nastavlja se kroz Firencu i Pariz. Svaka ta kronološka cjelina podijeljena je u tematske cjeline koje se pretaču jedna u drugu bez nekog osobitog upozorenja. Kroz cijeli postav postavili smo Kopačeve skulpture, a na nekoliko mjesta ističemo i njegovu poeziju.

U Galeriji Bačva dominira svečani zastor koji se može vidjeti i iz Galerije PM na katu Meštrovićeva paviljona. Sva tri galerijska prostora Meštrovićeva paviljona, dakle oko 2000 kvadratnih metara izložbenog prostora napunili smo Kopačevim djelima. Posjetitelji hodaju po naljepnici inspiriranoj Kopačevim ilustracijama vlastite poezije. Sve legende su trojezične, što je rijetkost u našim muzejima.

Čim se posjetitelji popnu na kat Meštrovićeva paviljona, u takozvanu Galeriju Prsten, mogu pogledati ulomke iz intervjua Slavko Kopač u pariškom ateljeu koji je za HRT 1990. godine snimila Neda Ritz. Posebno je zanimljivo vidjeti kadrove u kojima Kopač oslikava zastor HNK Osijek. Pogrbljen stoji na platnu i povlači debelim kistom bogate nanose boje. Na samom se početku može vidjeti i jedna njegova fascinantna skulptura koja je izložena do sada samo na retrospektivi u Klovićevim dvorima 1997. – skulptura Žena iz 1950., izrađena od betona s različitim detaljima drugih materijala poput cigle, riječnih bisera itd.

Uz veliku izložbu u Meštrovićevom paviljonu, u Francuskom institutu, na križanju Preradovićeve i Tesline može se pogledati izložba 'Kopač i Pariz' kojom smo, u suradnji s Francuskim institutom (čiji je stipendist Kopač bio 1939.), dodatno htjeli staviti naglasak na Kopačevo djelovanje Parizu, tadašnjem kulturnom centru Europe.

  • +12
  • +9

Prateća izložba 'Kopač i Pariz' u Francuskom institutu

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Juraj Vuglač

'Kopač' u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. Kustosica Anita Ruso Brečić: Želja nam je bila napraviti presjek što različitijih Kopačevih radova, jer se on nikada nije ponavljao. Kada posjetitelj prolazi kroz postav stalno nailazi na nove motive, nove materijale, nove tehnike

'Kopač' u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. Kustosica Anita Ruso Brečić: Želja nam je bila napraviti presjek što različitijih Kopačevih radova, jer se on nikada nije ponavljao. Kada posjetitelj prolazi kroz postav stalno nailazi na nove motive, nove materijale, nove tehnike

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: D. Fabijanić

Znamo da je Kopač stvarao s renomiranim svjetskim umjetnicima svog doba poput Jeana Dubuffeta, Andréa Bretona i Michela Tapiéa. Blisko je surađivao i s Bretonom. Što i koliko znamo o njegovim umjetnički najplodnijim pariškim danima?

Zahvaljujući pismima i svjedočanstvima, kao i njegovim intervjuima, znamo da je živio skromno, da je gotovo cijeli svoj radni vijek bio posve predan vođenju Zbirke art bruta. I sam kaže da je 20 godina za njega postojala samo jedna linija metroa: ona koja je vodila od njegova stana do Zbirke. Čim je došao u Pariz 1948., upoznao je skupinu nadrealista oko Bretona i Dubuffeta, o kojem je čitao u Italiji kao o poznatom francuskom umjetniku. Ova dva velikana francuske umjetnosti zajednički su osnovali Društvo Art bruta 'Compagnie de l'Art brut' i Dubuffet je, nedugo nakon što je upoznao Kopača, odlučio baš njega postaviti za voditelja Zbirke Art bruta koja je sakupljala i čuvala djela umjetnika čiji se radovi opiru naučenim konvencijama i svojim izričajem se približavaju dječjem, naivnom gledanju umjetnosti. Pojam sirova umjetnost (art brut), koji je uveo Jean Dubuffet, označava spontana, neopterećena i iskrena likovna ostvarenja izoliranih umjetnika, opskurnih kreativaca čija aktivnost nije poznata, i čiji radovi nemaju izravne veze s poznatom umjetnošću koju možemo vidjeti u muzejima, galerijama i salonima. Evo što je o art brutu napisao sam Kopač:

'S Art brutom želimo potvrditi da je svatko od nas potencijalni slikar, pjesnik, muzičar i da svatko može stvoriti dobru sliku, dobar stih, pravu notu. Treba samo pogoditi trenutak i biti hrabar. Za mene je Art brut životni prostor, trajno uzbuđenje. Toj se umjetnosti ne može pristupiti s pedagoškim predrasudama: kakvi su porivi ili poruke. Ona je čista spontanost, zanos, ludilo, kako hoćete. Ako sam u životu išta vrijedno učinio, onda je to moj prinos Art brutu. Meni je to važnije od svega što sam napravio na platnu.'

Jean Dubuffet i Slavko Kopač (preuzeto sa hdlu.hr)

Jean Dubuffet i Slavko Kopač (preuzeto sa hdlu.hr)

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: hdlu.hr

Michel Tapié ga je, pak, u knjizi Un art autre (Drukčija umjetnost) iz 1952. uvrstio među najveće umjetnike poput Marka Rothka i Willema de Kooninga. Također, opisuje ga i kao jednog od začetnika sirove umjetnosti koju naziva i drukčijom (un art autre, art informel).

  • +1

Otvaranje izložbe 'Kopač'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Darko Privrat i Hugo Vojak

Kao jedan od začetnika informela i art bruta, Kopač se u svom radu služio inovativnim materijalima. Možete li izdvojiti neke slike na izložbi koje najbolje reprezentiraju taj pristup, kojim materijalima se služio pri njihovoj izradi?

Famoznog Vukodlaka izradio je od gume; na Zahrđalom listu koristio je olovo (20 godina prije Aselma Kiefera koji se proslavio svojim velikim formatima koje je zalijevao olovom); iz Crne zemlje izrasta bilje oblikovano također od olova; Masaka 2 je od gume, žice, komadića kovina; Lađa je napravljena od pocakljene keramike i tankih drvenih prutića: Nevjesta ima oči od bisera, kamenčiće obojene u zeleno i plavo.

U poznate slikarske tehnike Kopač uvodi neslikarske materijale: gumu, pijesak, kovine, kamen, drvo, papir, staklo i ugljen, keramiku, cement, pečenu zemlju, kombinirane materijale, žicu, emajliranu ciglu, terakotu, emajliranu terakotu, pocakljenu terakotu, pocakljenu keramiku, pocakljenu pečenu glinu, škriljevac, lavu, bojeni kamen, plastične odljeve, ljepilom ukrućenu gazu, lijepljeni papir, trlatan, drvo, lijevano olovo, sageks i paviteks. Podloge na kojima je radio bile su: papir, platno, lesonit i linoleum, šperploča, pauspapir, drvo, juta, ovlažena zemlja, karton, daska, novopan, panelploča, drvene pločice, litografske podloge, japanski i svileni papiri…

Dio postava velike izložbe posvećene Slavku Kopaču

Dio postava velike izložbe posvećene Slavku Kopaču

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: D. Fabijanić

Vrijeme provedeno u Italiji na studiju Kopač opisuje kao ono koje je odredilo njegovo stvaranje, donijelo mu 'oslobođenje'. Što znamo o tim talijanskim danima i na koji način vi vidite da su ga odredili? Kako vi tumačite to 'oslobođenje' koje spominje?

To je u prvom redu oslobođenje od realističnog pristupa slikarstvu i odmak prema i dalje figurativnom, ali nešto slobodnijem izričaju motiva koji prestaju biti robovi stvarnosti i 'ispravne' perspektive. U Firenci, Kopač ide korak bliže onome što će sam zvati slikanje doživljenog, a ne viđenog. U prilog tome ide i njegova odluka da ne posjećuje muzeje. Smatrao je da bi ono što vidi u muzejima previše utjecalo na ono što stvara. Zato nikada nije kročio u Louvre.

U Firenci slika npr. Indijance: njegov poznati Hommage Christopheru Columbu vrlo lako bismo mogli pripisati Basquiatu 80-ih godina. Osim toga, oslobađa se uštogljenih konvencija. Prije dolaska u Firencu, godinu dana radio je u jednoj gimnaziji u Mostaru, gdje se posvađao s kolegicom koja ga je uvjeravala da djecu mora učiti slikati stol koji ima četiri noge, kao u stvarnosti, a ne stol kojem 'nedostaju' noge. Kopaču je takva uskogrudnost bila neprihvatljiva. Kako bi samo svijet bio siromašan da su slikari slikali samo ono što su vidjeli oko sebe. Ne bismo imali Michelangelov Posljednji sud, kao ni brojna druga djela koja smatramo kanonskima.

Poseban je bio njegov odnos s Jeanom Dubuffetom. Kako vi doživljavate taj odnos (on se od njega nije htio skloniti, ali ni pokloniti mu se - kako je sam izjavio), suradnju na području izdavaštva i ustanovljavanju Dubuffetovog Art bruta, odnosno na sabiranju djela za istoimenu Zbirku o kojoj će se Kopač, po umjetnikovoj želji, brinuti se kao kustos?

Iz svega što sam pročitala, rekla bih da je Slavko bio svjestan razlike u vlastitom podrijetlu i podrijetlu Dubuffeta koji je u Parizu bio 'svoj na svome', dok je Kopač mogao biti sretan ako je dobio i 'metar sunca', kako je jednom prilikom rekao. Francuska je, paradoksalno, kroz povijest bila socijalna zemlja koja je strance privlačila, propuštala ih na svoj teritorij, ali im je uvijek osiguravala samo i jedino mjesto 'drugoga' na društvenoj ljestvici. U takvim okolnostima, Kopač se očito nametnuo svojom mirnom pojavom pa ga je Dubuffet, čim su se upoznali 1948., stavio na čelo Zbirke Art bruta na kojem je i ostao gotovo tri desetljeća. Osim toga, Dubuffet je bio prgav, posvađao se s Bretonom i zabranio pristup nadrealistima Zbirci Art bruta.

Slavko Kopač, 'Loža', 1986., foto: Damir Fabijanić

Slavko Kopač, 'Loža', 1986., foto: Damir Fabijanić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Kopač

Kopač je očigledno znao s njim: niti mu se priklonio, niti mu se pokorio. Paralelno radeći, njih su se dvojica poštivali i zasigurno voljeli. U jednom je intervju Kopač priznao kako je morao uzeti francusko državljanstvo ako je htio biti na čelu Zbirke Art bruta. Dubuffet je to zahtijevao. Budući da je Kopač u Francuskoj ostao do kraja života, uzimanje državljanstva se iz ove perspektive čini kao najnormalniji potez. Ipak, u tom trenutku Kopač je bio svjestan da je 'čovjek s periferije Europe', što je on smatrao sastavnim dijelom vlastitog identiteta. Igor Zidić lijepo je sažeo njihove razlike u sljedećoj rečenici: 'Kopač je pjesnik slabije opće, ali veće specifične, lirske snage; veći je humorist od Dubuffeta a manji cinik.'

Dubuffet je, pak, 1984. o Kopaču zapisao sljedeće:

'Njegova je umjetnost neposredno vezana uz prizore iz svakodnevnog života, sklona prikazivanju najbanalnijih, često potpuno običnih predmeta. Toliko običnih da izmiču našem pogledu, čak ih više i ne uočavamo. Ali Kopač ih vidi intenzivno. Osvjetljava ih živim svjetlom, razotkriva nam ih u obliku lirskih ideograma, snažno nabijenih mislima i emocijama. Za teme svojih djela osobito voli birati vrlo jednostavne, moglo bi se reći siromašne objekte. Očita je njegova obuzetost jednostavnošću i siromaštvom. Njegova radost – koja postaje i naša – sastoji se u davanju dojmljivog sjaja bijednim stvarima, prenošenju tih stvari na uzvišen plan, gdje pojam siromaštva gubi i mjesto, i smisao, gdje sve predmete što postoje vidimo u vrtlogu jakoga kozmičkog vjetra, snažnog vjetra koji se rađa iz umnog procesa. To je umjetnost velike težine i vatrene žestine, ali ipak suzdržana, oprezna i vrlo obzirna, u njoj nikad nema prenemaganja. Naprotiv, uvijek je na impozantnoj razini ceremonijala visokog poštovanja, nakon čega pleše čarobno veselim korakom kao derviš u transu.'

Dio postava izložbe 'Kopač'

Dio postava izložbe 'Kopač'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: D. Fabijanić

Ta njegova suzdržanost o kojoj piše Dubuffet vjerojatno ga je i zadržala u svojevrsnom 'drugom planu'.

Sam Dubuffet je jednom prilikom rekao kako Kopač nema u sebi ništa poduzetničkog duha (nije prodavao radove niti se trudio da oni dospiju u muzeje i galerije). Dubuffet je, pak, osnovao Društvo Art bruta, kao mjesto koje raskida veze s institucionaliziranom umjetnošću. Ipak, puno je truda uložio da njegova djela dospiju u muzeje, galerije i kolekcije diljem svijeta. Dubuffet je zapravo bio poduzetnik, Kopač je bio autentičan umjetnik koji nije težio za slavom niti priznanjima. On se istinski divio umjetničkoj čistoći izraza umjetnika čija su se djela nalazila u Zbirci Art bruta koju je vodio do njezinog preseljenja u Švicarsku 1975.

Nekoliko dana prije Božića, na jednoj aukciji u Francuskoj prodana je slika Jeana Dubuffeta 'Mali krajolik s figurama', na kojoj je Dubuffet napisao posvetu 'Slavku Kopaču, prijateljski'. Slika je dosegla konačnu cijenu od milijun dolara.

Kopač, Jean Dubuffet i Michel Thévoz na otvaranju Zbirke Art bruta u Lausanni 1975. godine

Kopač, Jean Dubuffet i Michel Thévoz na otvaranju Zbirke Art bruta u Lausanni 1975. godine

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: n.n.

Što znamo o prvoj Kopačevoj pariškoj izložbi 1949. godine?

To je bila izložba u Galerie Message, održana pod Bretonovim sponzorstvom. Neveliku galeriju od 60 kvadrata vodila je Suzanne Bomsel, žena židovskog kolekcionara Edmonda Bomsela s kojom je Breton prijateljevao još od kraja 20-ih godina 20. st. Nakon Bretonovog povratka iz egzila koji je proveo u SAD-u za vrijeme Drugog svjetskog rata, saznajemo kako ga Bomsel poziva da kod nje izloži antikvitete koje je prikupio u tom razdoblju. Ipak, Breton ne izlaže svoje antikvitete već predlaže da Kopač izloži svoje radove. Odmah po dolasku u Pariz, Kopač je počeo raditi kod Bomsela kojima je izrađivao pepeljare i različite dekorativne skulpturice koje su se prodavale u galeriji. Preko njih je upoznao Bretona koji postaje njegov pokrovitelj za prvu parišku izložbu. Nažalost, nije nam poznato niti koji su radovi bili prikazani na izložbi, niti znamo kako ih je publika prihvatila. Znamo samo da Jean Dubuffet nije bio pozvan, o čemu se potužio u pismu jednom prijatelju. Nepoznato nam je zašto Dubuffet nije bio među uzvanicima. Sačuvana je pozivnica za tu izložbu, izrađena u nadrealističkom duhu i tiskana u sto primjeraka.

Kopač je surađivao s nadrealistima i družio se s njegovim najbitnijim pripadnicima, no nikada se nije smatrao nadrealističkim slikarom. Kako vi to tumačite, što ga je udaljavalo od njih dok im je istodobno bio blizak?

Unatoč Kopačevoj vezi s Bretonom znamo da nikada nije potpisao nadrealističke deklaracije niti je sudjelovao na sastancima nadrealista. Ipak, njegove ilustracije pronalazimo u Almanahu nadrealizma iz 1950., a svoja djela izlaže u poznatoj nadrealističkoj galeriji À l'Étoile scellée. Kopač je, čini mi se, najbliži nadrealizmu u ilustracijama koje izrađuje 1949. za Bretonovu poemu Au regard des divinités (U pogledu božanstava). Drveni totem koji je izradio 1953., kao poklon Bretonu, izrađen je u istoj maniri. Ilustracije su postavljene oko teksta, preko teksta, uz tekst. Zaigran u izradi oslikane poezije, Kopač izrađuje još jednu vizualnu poeziju - Sunce zalazi u zemlji slonova (Le soleil se couche au pays des éléphants, 1951.).

Na šest tankih drvenih pločica povezanih konopcem prikazuje samo motive životinja iz afričkog bestijarija (slonovi, majmuni, ptice, kornjače, mravojedi), ali ne pridružuje im tekstualni dio. Kopač je jedan primjerak 15. travnja 1951. poslao Bretonu uz pismo, ispričavajući mu se na odveć spontanoj izvedbi, moleći ga da uvaži iskrenost i užitak kojima je stvarao poemu, te ističući kako je se nipošto ne bi smjelo suditi s previše ozbiljnosti. Prijateljstvo s Bretonom nije potrajalo zbog Dubuffetovih sukoba s vođom nadrealista. Kopač na ovom radu grebe po površini, što se često može primijetiti u njegovim radovima od 1940-ih godina nadalje. Kopača je ponajprije od nadrealizma odvukao Art brut u kojem se više pronašao i kojem se u potpunosti posvetio.

Na izložbi se može vidjeti i jedna Kopačeva skulptura koja je do sada bila izložena samo na retrospektivi u Klovićevim dvorima 1997. – Žena iz 1950.

Na izložbi se može vidjeti i jedna Kopačeva skulptura koja je do sada bila izložena samo na retrospektivi u Klovićevim dvorima 1997. – Žena iz 1950.

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: D. Fabijanić

Kopač je pisao i izdavao poeziju, što nam možete reći o tom djelu njegove umjetnosti?

Kopač je uz ljubav prema slikarstvu i kiparstvu bio i istinski bibliofil. Uživao je u ilustriranju, uvezivanju i izradi krhkih umjetničkih knjiga. Kopačevo prvo izdanje oslikane poezije nosi naziv Gađanje mete (Tir à cible). Priča o doživljajima proživljenima na jednom sajmenom danu, a raspoređena je na šest stranica koje su presavijene u formi harmonike. Ovo jedinstveno izdanje svojim jednostavnim papirom, malim dimenzijama, nedostatkom margina i nekorištenjem fontova poznatih firmi paradigmatski je primjer artbrutovskog pristupa izdavaštvu: male ilustrirane knjige koje ručno izrađuju autori bilo kojim sredstvima. Sâm je pak tekstualni sadržaj onaj koji se približava tehnici automatskog pisanja, koju njeguje nadrealistička skupina autora okupljena oko Bretona.

Nedugo nakon Gađanja mete, Kopač oslikava spomenutu poemu U pogledu božanstava (Au regard des divinités). Stotinu primjeraka Bretonove oslikane poezije otisnute za otvaranje njegove (Kopačeve) izložbe u Galeriji Message u Parizu 1949.

U Venceu na jugu Francuske, gdje je 1955. Kopač kupio kuću kako bi ondje provodio ljeta kao i Dubuffet, upoznao je izdavača i galerista Alphonsea Chavea i njegova sina Pierra Chavea. Pierre Chave tiskao je Kopaču jednu poemu i jednu zbirku poezije. Kopač je na svom izdanju knjige umjetnika ('artist book') Pijani šešir (franc. Le chapeau ivre) radio oko tri godine. Ovo je djelo od korica do korica u potpunosti njegov autorski rad, od stihova do dizajna stranica. Uvez je posebno dragocjen: 'lažni', odnosno naslikani čipkani reljef mjestimice zamjenjuje prava čipka koja postaje dio kolaža. Zbirka pjesama Moji sati prebogati (franc. Mes très riches heures) također je njegov autorski rad od korica do korica. Izdavač Pierre Chave pomogao mu je u odabiru papira i detalja kao što je čipka iskidana iz grudnjaka ili rukom napisan tekst. Kopač je svoje kompozicije izrađivao na zasebnim papirima koji su naknadno lijepljeni u cjelinu.

Fotografija dijela Kopačeve pjesničke zbirke 'Moji sati prebogati'. Zbirku često zovu i erotskom

Fotografija dijela Kopačeve pjesničke zbirke 'Moji sati prebogati'. Zbirku često zovu i erotskom

Izvor: Promo fotografije / Autor: Slavko Kopač

Hrvatski prepjev Kopačeve pjesme iz zbirke 'Moji sati prebogati', prikazane na fotografiji (prepjevala Ursula Burger):

Ženo svih vremena

Ženo od prije neki sat

Ženo od deset na sat

Ženo sata neprilična

Ženo sretne ure

Ženo dobre ure

Ženo sitnog sata

Ženo na sat

Ženo sata za čvenk

Ženo ponoći

Ljepotice noći

Djevojke lunaparčne

Djevojke beznačajne

Žene od sto kila

Žene bez krila

Cure sajamašice

Cure crnomisašice

Cure s očima svinjećim

Cure sa sisama visećim

Kopač je prijateljevao i s Annie Le Brun, s kojom je i surađivao niz godina… Što možete reći o njihovoj suradnji? Kakav je bio Kopačev odnos s drugim našim pariškim velikanom, Radovanom Ivšićem, suprugom Annie Le Brun?

Annie Le Brun upoznala je Kopača 60-ih godina. Kada su ona i Radovan Ivšić, naš pjesnik, dramatik, esejist i prevoditelj, počeli izlaziti, Ivšić i Kopač su već bili prijatelji. Kada je par počeo zajedno živjeti, redovito su se i viđali. Živjeli su na samo 200 metara udaljenosti s Kopačima. U intervjuu koji je Le Brun dala Pauline Goutain, jednoj od autorica Kopačeve monografije koja je prije mjesec dana ugledala svjetlo dana u izdanju kultnog Gallimarda, ona ističe Kopača kao skromnog, jednostavnog čovjeka kojemu je tako malo trebalo za svakodnevni život. Le Brun ističe da je kao voditelj Zbirke arta bruta od Dubuffeta dobivao mizeriju. Smatra da su Kopač i Ivšić imali i tu posebnu vezu imigranata u Francuskoj. Svjedoči kako se Kopač 'tresao' pred boravišnom dozvolom. I sama sam kao studentica, prije ulaska Hrvatske u EU imala slična iskustva 'straha' pred francuskom administracijom.

U istom intervjuu Le Brun otkriva kako je Dubuffet zabranio nadrealistima posjet Zbirci art bruta koju su on i Breton zajednički osnovali. Ipak, nakon tri godine sličnih promišljanja, ova dva umjetnika se rastaju u lošim odnosima. Le Brun i Ivšić kao nadrealisti ipak su, zahvaljujući Kopaču, bili dobrodošli u prostorije Društva art bruta. Ivšić je Kopača spasio od depresije kada je postalo jasno da Zbirka arta bruta, kojoj je Kopač posvetio život, definitivno seli u Lausannu u Švicarskoj. Tada je Kopač poklonio i određena svoja djela Zbirci i odlazio nekoliko puta u Švicarsku da pomogne u preseljenju zbirke. Bio je jako povrijeđen kada je saznao da je nova uprava njegove slike pohranila u podrum gdje su bili vrlo loši uvjeti za čuvanje umjetnina. Te umjetnine su na koncu, zalaganjem tadašnje ravnateljice Moderne galerije (sada NMMU), Biserke Rauter Plančić otkupljene i danas su u fundusu NMMU.

  • +5
  • +2

Izložba 'Kopač'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: D. Fabijanić

Slavko Kopač u Parizu je živio i stvarao četrdeset i sedam godina. Kakav odnos danas imaju Parižani prema njemu, koliko je on tamo aktualan, cijenjen, željen autor?

Interes za Kopačem ponovno se pojavio. Francuski Nacionalni centar umjetnosti i kulture Georges Pompidou odlučio je u svoje zbirke uvrstiti nekoliko radova Slavka Kopača te pripremiti izložbu posvećenu njegovu radu, a renomirana francuska izdavačka kuća Gallimard, osnovana 1911., izdala je monografiju o Kopaču koja će se od siječnja 2022. godine moći kupiti u knjižarama diljem Hrvatske i Europe. Njezini autori su Fabrice Flahutez, Pauline Goutain i Roberta Trapani. Niti jednom drugom našem umjetniku Gallimard nije izdao monografiju niti mu je Pompidou organizirao izložbu. Kopačevo vrijeme je upravo započelo.

Slavko Kopač, 'Volovi', 1967., foto: Damir Fabijanić

Slavko Kopač, 'Volovi', 1967., foto: Damir Fabijanić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Kopač

Izložba 'Kopač' otvorena je u Meštrovićevom paviljonu do 27.03.2022. Više informacija o izložbi i ulaznicama dostupno je na www.slavkokopac.com.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!