'MOGLA BI SE ZVATI LEDA'

Gregur predstavio roman o temi koja je u domaćoj književnosti dosad bila prešućena

  • Autor: T.Ba./Hina
  • Zadnja izmjena 19.02.2019 20:00
  • Objavljeno 19.02.2019 u 20:00
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Pixsell/Hena com

Roman Marka Gregura 'Mogla bi se zvati Leda', koji iz muške perspektive progovara o čežnji za djetetom para koji ga biološki ne može imati i njegovoj sizifovskoj borbi s birokracijom prilikom pokušaja usvajanja, predstavljen je u utorak u Zagrebu kao hrabra književna avantura u tu bolnu problematiku, koja bez patetike i uz dozu humora otvara nove prostore u hrvatskoj književnosti

O knjizi, objavljenoj u izdanju nakladnika Hena com, uvodno je na predstavljanju u Vinyl baru govorio urednik Kruno Lokotar.

Istaknuo je kako je riječ o nagrađivanom autoru koji je veliku pozornost javnosti privukao s dvije izuzetno zanimljive knjige kojima otvara nove prostore u hrvatskoj književnosti. Prva je povijesni roman o Koprivnici 17. stoljeća 'Kak je zgorel presvetli Trombetasicz' (2017.), specifičan po tome što je to tek treći roman napisan na kajkavskome.

Druga je knjiga 'Mogla bi se zvati Leda' (2018.), koja govori o dosad u hrvatskoj književnosti prešućenoj temi – sizifovskim pokušajima mladog para da dobije dijete, prvo umjetnom oplodnjom, pa posvajanjem, a onda i udomiteljstvom.

'Ta knjiga priča o onome što se naziva mozaikom života, i to bez patetike i uopćavanja, miješajući tonove nostalgije i melankolije s ljutnjom i razočaranjem', kazao je Lokotar.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: Hena com

Pišući o čežnji za djetetom, Gregur uspijeva ispisati knjigu koja neće inzistirati na tome da je obitelj jedini smisao, da je dijete jedini smisao, i da su parovi bez djece neostvareni: 'Premda drži do tradicionalne obitelji, Gregur to uspijeva izbjeći. To je normalna knjiga koja govori o jednome paru, jednom slučaju, koja nema pretenzije da generalizira', rekao je Lokotar.

Gregur je otkrio kako je riječ o autobiografskoj priči koja se na prvoj razini bavi pokušajima mladog bračnog para da dobije dijete, u prvome redu prirodnim putem. 'To je bila jedna tema koja me se doticala kao prvo na privatnome planu, a također mi je bilo jasno da je to jedna gotovo tabu tema, nešto o čemu se ne govori a trebalo bi', kazao je autor.

Pisati jednu takvu intimnu ispovijest i potpuno se ogoliti nije mu predstavljalo problem: 'Dapače, bilo mi je čak i olakšanje da ne moram više stalno objašnjavati, osjećao sam se kao da je neki teret skinut s mene. Bilo mi je jasno da je jedini način za pisati o tome u potpunosti se ogoliti', rekao je pisac.

U početku je samo pisao bilješke bez ideje da je to što piše zapravo roman. Ispisao je gotovo polovicu teksta u fragmentima, da bi onda shvatio da bi bilo najbolje da i ostane u fragmentarnoj formi. 'Bilo mi je važno da priče o kojima pišem ne budu važne samo kao intimne priče, već sam ciljao na trenutke, događaje, atmosferu grada u čemu bi se mogli prepoznati i drugi', napomenuo je.

Kad usvajate djecu nađete se u situaciji u kojoj 'nema neprekinute genetike', a 'gdje se ne možete ogledati u nekom drugom, ta je memorija sazdana od riječi i sjećanja', rekao je Gregur. Zato mu je bilo važno napraviti što bolji posao s knjigom, jer 'jedina prava ostavština koju bismo se mogli nadati da ćemo dati svojoj djeci su korijeni s jedne strane i krila s druge'.

Kritičar Mario Kolar čestitao je autoru na hrabrosti, napomenuvši kako je riječ o važnome romanu koji obuhvaća jednu ozbiljnu, veliku temu, rijetko tematiziranu uopće u hrvatskoj književnosti, a koja je tu obrađena na 'frapantno dubok i iskren način'.

'Knjiga je pisana iskreno i otvoreno, na hrabar i književno relevantan način, i to u formi obraćanja djetetu kojega nema a kojega možda i neće biti. Iz te knjige progovara čista emocija', ocijenio je Kolar.

Pisana iz muške perspektive ali u ime para koji čezne za djetetom i čija čežnja, nakon niza razočarenja, dijelom eskalira prema ljutnji, na jednoj razini ta je knjiga oštra kritika društva, napomenuo je. Druga je njezina razina pripovjedačevo prisjećanje vlastitoga djetinjstva, prikaz obitelji kao takve.

'Pri tome pripovjedač svoju obitelj ne idealizira već, kroz čitav niz vrlo zanimljivih likova i uz dozu humora, on tome djetetu govori o svojoj prošlosti, o svojoj obitelji, na neki način kao da se ono kroz to evociranje prošlosti rađa iz te obitelji; želeći mu pokazati kakvo djetinjstvo može biti ili kakvo djetinjstvo on tom djetetu želi', rekao je Kolar.

Marko Gregur (1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u časopisima u desetak stranih zemalja. Objavio je dosad zbirku poezije 'Lirska grafomanija' (2011.), knjige kratkih priča 'Peglica u prosincu' (2012.) i 'Divan dan za Drinkopoly' (2012.), te roman 'Kak je zgorel presvetli Trombetasicz' (2017.), za koji je dobio nagradu "Katarina Patačić" za najbolju knjigu na kajkavskom dijalektu.

Dobitnik je više nagrada među kojima su nagrada Ivan vitez Trnski, Ulaznica, te nagrada Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti. Pokretač je festivala Alpe Jadran Festival mladih pisaca, član je i predsjednik odbora međunarodnoga festivala književnosti Galovićeva jesen, voditelj književne tribine Libarenje, te jedan od pokretača i glavni urednik časopisa Artikulacije.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!