Što tematizira rad za koji ste nagrađeni nagradom Radoslav Putar?

Predstavila sam ciklus performansa koji se sastoji od dva rada; prvi je izveden 2012. u Finskoj, pod nazivom 'The Car', a drugi je izveden 2013. u Splitu pod nazivom 'Nepoželjna snaha – drugi dio'. Radi se o performansima dekonstrukcije automobila u kojima radim s djevojkama različitih dobnih skupina. Sama gesta dosta je jednostavna, a zanima me kako žene/djevojke/djevojčice pristupaju znanju s kojim se inače nemaju prilike susresti. Većina cura s kojima radim nikada nisu radile s gedorom niti razumiju principe funkcioniranja automobila.

Je li pitanje položaja žena i ženskog rada u kontekstu patrijarhalnog društva jedno od središnjih pitanja kojima se bavite u svojim radovima?

Radove koristim kao prostor ispitivanja i kritike. Zanima me društveno konstruirani identitet, posebno onaj rodni i pokušavam dekonstruirati ili barem osvijestiti neke kodove koji nas formiraju. Živimo u patrijarhatu, materijala je pregršt. Diplomskim radom 'Suck Squeeze Bang Blow' koji je nastajao od 2007. do 2010.  prekvalificirali ste se u automehaničarku.

Kako ste došli na tu ideju i zašto ste imali potrebu za tako radikalnom prekvalifikacijom iz umjetničke struke u takozvanu 'radničku'?

Studirala sam animaciju i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Potreba za prekvalifikacijom se dogodila kada sam polagala vozački ispit za auto i motor i bila dosta nezadovoljna jer nisam razumijevala što se događa u motoru kada njime upravljam. Htjela sam nekako to naučiti pa se pokazalo da jedini način na koji nam sustav to omogućuje je upisati prekvalifikaciju. To me jako zaintrigiralo, jer su svi moji muški prijatelji kroz odrastanje imali susreta s mašinama, za razliku od mene, pa tako imali određeno predznanje i sigurnost. Odlučila sam tu činjenicu postaviti kao bazu rada. Interes uvjetovan rodom, koji je puki društveni konstrukt.

Odakle to zanimanje za mehaniku i aute kod Vas i gdje ste i kako stekli znanje o automehanici?

Prekvalifikaciju sam napravila u Elektrostrojarskoj obrtničkoj školi u Zagrebu i radila sam kao praktikantica u dvije zagrebačke radione. Tamo sam većinom držala lampu ili čistila podove. Stvarno nisam puno naučila. S obzirom na to da sam nakon završene prakse pokušavala naći posao i nudila besplatno raditi dok ne naučim, a bila sam odbijena u više raznih radiona, odlučila sam diplomirati na Akademiji dok ne pronađem način da naučim mehaniku. Pokazalo se da je mehanika sjajna disciplina za seciranje patrijarhata.

U tekstilnom kolažu 'Četverotaktni' koji ste 2012. predstavili na izložbi THTnagrada@msu.hr tehnički crtež motora izveli ste tehnikom vezenja koncem. Zašto ste povezali depersonalizirani, shematski tehnički crtež i zanatsku izvedbu?

Ženski ručni rad predstavlja djelatnost koja je ekskluzivno ženska, dolazi iz uvrnute ideje da žene moraju biti domaćice, dolazi iz vremena kada žene nisu smjele izlaziti van ili se zaposliti pa je logično da su ostajale kući kraj vatre i vezle cvijeće na jastučnice nakon što su muževima pokrpale čarape. Ta djelatnost, naravno, nikada nije bila plaćena, kao ni drugi kućanski poslovi koji se svaljuju na ženske ruke pa se tako o tom ženskom naslijeđu može govoriti iz ekonomske perspektive. Iz te iste možemo spomenuti i miraz, koji 'dodaje vrijednost' ženi, a u isto vrijeme, sadrži upravo taj neplaćeni ženski rad. S druge strane, taj je rad vrlo vrijedan, poseban i prekrasan. Sve to u kombinaciji vibrira jednu prilično neurotičnu točku ženskog identiteta.

Prošle godine u sklopu projekta 'Simplon Express' u vlaku ste od Zagreba do Pariza izvodili performans erotičnog naziva 'Orgazmi'. Dokumentacija tog performansa prikazuje Vas kako sjedite u vlaku, ali prizor je lišen eksplicitne golotinje ili vulgarnosti. Što je osnovna ideja tog performansa i je li on nastavak Vašeg bavljenja temom ženskog tijela?

Nevjerojatno velik broj žena ne zna da može samo križajući noge, stiščući bedrene mišiće i tako stimulirajući klitoris doživjeti orgazam. Ta činjenica za polazišnu točku ima činjenicu da ne učimo vlastita tijela i ne bavimo se seksualnošću. Crkva tu ima preveliki utjecaj, a institucije već godinama 'rade svoj posao'. Ta kombinacija se mora loše odraziti na pojedince. Postoji taj kontekst našega društva u kojemu ženu koja
uživa pregršt seksualnih odnosa pogrdno nazivamo droljom. Ona je drolja jer naše društvo ne donosi takav sud na temelju njezine odluke ili njezinog užitka, već na temelju patrijarhalne strukture. Genijalna je moć koja proizlazi iz diskretnog orgazma na javnom mjestu. Zato sam masturbirala u vlaku.

Što je za Vas problematično u medijskim i umjetničkim reprezentacijama ženskog tijela?

Mislim da se odgovor nalazi djelomično i u postavljenom pitanju. Mi govorimo o ženskim tijelima, kada spominjemo medijsku reprezentaciju. Nije li to bizarno i samoobjašnjavajuće? Mediji formiraju mišljenja, osim što prenose informacije. Svi smo svjesni količine golih žena u medijima. Pa ako svi odrastamo s idejom da je žena u javnom prostoru prisutna kao golo tijelo koje mi legitimno promatramo i procjenjujemo,
nije li utjecaj jasan sam po sebi? Tim više što su tijela koja se prikazuju vrlo specifična (dok ćemo u medijima čitati da su to 'savršena' tijela). To je beskrajno problematično zato jer djevojčice odrastaju nesigurne, jer im je jasno da njihovo tijelo nije savršeno takvo kakvo je, tako ih uče.

Smeta li Vas etiketiranje Vaše umjetnosti kao feminističke i društveno osviještene?

Pitanje rodnog identiteta i ženskog tijela vrlo je bitno političko pitanje i mišljenja sam da svi trebamo krenuti od sebe ispravljati sustav. Grupna nastojanja funkcioniraju kada postoji jasan cilj borbe, zajednički svima. Feminizam to više nema, eklektičan je kao i vrijeme u kojemu živimo. Neke feministice žele raditi jednako kao i muškarci, druge žele biti plaćene jednako kao i muškarci. Neke žele hodati obučene kao drolje, ali da ih se zbog toga ne etiketira kao drolje, druge pak žele reafirmirati termin drolje. Neke će smatrati da će dobiti borbu ako pokazuju gole grudi u medijima, a druge će izbjegavati poziranje i uljepšavanje kako ne bi potpale pod normu mainstreama. U svakom slučaju, javnost ne voli riječ feminizam. Zato pokušavam ne govoriti, ali raditi ono u što vjerujem. Ne smeta me etiketiranje, ako nešto s tim uspijemo postići.

Kakva je perspektiva za mladu umjetnicu u Hrvatskoj? Možete li živjeti od umjetnosti u kojoj problematizirate i propitujete položaj umjetnosti u društvu i rodne uloge?

Perspektiva je općenito prilično crna, nije ništa bolja ona koja se dotiče mladih umjetnika. Beskrajno sam izmorena od sustava i uopće ne razumijem kako bismo trebali nastaviti raditi. Galerije jedva pokrivaju produkcijske troškove, za gostovanja, intervjue i prezentacije mogu očekivati eventualno plaćenu kavu, a na spomen honorara se voditelji projekta/galeristi/kustosi guše u vlastitom smijehu. Potpuno mi je jasno da struktura ni njima ne omogućava održavanje 'hladnog pogona', i da zato moraju čarobirati budžetima kako bi mogli nastaviti raditi. Sve je to jako loše.

Što Vam kao mladoj umjetnici znači nagrada Radoslav Putar i može li ona biti odskočna daska u karijeri?

Na Putar se prijavljujem treću godinu zaredom. Ove godine se skoro ni nisam prijavila, jer sam počela misliti kako možda moj rad nije zanimljiv za taj tip nagrade. Jako mi je bilo važno ući u finale, jer je to svojevrsno priznanje od matične zemlje. Ne znam što će se tamo dogoditi. Mogu reći da ću probati napraviti konkretan networking, spojiti se s festivalima na kojima bih mogla gostovati i sigurno ću pregledati sve od muzeja i seks-shopova, do radiona i restorana.

Jeste li zadovoljni obrazovanjem koje ste stekli na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti i koji su, po Vama, glavni nedostaci?

Zadovoljna sam zbog fenomenalnih profesora na novim medijima. To je najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi. Nedostatak je taj što su se ti isti profesori morali krvnički potruditi da tako bude. Kod nas klasičan manjak otvorenosti prema novitetima.

Hoćete li svoje školovanje nastaviti negdje vani i zašto?

Primljena sam na Sandberg u Amsterdamu, na dvogodišnji MA program. Imaju odličan i za mene adekvatan program: 'School of missing studies', na koji sam upala bez potrebe za intervjuom. Financiranje je problematično. Školarina nije strašno velika i nadam se kakvom studentskom poslu u Amsterdamu, ali trebam i određenu svotu za početak. Prvog srpnja ću u Galeriji Greta u Zagrebu otvoriti prodajnu izložbu svojih radova kako bih probala skupiti financije za školarinu. Pozivam sve da dođu i pogledaju radove!