PREPORUKE ZA ČITANJE

Iz biblioteke Mediterana

16.07.2012 u 07:00

Bionic
Reading

Te sam knjige izdvojila i zbog same, inače nerijetko banalno eksploatirane teme Mediterana, odnosno zbog toga što one razbijaju neke postojeće stereotipe, proširuju perspektive i prikazuju jedan specifičan kulturni prostor u svojoj složenosti, znači bitno različito od onoga kako se taj prostor predstavlja u marketinško-turističkim diskursima ili oficijelnim identitetskim naracijama. To zapravo jesu i 'knjige za plažu', upravo zato što otkrivaju nešto dubinsko o samoj toj 'plaži', o memoriji, kulturi, trajanju ili nestajanju jednoga prostora

Zamislimo neku imaginarnu, borhesovsku biblioteku svijeta, labirinte hodnika i bezbrojne police knjiga koje nikada nećemo pročitati i knjiga za koje nikada nećemo niti znati da su napisane. Zamislimo onda u toj biblioteci jedan mali odvojak s nekoliko vlastitih, privatnih polica na koje slažemo ono što smo pročitali, što poznajemo i što čini naš čitateljski mikrokozmos. Tih nekoliko desetina, stotina, tisuća... svezaka vlastite biblioteke koju sakupimo u čitateljskome životu sasvim je jedinstveno – u toj kombinaciji i tome rasporedu neponovljivo u cijeloj biblioteci svijeta.

Put neke knjige od 'moje' do 'tvoje', ili od 'tvoje' do 'moje' privatne police je pak toliko složen, pun zavrzlama, čudnovatih izbora, pa i slučajnosti da je, iznova borhesovski, ravan misteriju. Razgovori o knjigama i njihova razmjena, novinske preporuke i kritike, biranje knjiga po čuvenju ili po impulsu, zato što to drugi oko tebe čitaju, zato što je u trendu ili iz nekog racionalno neobjašnjivog razloga... – kombinacija je bezbroj.

Zašto čitam to što čitam, zašto biram upravo tu, a ne neku drugu knjigu i da li bi neka druga knjiga na istu temu možda sasvim promijenila moje znanje i perspektivu?

S jedne od takvih zamišljenih i sasvim privatnih polica, uslovljenih određenim interesima i određenim selekcijama – s police knjiga o Mediteranu – izdvojit ću nekoliko naslova. Oni nisu recentni, nisu objavljeni u ovoj godini, nisu u trendu, ne nalaze se na aktualnim listama preporuka 'knjiga za plažu'. Njih preporučujem jednostavno zato što smatram da ih vrijedi razmijeniti s drugima, da treba podsjetiti na njihovo postojanje i da nam logika odabira knjiga s bestselerskim rokom trajanja sasvim sužava čitateljske obzore.

Te sam knjige izdvojila i zbog same, inače nerijetko banalno eksploatirane teme Mediterana, odnosno zbog toga što one razbijaju neke postojeće stereotipe, proširuju perspektive i prikazuju jedan specifičan kulturni prostor u svojoj složenosti, znači bitno različito od onoga kako se taj prostor predstavlja u marketinško-turističkim diskursima ili oficijelnim identitetskim naracijama. To zapravo jesu i 'knjige za plažu', upravo zato što otkrivaju nešto dubinsko o samoj toj 'plaži', o memoriji, kulturi, trajanju ili nestajanju jednoga prostora.

Konstantin Kavafis: Izabrane pjesme (prev. Vesna Cvjetković Kurelec i Tonko Marović, Durieux, Zagreb, 1998)

Da je napisao samo pjesmu 'U očekivanju barbara' – interpretacijski silno intrigantnu i značenjski kompleksnu, pa i ambivalentnu – Kavafis bi bio veliki pjesnik. No njegov opus sadrži i brojne druge izvanredno suptilne, estetski perfekcionističke i u izrazu autentično čiste pjesme u širokom tematskom rasponu. Ovaj aleksandrijski Grk bio je i pjesnik užitka, erotizma i (homo)seksualnosti i pjesnik melankolije i sjećanja; nadahnjivali su ga i ulični život i barovi Aleksandrije, kao i antičko naslijeđe, a njegovi su jezik i poetika sasvim osebujni i neuklopivi u tadašnje književne trendove. Za života je objavio vrlo malo pjesama (bio je vrlo samokritičan prema svome radu), a danas se s pravom smatra genijem suvremenoga grčkog pjesništva i jednim od najrafiniranijih glasova mediteranskog kruga.

Giuseppe Tomasi di Lampedusa: Gepard
(prev. Mate Maras, Liber, Zagreb, 1982)

Giuseppe Tomasi di Lampedusa je pak s jednim jedinim napisanim romanom doista i postao klasik talijanske književnosti, i to romanom koji je objavljen posthumno. Gepard je, iz današnje perspektive, ispripovijedan vrlo klasično, tolstojevski, ali to može smetati samo nekom snobovskom čitatelju koji pada na bljeskajuće efekte s amerikaniziranih radionica za kreativno pisanje. Jer, riječ je o virtuoznome pripovijedanju, izvanrednom stilu i slojevitosti, o romanu koji u nekoliko narativnih rukavaca oblikuje široki društveni kontekst, kao i bogati obiteljsko-tradicijsko-kulturni kôd Sicilije.

Njegova se modernost i univerzalnost prepoznaje u tome što taj svijet jedne klase na izmaku, svijet jednog 'staroga poretka' i njegovih imperativa koji se mora snaći u vremenu revolucije, zapravo mnogo govori i o našemu svijetu, o mijenama, gubitku moći, trošenju i zaboravu, ukratko, o samome vremenu. Pri tome, gledanje istoimenoga i na svoj način također izvanrednoga Viscontijeva filma, ne može zamijeniti užitak čitanja ovoga romana.



Amin Maalouf: Kršćanski barbari u Svetoj zemlji: Križarski ratovi očima Arapa (prev. Predrag Raos, Izvori, Zagreb, 2002)

U stereotipnim i eurocentričnim predodžbama podrazumijeva se da je pravi, reprezentativni Mediteran samo onaj zapadni i sjeverni, dok se istočne i južne, maloazijske i afričke obale iz njega isključuju. Knjiga Amina Maaloufa ocrtava sliku s druge obale i pokazuje kako taj, navodno, pravi i civilizacijski nadmoćni Mediteran, odnosno cijela Europa, izgledaju iz vizure Drugih.

Riječ je o rekonstrukciji križarskih ratova iz povijesnih dokumenata i svjedočanstava arapskih autora, pa knjiga destruira mnoge uvriježene stereotipne naracije i predodžbe o Nama i Njima, o civilizaciji i barbarstvu, i pokazuje koliko je za razumijevanje vlastite kulture nužno znati kako su tu kulturu vidjeli Drugi, pa i oni, navodno, povijesni neprijatelji. Bez straha, knjiga nema fusnota i pisana je izvanredno živim, romanesknim stilom, s mnogo detalja i uvida u tadašnju povijest, pa se čita kao napeta i nevjerojatna istinita pripovijest.

Fernand Braudel: Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II
(prev. Đurđa Šinko-Depierris, Mirna Cvitan, Jagoda Milinković, Antibarbarus, Zagreb, 1997-1998)

Braudela ne navodim samo zato što je on najpoznatiji povjesničar Mediterana, nego najprije zato što je otkrivač Mediterana i njegov najrespektabilniji istražitelj i najpomniji arhivar. On je zapravo odredio današnje poimanje transnacionalnih kulturnih krugova i nepomične povijesti 'dugog trajanja' koja ne sadrži samo tzv. velike događaje i velike povijesne ličnosti, nego prikazuje život u totalitetu i njegove mijene, nevezano isključivo za to tko je na vlasti.

Braudel je prvi ukazao na sinergije i zajedničke niti mediteranskih društava tokom povijesti, upozorio koliko su svakodnevica, putovanja, trgovina, selidbe, poljoprivreda, ribarstvo, pomorstvo, međusobne komunikacije... utvrdili zajednički identitetski okvir ovoga prostora. Braudela, jasno, nije moguće odjednom pročitati, jer ćete od njegova demijurškog sumiranja mediteranskog prostorno-kulturnoga specifikuma teško odjednom upamtiti sve ono bitno. Njega treba povremeno ili često iščitavati i vraćati se na napisano. Premda spada u klasičnu historiografsku literaturu i premda je od objavljivanja prošlo mnogo godina, još uvijek je ova knjiga temeljni diskursivni orijentir za bilo koju priču o Mediteranu.


Zdenka Janeković-Römer: Maruša ili suđenje ljubavi: bračno-ljubavna priča iz srednjovjekovnog Dubrovnika (Algoritam, Zagreb, 2007)

'Maruša' je na domaćoj sceni autentična pojava, i to prije svega po osebujnom diskursu i beletriziranome pristupu povijesti. U toj intrigantnoj studiji o jednoj brakorazvodnoj parnici u Dubrovniku reflektira se zapravo široki društveni život Grada, ne samo pravo ili obiteljske regule, nego i običaji, socio-psihološke datosti, svakodnevica...

Slično kao što je povjesničar i antropolog Carlo Ginzburg u klasiku 'Sir i crvi' preko suđenja jednome mlinaru za herezu pokazao cijeli ustroj Inkvizicije i uopće toga što je značilo biti heretik, i Zdenka Janeković-Römer iz jednog mikrokozmosa gradi totalni plan. Ova je knjiga sjajan primjer kako se povijest uvijek usustavljuje kao pripovijest i podređuje narativnim zakonitostima, i kako povjesničari mogu pisati dobro, uzbudljivo i nadahnuto poput npr. romanopisaca.



Vlado Bulić: Putovanje u srce hrvatskog sna (AGM, Zagreb, 2006)

Jezično i stilski izvanredno dinamično, s neočekivanim zaokretima u diskursu i ludim, kerouacovskim ritmom, Bulićevo 'Putovanje' spada među nekolicinu najboljih i najsuvislijih knjiga hrvatske književnosti u posljednjih desetak godina. U njemu se karnevaleskno prokazuje samu bit hrvatskoga nacionalnog identiteta, tj. razobličuje konstrukciju velike bajke o domovini.

Istovremeno roman duhovito i ludički razbija stereotipe i naše umišljaje o samima sebi, a da pri tome autor ne gradi neku izdvojenu, elitističku ili umjetnu intelektualnu poziciju. Razlog zašto ovu knjigu svrstavam u biblioteku Mediterana (na domaću policu, uz bok npr. odličnom romanu Mirka Kovača 'Grad u zrcalu') jest taj što se u njoj posredno i vrlo jasno pokazuje kako obala ne postoji bez zaleđa, Dalmacija bez Zagore, Mediteran bez Balkana.

Ono što je Braudel analizirao i objasnio kao ključnu specifičnost Mediterana – a to je dinamika između ljudi s obale i ljudi s planine – u ovoj se knjizi romaneskno ozbiljuje. Bulićevi mediteranski gradovi nisu prazne idilične kulise i eskapističke fantazije kontinentalaca; tu se umjesto klapske romantike motaju jointovi, umjesto 'Male Florami' ori se Thompson, a u tome nema neizdrživog moralizma, nego samo umjetničkog prikaza tijeka života.