filmski osvrt zrinke pavlić

'Jojo Rabbit' - bizarna satira za djecu sa suzom u oku za odrasle

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 26.01.2020 14:51
  • Objavljeno 26.01.2020 u 14:42
'Jojo Rabbit'

'Jojo Rabbit'

Izvor: Profimedia / Autor: 20th Century Fox / The Hollywood Archive / Hollywood Archive / Profimedia

'Jojo Rabbit' nije baš u pravom smislu riječi dječji film, ali ga svakako treba gledati iz perspektive djeteta, i to djeteta koje je ujedno i naslovni junak. Samo tako moguće je zanemariti određeno banaliziranje i pojednostavnjenje užasa u kojem glavni junak odrasta i samo tako moguće je u potpunosti doživjeti njegovu emocionalnu dubinu. Taika Waititi, srećom, uspijeva vas na takvo gledanje filma navesti od samog početka - gotovo neprimjetno

Svi znamo da je Taika Waititi, redatelj, scenarist i jedan od glavnih glumaca u 'Jojo Rabbitu' duhovit, maštovit i pomalo pomaknut autor. Svi, međutim, znamo i da su satira i zezanje na račun Hitlera, nacizma i antisemitizma vrlo sklizak teren i da su u povijesti svjetske kinematografije dosad zabilježena samo dva kino-hita koja su to izvela na doista briljantan način - 'Veliki diktator' Charlieja Chaplina i 'Producenti' Mela Broosa. Taika Waititi i 'Jojo Rabbit' nisu baš uzletjeli do tih visina, ali čini se da zapravo nisu ni pokušavali. 'Jojo Rabbit', naime, sasvim je drugačija vrsta satire od onih Chaplina i Brooksa. To, naime, nije okrutna, trpka i krajnje crna satira, nego satira proizašla iz perspektive nesigurnog i naivnog djeteta - satira koja je, u konkretnom slučaju, istodobno i film o (preranom) tragičnom odrastanju, i film o dirljivoj dječačkoj zabludi o tome tko je u njegovu životu doista junak.

Jojo Rabbit, iliti Johannes Betzler (presladak Roman Griffin Davis) kojeg susrećemo na početku filma naivan je dječak zaslijepljen fanatičnom idejom junaštva kakvu propagira Hitlerjugend. Na jednom hitlerjugendovskom kampiranju-treningu, međutim, Jojo pred svojim mini-nazi kolegama ispada šonjo i kukavica, tako zaradivši i nadimak Rabbit. Kako bi sa svojega imena sprao ljagu kukavice, Jojo na istom logorovanju izvede kolosalnu glupost s granatom te se uspije ozbiljno ozlijediti, zbog čega mu ostaje par manjih, ali vidljivih ožiljaka na licu, ali i polupokretna noga zbog koje šepa. Više ne može obilaziti kampove Hitlerjugenda niti sudjelovati u njihovim fizički zahtjevnijim akcijama, pa samo volontira u lokalnoj naci-upravi njemačkog gradića u kojem živi.

Jojo, međutim, ima još jednu specifičnost - imaginarnog Adolfa Hitlera (Taika Waititi, koji se očigledno ludo zabavio s igranjem te uloge), koji ga prati kroz život kao alter ego i postavlja mu standarde kojima valja stremiti. Njegov je imaginarni prijatelj Adolf daleko manje zastrašujući nego stvarni, smiješan je zbog budalastih dječjih osobina koje mu pripisuje naivni Jojo, ali je ipak vrlo odan osnovnim nacističkim načelima te izuzetno strog u tome da ih Jojo mora izričito poštivati.

Jedno od tih načela je užasan antisemitizam, koji se u Jojoovoj djetinjoj mašti pretvara u monstruoznu, ali i pomalo smiješnu karikaturu. Židovi po njemu imaju rogove, posjeduju vještinu čitanja misli i kontrole uma, sam Vrag upravlja njihovim razmišljanjem i pojavljuju se u raznim čudovišnim oblicima, premda 'mogu izgledati ljudski, kao ti i ja'.

Jojo Rabbit

Izvor: Profimedia / Autor: 20th Century Fox / The Hollywood Archive / Hollywood Archive / Profimedia

Kada upoznamo majku Rosie (Scarlett Johansson) s kojom Jojo živi i koja vrlo čito ne dijeli Jojoove stavove, moramo se zapitati koji je ovome malome klinac, no vrlo brzo shvaćamo u čemu je stvar. Maleni je Johannes, naime, u nježnoj dobi ostao bez oca, za kojeg mu majka tvrdi da se junački bori u ratu. Ostao je i bez sestre, koja je umrla u tinejdžerskoj dobi (nikada u filmu točno ne doznajemo od čega) i usred je takve tragedije sam sebi namijenio ulogu obiteljskog junaka i zaštitnika. Zbroji li se sve to s odrastanjem usred užasa nacističke propagande, dobivamo Jojoa koji je glavni junak filma.

Iako su ranjavanje i djelomična pokretnost već dosta uzdrmali Jojoov svijet, ono što će ga tek okrenuti naglavačke jest otkrivanje da se u njegovoj kući skriva 17-godišnja židovska djevojčica Elsa (Thomasin McKenzie) koja će Jojoa malo-pomalo dovesti u situaciju propitivanja vlastitih vrijednosti i uvjerenja, ali i do toga da mu postaje jedini saveznik kada Jojoa pogodi ona najgora tragedija.

Jojo Rabbit, foršpan

Izvor: Društvene mreže / Autor: YouTube

'Jojo Rabbitu' mogu se pripisati brojni nedostaci, počevši s tim da se život u njemačkom gradiću usred Drugog svjetskog rata, unatoč tome što se dječak svakodnevno sreće s obješenima nasred gradskog trga - prikazuje preidilično i premirno. Može mu se zamjeriti i to da lik mlade židovke Else u filmu zapravo nema nekog pravog sadržaja ni povijesti, osim čistoga preživljavanja i uloge Jojoove učiteljice. No osobno smatram da je takvo gledanje filma promašaj.

'Jojo Rabbit' možda, strogo gledano, nije dječji film, ali je definitivno zamišljen, napisan, snimljen i odglumljen tako da bude priča iz perspektive naivnog i nevinog djeteta. Jojoovo je djetinjstvo izopačeno utjecajem nacističkog fanatizma, ali je ipak djetinjstvo. U njemu, unatoč paklu u kojem se odvija, itekako ima mjesta i za komične dječačke zablude, i za odnos sa židovskom djevojkom u kojem ne shvaća ništa o njoj i njezinu životu osim onoga što se odnosi na njega, i za idilične trenutke vožnje biciklom s voljenom majkom.

Upravo zbog toga, kada se nad Jojoov život nadvije grozna, crna tragedija, to dolazi kao šok i gledatelju i Jojou, ali se i ton filma naglo mijenja. Njemački gradić koji je do maloprije izgledao kao pitoreskni 'Samobor' prošaran debilnim nacistima - odjednom postaje sivo zgarište bombardiranja i mjesto na kojem debilni nacisti više nisu samo karikature, nego i karikature koje djecu šalju s mitraljezima u smrt. Jojo odjednom počinje manje mariti za svojeg imaginarnog prijatelja, a više ga zanimaju oni stvarni i u njegovu dječačkom univerzumu odjednom se naziru stvarni znakovi odrastanja.

Taika Waititi možda nije dosegnuo razinu satire koju su svojim izrugivanjem nacizmu dosegli 'Veliki diktator' i 'Producenti', ali je u prikazu tragedije nacizma kroz satiru za djecu iznimno pametan, duhovit i suptilan te ni u jednom trenutku ne otklizava u kič, kao što je to, primjerice, činio Benignijev 'Život je lijep'. Odrastanje djeteta u ovome filmu pred našim je očima prikazano kao prelazak iz potpuno blesave i karikirane satire do teškog crnila čiji su smiješni momenti toliko bizarni da ih je samo život mogao iskreirati. I zbog toga je ovo izrazito zanimljiv, dirljiv i poučan film, film koji vam neće samo izmamiti nekoliko glasnih smijanja, nego i pokoji glasan jecaj pri kraju.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!