ZVIJEZDE PULSKOG SAJMA

Književno-filmske i pokoja 'seksplicitna' anegdota

  • Autor: Mima Simić
  • Zadnja izmjena 04.12.2010 15:42
  • Objavljeno 04.12.2010 u 14:31
PXL_101203_1073

PXL_101203_1073

Izvor: Pixsell / Autor: Photo: Dusko Marusic/PIXSELL

Pulski sajam knjiga otvorile su Marija Schrader i Zeruya Shalev razgovorom o suradnji na ekranizaciji romana 'Ljubavni život', a kako je bilo za tportal piše filmska kritičarka i spisateljica Mima Simić

Izraelski kazneni zakon granicu od 16 godina označava kao dob u kojoj možete dati pristanak na seksualni odnos (bilo kojeg predznaka). Koincidentalno, ovogodišnji Sa(n)jam knjige u Puli slavi upravo 16. rođendan, a provokativna poslastica koju je servirao publici najveća je izraelska književna zvijezda Zeruya Shalev (čita se 'Cruja'!) koja je seksualno eksplicitnim romanom 'Ljubavni život' (kod nas ga je 2007. objavila Fraktura) uzdrmala konzervativniji dio domaće javnosti - ali si i priskrbila prijevod na preko 20 jezika i vagone prodanih primjeraka širom svijeta.

Priča u kojoj se mlađahna Jara zaljubljuje u očevog prijatelja te se s njim upušta u (auto)destruktivnu seksualnu pustolovinu u kojoj stradava Jarin brak, karijera te jedan mačak, potaknula je njemačku glumicu Mariju Schrader (neki od nas sjećaju je se po jednoj od naslovnih uloga u filmu 'Aimee i Jaguar', ekranizaciji doku-romana Erice Fischer o lezbijskoj ljubavi tijekom holokausta) da se premjesti iza kamere i režira film po Shalevinom bestseleru. Za uvjerljivost priče o strastvenoj aferi mlade i zgodne djevojke i postarijeg muškarca pobrinuo se mačo-šarmer Rade Šerbedžija, koji se u Puli, avaj, nije pojavio (Angelina je imala druge planove), ali su se zato Zeruya i Maria tandemski izložile publici za sva književno-filmska, i pokoje seksplicitno pitanje.

Suradnja povijesno traumatične kombinacije, Njemice Marije i Židovke Zeruye nije bila nimalo nalik onoj koju pamtimo iz 'Noćnog portira' Liliane Cavani; Zeruya je imala toliko povjerenje u Marijine scenarističke vještine da scenarij praktički nije ni čitala, smatrajući, kako veli, da su film i knjiga toliko odvojene umjetničke vrste da ih ne treba ni uspoređivati.

Ono što je, međutim, prepreka svakoj ekranizaciji - a tako je bilo i s ovom - produkcijski su uvjeti, odnosno producentski imperativi. Film čija se radnja odvija na svetom izraelskom tlu financirali su Nijemci, a jezik kojim govore likovi je - engleski. Prevladamo li otpor prema ovoj odluci (kao što smo onomad progutali jednaku intervenciju u remek-djelu Jakova Sedlara, filmu Gospa (čita se 'gaspa'!)), suočit ćemo se s radom koji je možda najzanimljiviji upravo kao predložak za analizu svih ograničenja filmske adaptacije. Shalevin intimistički, poetičan, odnosno strujno-svjesni književni stil gotovo je nemoguće prevesti na ekran u okvirima tradicionalne narativne forme (koju će producenti jedino poduprijeti), pa roman ostaje sveden isključivo na vlastitu - priču.

No, ne zavaravajmo se. Kad kažemo 'knjiga' ili 'film', prva asocijacija ionako je upravo to, priča. I zato je na razgovorima s autoricama bilo najzanimljivije slušati njihove priče oko filma i oko knjige; primjerice, koliko je snimanje zapravo bilo traumatično za relativno neiskusnu glavnu glumicu pa se zbog snimanja scene 'threesomea' doslovno i fizički razboljela, kako im je bilo nemoguće snimiti prizor javne golotinje u Jeruzalemu jer bi ih (moje suptilno tumačenje) linčovali, kako se nitko od izraelskih filmaš(ic)a ne bi usudio snimati film po tako skandaloznoj knjizi, kako Zeruyu zahvaljujući njezinoj 'trilogiji o modernoj ljubavi' danas u Izraelu doživljavaju kao vlastitu Magdu Weltrusky i pišu joj tražeći bračne i ljubavne savjete i tomu slično.

Možda upravo u tom grmu leži tajna Shalevina uspjeha - u činjenici da svojom intimističkom prozom potpuno zaobilazi geopolitički kontekst u kojemu stvara, baš kao što to čini uporaba engleskog jezika u filmskoj verziji. Na pitanje Daše Drndić o upadljivoj apolitičnosti Zeruyina djela u kontekstu hiperpolitičnog suvremenog Izraela, Shalev se ogradila izjavom da ne želi pisati političke pamflete i da se križanjem političnog i književnog gubi ono umjetničko. Nažalost, 'Sonnenschein' Daše Drndić još nije preveden na hebrejski, pa joj ga nisam mogla pokloniti da joj dokažem da je osobno uvijek političko, i da se u toj politici krije - beskrajno puno poezije.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi