AKTUALNA PUBLICISTIKA

Knjiga otpora i nezaborava

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 19.10.2011 11:20
  • Objavljeno 19.10.2011 u 09:31
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Nataša Petrinjak knjigom 'U sredini u množini' strasno analizira veoma ozbiljne teme, velike, odsutne, one koje se nerijetko pišu i govore naglašeno, velikim slovima i povišena glasa

Žensko pismo, ma kako se definiralo i redifiniralo, prvom knjigom Nataše Petrinjak dobilo je na žanrovskoj raznovrsnosti jer se uglavnom ispisuje u fiction literaturi ili, kako bi se staromodno reklo, u beletristici, a rjeđe je u nonfictionu, publicistici, i to žurnalističkoj, kao što je slučaj s predmetnim naslovom. Upravo zbog toga žurnalističkoga valera, u ovome dobu sveopće konceptualizacije piscu ovih redaka učinilo se samorazumljivim poziv Nataše Petrinjak, autorice rečene knjige U sredini u množini, da bude jedan od govornika na njenoj nedavnoj promociji u agilnoj zagrebačkoj Knjižnici Bogdan Ogrizović. Naime, u koncept toga predstavljanja ušao sam kao njen prvi urednik iz doba kada je naglavce skočila u novinarstvo i to nigdje drugdje nego u tada, potkraj osamdesetih, veoma utjecajan njusmagazinski tjednik Danas, i to onda kada je bio raspisan natječaj za mlade suradnike jer se u redakciji shvatilo da su listu prijeko potrebne nove snage.

Uređivao sam tada rubriku kulture i imao sve odreda sjajne stalne suradnice, kasnije uvelike poznata novinarska imena kao što su, da spomenem samo neke, Maja Razović, Alemka Lisinski, Jasmina Kuzmanović, Ines Sabalić te još neke povremene autorice. A u tu sjajnu reprezentaciju Nataša Petrinjak brzo ulazi, u početku na klupu, ali ubrzo i u stalnu postavu tik prije nego što je danas legendarni Danas završio kako je završio, a mlada novinarka nešto kasnije počela pisati za Arkzin, Beatte, Osječki tjednik, Cosmopolitan, Elle, Republiku Jutarnji list, Zaposlenu, a posljednjih osam godina članica je uredništva dvotjednika Zarez i stalna suradnica tjednika Novosti.

Upravo iz tih listova najveći je broj tekstova koji sačinjavaju knjigu o kojoj je ovdje riječ. Inače, novinarske knjige uglavnom nastaju kada serija kolumna dosegne kritični broj izlazaka pa se čini da bi knjiga koja bi sve to u potpunosti ili izborno obuhvatila mogla naći kupca jer su posrijedi tekstovi koji ipak nisu od one vrste koje leptirski žive jedan dan. Članci se tada obično samo poslože kronološki prema izlaženju, priprema za slog bude sačuvana, još se isprave u prvoj korekturi promakle pogreške, a rijetko tu bude i minimalna douređivanja i publikacija je spremna za knjigotisak.

Ponekad to ima više uspjeha, ponekad manje, ali teško da takve knjige dožive drugo izdanje. Za novinarske knjige druge, ambicioznije vrste, ideja o ukoričenju nadođe kada se shvati da pojedini tekstovi osim povodnoga, izvještajnog dijela i osvrtnoga karaktera, imaju izražen i neki problematski ton, kada se tema počinje razlagati pomalo teorijski, tj. onda kad se analize počinju pretapati u sintezu, kada sve to postaje ogled koji može stajati sam za sebe, tj. kad se može takve tekstove ponuditi i vrednovati u knjižnim koricama.

S knjigom Nataše Petrinjak možda i nije bio baš takav slučaj, ali nešto je slično zacijelo bilo posrijedi. Reklo bi se kao da je tekstove počela pisati novinarka za novine, a završavala kulturologinja ili kulturologica za časopis ili za knjigu kao što je ova o kojoj je riječ. Budući da je autorica po vokaciji i jedno i drugo, lako je moglo biti baš tako. Možda je upravo tako i nastalo ovo njezino predmetno novinarstvo s dodanom vrijednošću.

Sve u svemu, njena knjiga pod pomalo enigmatskim naslovom U sredini u množini, s tekstovima očito ogoljenim od sve prvotne novinske opreme, sadrži pet poglavlja Među stoljećima, Među ljudima, Među događajima, Među granicama i Među umjetnostima. Naslovi onih cjelina koji nisu intervjui uvijek su od jedne riječi u množini, tako da se mogu doimati kao egide članaka koji su ostali bez naslova, podnaslova, međunaslova, leadova ili bilo čega sličnoga. Naslov pod kojim je tekst prvotno objavljen je na dnu teksta, (u zagradama uz naziv lista, samo broj te godina izlaženja).

To je vašemu prikazivaču aktualne publicistike, kao novinskom uredniku, koji je malone cijeli radni vijek proveo smišljajući dobre naslove, atraktivne podnaslove, odmorišne međunaslove i ostale animacijske dijelove novinske opreme bio nemali profesionalni šok dok nije shvatio da je i to dio koncepta, te da bi izvorna oprema čak mogla donekle zamagljivati, zapravo, esejističku bit izabranih tekstova. Članci ovako plasirani među knjižne korice postaju tako svojevrsni kompendij i repetitorij da bi čitatelj lakše mogao ući u samu bit obrađena problema ili pak ponoviti ono što bi mogao zaboraviti, a nije za zaborav.

Riječ je ovdje, naime, ponajprije o knjizi protiv zaborava i strasnoj analizi veoma ozbiljnih tema. Velikih, odsudnih, onih koje se nerijetko pišu i govore naglašeno, velikim slovima i povišena glasa. Pojmovi su to kao što su Ljudska prava, Medijske slobode, Nasilje nad ženama, Politički kriminal, Grabež crkve u Hrvata, Nezaštićenost slabih u bilo kojem smislu i uopće riječ je tu ponajviše o zalaganju za opću pravdu i svekoliku jednakopravnost. I tu autorica nipošto nije nepristrana, ona je, naime, uvijek na strani slabih i ugroženih. Ona je uvijek odvjetnik za pravo na drugost, drukčijost, a protiv opresije svih vrsta, pa vjerojatno i onda kada bi se to odnosilo i na prvost, istost, ako bi se i to nekako moglo pojmiti.

Predgovarač ovoj knjizi Predrag Lucić, fundamentalni feralovac, kaže da su posrijedi tekstovi koji su i izazov slobode i poziv na izgrađivanje kulture otpora i protesta protiv vladajuće kulture pristajanja na senzaciju i trač kojima se pokušava zatomiti ljudska potreba za stvarnom slobodom. I slobodno vam budi, naglašava Lucić, da čitajući njezine tekstove u njoj prepoznate sugovornicu kojoj ne morate povlađivati.

Jer ona ne piše za povladive i povodljive. Ta finalna ocjena Lucićeva je, dakako, lucidna, pa i ne bi bila ovdje ni prepisana u cijelosti da nije takva, ali mora se ipak dodati jedna dopuna – Nataša Petrinjak piše za sve. I za prijatelje i neprijatelje i za izrabljivače i izrabljivane i za slabe i jake i za moćne i nemoćne. Ali to, nažalost, ne znači i da će je svi htjeti dočitati. Ali zato i jesu svi ovi tekstovi u knjizi, tj. nisu ostali samo u novinama pa im se svatko, htio ili ne htio, za razliku od novina, uvijek može vratiti. U poglavlju Pisanje o pisanju ova novinarka i kulturologinja kaže: 'Pišite.'

Pismo majci, e-mail prijateljicama, potencijalnim nakladnicima, ispunjavajte bjeline papira i kompjutorskih ekrana, pišite po rubovima novina, po zidu – ispunite svijet svojim postojanjem. Nataša Petrinjak je možda htjela reći – pišem, dakle, postojim. Zato nije loše poslušati je i pisati ili barem čitati prikazanu knjigu, onako, s kraja, iz sredine, u množini i jednini, shvatit ćemo tako da je sve bolje od šutnje i pisalačke apstinencije.

A autoričino feminističko polazište samo je jedno od mogućih.

Nataša Petrinjak, U sredini u množini, ICR, Rijeka, 2011.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi