KAZALIŠNA KRITIKA

Izazovna i emocionalno potresna 'Antigona' Matije Ferlina pomiče granice teatra

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 04.07.2019 11:23
  • Objavljeno 04.07.2019 u 09:26
Matija Ferlin, Staging a Play: Antigona

Matija Ferlin, Staging a Play: Antigona

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Nada Žgank

U novoj predstavi 'Staging a Play: Antigona' nagrađivani i u Europi priznati koreograf i plesač Matija Ferlin vraća se konceptu solo nastupa, stavljajući naglasak na glas i suodnos glasa i tijela te stvarajući solo predstavu koja zahtijeva vrlo koncentriranog i posvećenog gledatelja

Nakon izvanrednih plesnih istraživačkih predstava 'Staging a Play: Staklena menažerija' i 'Staging a Play: Tartuffe' koreograf i plesač Matija Ferlin predstavio je na ovogodišnjim Perforacijama/Ganc novom festivalu svoj najnoviji, više kontemplativni projekt 'Staging a Play: Antigona', u kojem se fokusirao na glas te suodnos glasa i tijela.

Riječ je o trećem projektu iz njegove serije pod zajedničkim nazivom 'Staging a Play', započete 2015. godine, u kojoj na scenu postavlja klasike dramske književnosti artikulirajući začudan i novi tjelesni izraz. To su prepoznale i publika i kritika, tako da Ferlin među mlađim gledateljima ima gotovo kultni status, dok je njegov 'Tartuffe' dobio dvije Nagrade hrvatskog glumišta - Ferlin za najbolje koreografsko ostvarenje i Darko Japelj za najboljeg muškog izvođača. Ferlin je već najavio i četvrti projekt u tom serijalu – nakon Tennesseeja Williamsa, Molierea i Sofokla radit će Ibsenovu Heddu Gabler.

Njegova zadnja predstava 'Staging a Play: Antigona' nastala je u koprodukciji Mediteranskog plesnog centra i slovenskog Emanata i praizvedena je u Istri. Ferlin se u prethodna dva projekta iz serije 'Staging a Play' bavio grupnim plesnim izričajem, primjerice u 'Tartuffeu' je inscenirao dramski predložak kroz tjelesnost, pokret i gestu. Međutim, u 'Antigoni' se opredijelio za poluplesnu, odnosno poludramsku solo izvedbu u kojoj propituje tijelo i glumačke geste u suodnosu s vrlo poetskim tekstom. Zapravo, fokusirao se na istraživanje govornog alata – glasa te je igrajući sedam dramskih lica iz 'Antigone', koje je sveo na jedno izvođačko tijelo i jedan glas, pokušao odgovoriti na pitanje što nam danas znači Antigona kao simbol (političkog) otpora?

Zanimljivost takvog istraživačkog pristupa je u tome što publika samo čuje njegov glas, tj. govor, no ne vidi izgovaranje, dakle lice i usta ostaju skriveni očima publike dok on tijekom 70 minuta mekim glasom izgovara poprilično dugačak tekst, pa time ipak ostaje dosljedan svom konceptu u kojemu je tijelo glavni izvedbeni alat. Pritom je dojmljiv njegov izraz prestravljenosti, otvorenih usta, kad se okrene publici, koji ponavlja u nekoliko navrata, pridonoseći time interpretaciji likova.

  • +3

Matija Ferlin, Staging a Play: Antigona

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Andi Bančić

Istodobno, Ferlin na bijeloj sceni, omeđenoj zvučnicima, na kojoj su pobacani razni predmeti, od cigli i kamenja do ratne kacige, diskretno, minimalnim kretnjama, gradi sedam likova, oživljujući kod gledatelja povijesne slike i razne asocijacije. No definitivno je fokus na riječima, premda se dekonstruiraju kazališne konvencije i realizira cjelina u kojoj je s jedne strane tekst, a s druge tjelesnost.

Vjerojatno su gledatelji, koji su očekivali dinamičnu plesnu predstavu, poput 'Tartuffea', ili performans, ili neko drugo napeto koreografsko-scensko istraživanje, po čemu je Ferlin i najpoznatiji široj publici, bili razočarani nakon ove izvedbe jer ovakva 'Antigona' nije mogla ispuniti njihova očekivanja. Naime, predstava je zahtjevna, a zbog suptilnog i djelomično čak filozofski intoniranog, ali podugačkog teksta, koji Ferlin izgovara uživo na engleskom jeziku jednoličnim tonom, traži veliku koncentraciju i pozornost.

Zahtjevnosti predstave svakako je pridonio i Ferlinov izvedbeni postupak - nevidljivo izgovaranje teksta - čime se on razdvaja od fizičke izvedbe pa glas djeluje kao prethodno snimljeni tekst. U svakom slučaju, predstava je kazališno izazovna i emocionalno potresna, ponajviše zbog poetičnog teksta, a u njoj taj nagrađivani autor opet propituje kazališne konvencije i pomiče granice teatra. Tome je pridonijela cijela ekipa - dramaturg Goran Ferčec, sugestivna glazbena podloga Luke Prinčiča, scena njegova starijeg brata Mauricija Ferlina i majstor svjetla Saša Fistrić.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!