Već joj je promocija bila neobična – u prostoru zagrebačke knjižnice Bogdan Ogrizović u rano subotnje poslijepodne uz Kavu i baklavu servirali su je promotor Ivica Prtenjača, urednik Kruno Lokotar i autor Damić Avdić. Sve ponuđeno bilo je odlično, samo je slastica možda ponekom bila pomalo preslatka, a pjesme tematski pomalo prebolne, ali i to pristoji stihovlju u kojem je riječ o esencijalnima ljudskim motivima u do danas nezavršenoj poratnoj eri, a riječ je naglašena o pogubi koja je bestijalno poharala prostore koji se danas nazivaju regija, region, ovaj dio svijeta, a riječ je o nekada nam zajedničkoj državi kojoj se sve manje spominje ime.

Pa iako je rečeni rat ponekome bio i brat, u Bosni, odakle je Damir Avdić (1964), čini se da je ipak bio najkrvaviji, barem na jeziku brojki. Na Avdićevu jeziku poetskom, dokupoetskom, publicističko-pjesničkom pak kao da je taj rat najkonkretnije, izravno, potkožnom metodom doživljen, pjesnički odbolovan i zapisan tako da se sugestivno iskazuje samo glasom uz gitaru, a otkada je, eto sada i tiskom, prvi put objavljen, i da se čita bez daha.

A što je između tih stihova i rifova?

Što biva utkano u tim melodijskim i ritmičkim figurama gitare koja ljuto jeca uz krikove nerijetko bijesnih riječi? To je golo pjesništvo tjeskobe, vapaj za ljudskošću koju rat razdire, a uz koji je i ljubav teška i opora i slabo utješna. A sve se to opire s lakoćom bilo kakvoj knjiškoj analizi i interpretaciji; pjesnik je svoje rekao i nema se što tu dodavati. Njegova opća kreativna subverzija, u suzvučju gitarističkih distorzija, jasna je poruka i neumitna oporuka.

A izašla zbirka iskazuje se i kao samodostatna, sve to može i bez glazbe, ali s njome je prijemčivija. I dva Avdićeva romana, Na krvi ćuprija (2005) i Enter džehenem (2005), očito su temeljena na sličnu gradivu, a što se može vidjeti i u preporučenim videozapisima njegovih scenskih nastupa u monodrami po istim motivima.

Naime, Damir Avdić pravi je umjetnik multimedijalac mada on kaže da ništa od toga nije nastalo kao plod nekih dugih, planskih teoretskih promišljanja. Kod njega je sve spontano, tako kao što jest i nikako drukčije nije bilo niti će biti. Predstavljači su, a i sam autor, na promociji zbirke ostali potpuno vjerni tom njegovom općem verizmu pa je zato i predstavljanje proteklo u sjajnoj atmosferi, bez ikakvih umudrenih istupa inače tako čestih na sličnim skupovima. U uredničkoj bilješki na koricama knjige kaže se da je velik autor onaj koji može o najopjevanijem, kao što su slobode i ljubavi, pjevati svježe, kojemu je svaki stih rana, a ne ožiljak.

Damir Avdić je takav, autor je on undergrounda, samozakleti marginalac koji je to, na neki način, oduvijek, a uvijek je i u potrazi za sličnim ili pak bitno različitim pa se tako proteklih godina igrom prilika, sjedeći na nekom zidiću, družio s mnogo tinejdžera i onih malo starijih pa kaže: Imam dvadeset i dvije; rođen sam u gradu, nisam urban, ne posjećujem demonstracije, izlazim u kladionice; Imam dvadeset i dvije; ne želim promijeniti svijet, želim samo naplatiti svoj tiket… pa onda Imam dvadeset dvije. nisam džigeraš, ne slušam Šabana, ali jebo bi Seku Aleksić. Ako ti kažeš da ne bi onda si ili derpe ili si student ili ne ideš u teretanu. Imam dvdeset dvije, sin sam sekretarice i mašinskog inžinjera, oboje su na birou, a bolje bi im bilo da su sretni. Imam dvadeset i dvije; boli me kurac kako je bilo prije, danas je kako je, a sutra će biti kako bude pa opet Imam dvadeset i dvije; Ne tražim belaja, ali ako ga tebi fali - naći ćeš me u teretani.

Formalna strana stihova Damira Avdića doima se kao tipičan blank verse ili ponekad čak kao obična proza prelomljena u retke nejednake dužine, ali počesto se može naći i poneku slabu, tzv. žensku rimu, pa i pravu pravcatu, ali uvijek je tu i neka divlja, avdićevska rima ili po položaju ili po zvuku, ali sve to ionako može prekriti ili dopuniti te naglasiti gitara.

Zabavljen je Avdić i velikim, egzistencijalnim pitanjima o smislu života pa tako stihotvori: Život je raj, ali mi smo vragovi, u laž vjerujemo, smrti se klanjamo; život je vrt, ali mi smo zmije, zagrizemo pa ostavimo da istrune, da padne; život je sreća, ali mi se bojimo da osjećamo glasno; život je ljubav ali mi ne znamo da damo, samo da otmemo; život je pjesma ali nemamo sluha, zavijamo refrene odurne; život je sve, ali mi smo pičke, stišćemo šupak, a da nam je da uđe.

Filozofstvujušći Avdić tu je samo da bi neposredno, a kako je kod njega drukčije moguće, izrazio sav svoj cinizam i ironiju prema velikim pitanjima bitka i bivstvujećeg. Ali pogrešno je uopće tumačiti ili bilo kako raščlanjivati kompleksnoga autora Avdića, njega se naprosto samo čita ili sluša. A, ponekad, eto, i gleda.

No ipak treba jednu pjesmu pretiskati, zapravo samo finale, onako kao se pojavljuje u zbirci, a čini se da je to jedna od posljednjih, nastala u Ljubljani, gdje Damir Avdić sada živi, opet neplanirano, već dvije godine, i gdje je postao družinski član, tj. obiteljski, što znači da se oženio, a u tamošnjim medijima već ga nazivaju bosansko-slovenskim umjetnikom. Dakle:

I autoru ovih redaka čini se sada priličnim pustiti jednu parafraziranu krilaticu u Avdićevu stilu, a koja glasi: Srela se dva Slovenca – Damir i Amir

Damir Avdić, Kuda sestro, edicija Na vrh jezika, Algoritam, Zagreb, 2011.