Nova biografija Winstona Churchilla, koju potpisuje britanski povjesničar Andrew Roberts, napokon pokazuje, kako je najavljeno, 'potpunog i definitivnog' političara te državnika najpoznatijeg kao premijera Velike Britanije u Drugom svjetskom ratu. Kritičari međutim vjeruju da je ova slika i dalje pretjerano idealizirana te da Churchill zapravo uživa bolju reputaciju danas nego 1945.
Prema britansko-nigerijskom povjesničaru Davidu Olusogi, koji je za Guardian napisao kritiku najnovije biografije Winstona Churchilla, 'Churchill: Walking with Destiny', mit je, izgleda, nemoguće razbiti.
Premijera Velike Britanije u Drugom svjetskom ratu i ovdje se, uz poneke nove materijale i elemente, opisuje kao vođu iz čijeg se primjera, zbog njegove hrabrosti, upornosti i moralnih principa, dan-danas puno toga može naučiti. Autor biografije, britanski povjesničar i novinar Andrew Roberts, koji potpisuje i dvije Napoleonove biografije, Churchillu se očigledno divi i pritom olako odbacuje neke druge njegove strane, manje herojske, upozorava Olusoga.
Što je zaista novo u novoj knjizi o Churchillu?
S obzirom na to da je dosad napisano na stotine njegovih biografija, bitno je, naravno, zapitati se što je novo u ovoj posljednjoj, Robertsovoj. U njoj se, kako u kritici knjige piše David Olusoga, nude poneki dosad neviđeni materijali, poput dnevnika Ivana Majskog, sovjetskog diplomata u Britaniji, a tu su i novi zapisi o Churchillovim ratnim sastancima. 'Otkriće koje je privuklo najviše pažnje jest to koliko je puta Churchill znao briznuti u plač - njegova sentimentalnost bila je poznata svakome tko je s njime bliže surađivao', piše Olusoga, navodeći i da Roberts u biografiji koristi dnevnike Georgea VI, koje je kraljevska obitelj prvi put ustupila povjesničarima.
Podsjeća na to da je Churchill, koji se standardno vodi kao borac protiv nacizma i političar koji je promijenio svijet, bio veoma plodan novinar, pisac i neumorni samopromotor koji je toliko vladao jezikom da ne čudi što je dobio Nobela za književnost. Iza sebe je ostavio preko 40 knjiga i tisuće govora, od kojih su se najpoznatiji usjekli u kolektivnu svijest.
'I sam sam, unatoč dubokim sumnjama u mitove koji ga okružuju, svoju produkcijsku tvrtku Uplands nazvao prema frazi koju je iskoristio u jednom od svojih najpoznatijih ratnih govora', priznaje Olusoga, misleći na rečenicu 'Ako mu se (Hitleru) suprotstavimo, čitava Europa može biti oslobođena i život na svijetu može krenuti naprijed prema širokim i osunčanim visoravnima.' (If we can stand up to him, all Europe may be freed and the life of the world may move forward into broad, sunlit uplands.)
O njegovu trajnom utjecaju najbolje govori to što se i u današnjim vanjskopolitičkim krizama i sukobima političari i novinari redovito zapitaju što bi napravio Winston Churchill, napominje Olusoga. Dodaje da su se i u priči o izlasku Velike Britanije iz Europske unije i pobornici i protivnici Brexita pozivali upravo na Churchilla. Pobornicima je pritom bilo nešto teže jer je britanski ratni premijer 1946. glasno zagovarao 'neku vrstu Ujedinjenih Država Europe' i u cijeloj svojoj karijeri zapravo naglašavao važnost očuvanja povezanosti s kontinentom, podsjeća Olusoga.
vezane vijesti
'Ali kroz iskrivljenu prizmu sjećanja na Drugi svjetski rat, zagovornici Brexita naše su europske partnere etiketirali kao neprijatelje protiv kojih treba zauzeti stav. Spomen Churchilla pritom im služi kako bi osnažili svoju tvrdnju da će Brexit uspjeti ako vjerujemo u Britaniju i izuzetni 'britanski duh'', objašnjava, dodajući kako Roberts u biografiji sumira Churchillov kredo: 'Vjerovao je da se s dovoljno duha možemo izdići iznad svega i od naših života napraviti nešto zaista čudesno.'
Jesmo li onda danas, više od 50 godina od njegove smrti, u stanju pogledati iza ogromne reputacije i brojnih njegovih riječi te pronaći pravog čovjeka, pita Olusoga.
'Churchilla se mora odvojiti od slike koju je stvorio kao ratni vođa, i on i svi ostali oko njega, a što je bila bitna sastavnica samih ratnih napora', dodaje, upozoravajući da i najnovija biografija (nazvana prema Churchillovoj izjavi da se kad je imenovan premijerom u svibnju 1940. osjećao kao da hoda sa sudbinom, kao da mu je čitav život bio priprema za taj trenutak) ide u prilog slici gotovo svetog, svakako neprikosnovenog državnog heroja.
'Njegove liderske sposobnosti su neosporne, kao što je i nevjerojatno važna bila njegova moć da inspirira i nadahne svoju naciju, ali u tome je čovjeku bilo i brutalnosti, ljubavi prema ratovanju - koju je ponekad i sam priznavao - te opsesije oružjem. Strastveno je podržavao zračno bombardiranje Iraka u međuratnom razdoblju, a slične je taktike primijenio nad njemačkim civilima u Drugom svjetskom ratu. Osim toga, snažno je zagovarao korištenje kemijskog oružja, a sve to su povjesničari posljednjih godina detaljno istražili te studijama pokazali Churchilla koji ne samo da griješi, nego je i osvetoljubiv, i to ponajviše zbog svojih rasističkih gledišta', upozorava Olusoga.
Roberts se, tvrdi, dotiče nekih kontroverznih Churchillovih postupaka i katastrofalnih odluka, poput odluke da 1943. zabrani dostavu brodova s hranom u Bengal, zbog čega su milijuni ljudi umrli od gladi.
'Churchillov rasizam i paternalizam tretiraju se kao nešto tipično za njegovu eru i generaciju, što su bili samo donekle. U slučaju ovog konkretnog političara te su predrasude značile prije svega gubitak života i ostavile su posljedice koje se osjete i danas', tvrdi Olusoga, dodajući da mu reputaciju u široj javnosti unatoč tome ništa ne može narušiti, da Churchill zapravo u Britaniji danas bolje stoji nego što je to bio slučaj u ratnoj 1945., kad ga je većina birača odlučila maknuti s položaja i 'baciti natrag u političku divljinu'.
'Borba u Drugom svjetskom ratu bila je, dakako, ključna, ali je za današnje Britance postala neka vrsta križarskog ratovanja i manje je kritički gledaju nego generacije koje su se onda zaista borile. Churchillovi veliki govori, njegova bitka za Britaniju i ratni duh značili su i smrt za više od milijun Indijaca koji su umrli od gladi. Britanija i Churchill borili su se ne samo za slobodu i demokraciju, nego i kako bi očuvali carstvo, njegovu veliku moć i vitalne interese', podsjeća Olusoga i zaključuje da se nijedan povjesničar, ma kako bio objektivan, neće uspjeti odmaknuti od toga, svakako ne dok god je na snazi vjera u mitsku verziju sukoba koja je definirala kako samog Winstona Churchilla tako i čitavo njegovo stoljeće.
