Ako ste se posljednjih godina usred ljeta zatekli na Trgu bana Jelačića, Zrinjevcu ili Gornjem gradu i iznenada čuli zvuk gajdi, tamburice ili višeglasnog pjevanja, velika je vjerojatnost da ste naišli na Međunarodnu smotru folklora Zagreb, manifestaciju koja već šest desetljeća pretvara glavni grad u veliku pozornicu tradicijske kulture, a čije se jubilarno, 60. izdanje ove godine održava od 15. do 19. srpnja.

Manifestacija, koja u kontinuitetu traje od 1966. godine i uživa status priredbe od nacionalnog značaja, rođendansko je slavlje posvetila temi održivosti i otpornosti baštine, a program je simbolično osmišljen tako da okupi i folklorne skupine koje su nastupile na njezinu prvom izdanju. Uz nastupe više od 35 ansambala, MFS donosi i osam izložbi, dokumentarne filmove, radionice i koncerte umjetnika koji tradicijsku glazbu interpretiraju na suvremen način, poput Tamare Obrovac, Amire Medunjanin i Dunje Knebl.

Folklor će i ove godine izići iz festivalskih okvira kroz "Folklornu šetnicu", koja tradicijsku kulturu približava slučajnim prolaznicima, a dio programa održavat će se i izvan Zagreba, u Svetoj Nedelji, Vrbovcu i Pleternici.

Uoči službenog početka – koji će na na platou Mamutice ispred Kulturnog centra Travno u srijedu, 15. srpnja u 19 sati obilježiti program SmoTRAvno, koji donosi nastup folklornih skupina iz inozemstva – s umjetničkim ravnateljem Smotre, etnologom i folkloristom dr. sc. Tvrtkom Zebecom popričali smo o tome kako se tijekom šest desetljeća mijenjao odnos prema folkloru, zašto tradicijska kultura nije tek muzejski eksponat, nego živa baština koja se neprestano mijenja te može li upravo suvremena interpretacija privući novu publiku, a da pritom ne izgubi vezu s vlastitim korijenima.

Ovogodišnja jubilarna Smotra u glavni program vraća skupine koje su nastupile još na prvom izdanju 1966. godine. Što njihova dugovječnost govori o otpornosti tradicijske kulture i kako se tijekom šest desetljeća mijenjao odnos između autentičnosti i scenske interpretacije folklora? Koliko je pritom važno što Smotra nastavlja prosvjetiteljsku tradiciju prijeratnih smotri Seljačke sloge?

Tradicijska kultura svakodnevna je kultura "puka", baš kao i oni njezini svečani trenuci. U etnologiji i folkloristici pukom smatramo široki krug populacije koju je još Antun Radić zvao "narodom". Taj je pojam u struci prošao kritičke osvrte, no još uvijek nošnju, plesove i pjesme često zovemo narodnima. Za razliku od gradske populacije, na kraju 19. stoljeća seljaci i seljačka kultura činili su više od 70 posto hrvatske populacije pa je to i opravdanje da se takva većina zvala i smatrala "narodom". I to je dio prosvjetiteljske misije braće Radić koja su seljacima htjela omogućiti uključivanje u politički život i predstavljati ih kao glavne nositelje nacionalne kulture.

Naime, prema toj tradicijskoj kulturi mi se kao narod razlikujemo od drugih susjednih ili onih udaljenijih kultura i naroda. Gradske i nacionalne elite od sredine 19. stoljeća na tome su gradile opći nacionalni identitet. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova osnivala se Seljačka sloga, kao kulturna, prosvjetna i dobrotvorna organizacija HSS-a, a članovi su bili seljaci koji su svoju kulturu na pozornicama predstavljali širokoj, publici, prvo na kotarskim smotrama, regionalnim, a onda i na smotri seljačke kulture u nacionalnom središtu, Zagrebu.

Međunarodna smotra folklora koju je Petar Mihanović osnovao 1966. načelno je nasljednica tih središnjih smotri seljačke kulture između dvaju svjetskih ratova. A nošnje, pjesme, plesovi, kola i običaji koje se prikazuje na sceni, u vremenu tih smotri bili su dio svakodnevne i svečane kulture toga seljačkoga puka, naroda. Utoliko su se i održale na pozornici pa i onda kad su neki običaji ili pjesme i plesovi u stvarnom životu zaboravljeni, zabranjeni ili potisnuti – ovisno o režimu, društvenim uvjetima u kojima smo živjeli.

No, ako su bili i zabranjeni, ostali su u kolektivnom sjećanju pa su se s vremenom obnovili. Utoliko je i uloga smotre i struke, etnologa i folklorista i kulturnih antropologa značajna jer često smo dokumentirali to što pratimo pa se prema našim snimkama i bilješkama naših prethodnika može rekonstruirati starije slojeve kulture koji su možda "na terenu" zaboravljeni pa ih sami nositelji žele obnoviti kao vrijedne i sad već pomalo egzotične.

Uz tradicionalne nastupe, pretprogram uključuje velika imena poput Tamare Obrovac, Amire Medunjanin i Dunje Knebl. Što takvi susreti govore o mogućnostima razvoja folklora danas i mogu li promijeniti način na koji ga doživljava mlađa, urbana publika? Može li se isto reći i za završni koncert etno sastava Balkalar – može li takav format biti ulaz u tradicijsku kulturu?

Folklorna umjetnost oduvijek je inspiracija za različite žanrove i stilove suvremene glazbe. Etnoglazba je prisutna već više od tri desetljeća u nas, baš kao i world-music u svijetu. Mlada publika prati i mlade izvođače koji svaki na svoj način doživljavaju glazbu i oblikuju je prema svojim ukusima – može se reći da je to neka konstanta – mijena je uvijek bila prisutna pa će tako biti i na ovoj smotri i u budućnosti.

Imali smo prije par godina, uz šokačku temu smotre, izložbu i koncert sastava Ukleti dukat, Mislava Lešića (Lord Chardak) iz Bošnjaka, u Studio-galeriji i dvorištu Kleti (Ilica kod Britanca) – miks psihodelije, garage rocka i tamburice, taj osebujni glazbenik svoj stil naziva "modernim bećarlukom". Kao multimedijalni umjetnik (slikar i glazbenik) on provodi svoj glazbeni projekt koji se sviđa mladoj, a vjerujem i ne samo mladoj publici.

Dakle, u umjetnosti nema ograničenja, a folklorna umjetnost uvijek je inspiracija nekim novim žanrovima i fenomenima u kulturi koji nam se mogu ili ne moraju sviđati, ali treba ih znati prepoznati. Prošle godine imali smo u Vintage Industrial Baru i koncert Na razmeđi jazza i tradicije u izvedbi Mimika orkestra, koji je progresivni avangardni jazz-world ansambl koji su 2010. u Londonu osnovali hrvatski skladatelj Mak Murtić i vokalistica Maja Rivić.

Koliko god avangardni, oni ne mogu potisnuti, kako kažete, "izvornu vrijednost" tradicijske kulture. Mogu trajati kraće ili duže, ovisno o umjetnicima, pojedincima i skupinama, žanru kojim se bave, a tradicijska kultura ili glazba imat će uvijek svoju vrijednost koju nitko ne može potisnuti – možda joj to može dati upravo novu publiku i novi poticaj za obnovu, kao mnogo puta u prošlosti - jer inače ne bi stigla do nas...

Uz plesne programe, Smotra donosi čak osam izložbi. Koliko su takvi vizualni i dokumentarni sadržaji važni za razumijevanje nematerijalne baštine i onoga što scenski nastup ne može prenijeti? U tom je kontekstu zanimljiv i film o ansamblu gradišćanskih Hrvata – koliko je važno sustavno dokumentirati baštinu hrvatskih zajednica izvan Hrvatske?

Izložbe su uvijek poučne i daju širi pogled u problematiku koju obrađuju. Može ih se na miru pogledati i proučiti, vidjeti detalje koji nam u kraćim živim izvedbama promiču i ostaju nedovoljno zapaženima. U Centru za tradicijsku kulturnu baštinu KUC-a Travno, donedavnoj Posudionici i radionici narodnih nošnji, radi ekipa vrijednih etnologinja koje je okupio Josip Forjan, voditelj Centra, koje su vrlo predane u svom poslu pa se osim organizacije koncerata i radionica, rado bave i organizacijom izložbi.

Dvije su izložbe pritom planirane kao posebne upravo za ovo 60. izdanje Smotre. Jedna je izložba fotografija najdugovječnijega suradnika Smotre, Vidoslava - Vide Bagura, Mojih 40 smotri. Vido je naime, stručni suradnik Smotre koji već više od 40 godina obilazi skupine pripremajući ih za nastupe na Smotri. Pritom ih snima kamerom – filmski i fotografski, a ovom izložbom u kojoj je suautor s Matijom Dronjićem iz Etnografskog muzeja, prikazuje izbor fotografija koje je učinio u obilascima terena i pripremama skupina za Smotru.

Druga je izložba autorice Jasmine Jurković Petras s naslovom: Zvuci prošlosti prema budućnosti – otpornost baštine kroz nematerijalna kulturna dobra. Glavna tema tako je zvučnim i video zapisima te predmetima koji simboliziraju nematerijalnu kulturnu baštinu, prikazana ovom izložbom. Time se također daje dublji uvid u poimanje nematerijalnosti kulturne baštine i njezine važnosti u životu nosioca i stvaraoca te baštine, koju prepoznaju kao svoju i različitu od neke druge, tuđe.

Smotre, naime, uz prikazivanje otpornosti, puno govore o potrebi izražavanja kulturnoga, regionalnoga pa i nacionalnog identiteta i utoliko su i izložbe medij koji je važan i tijekom festivalskih dana. One daju bolji i obuhvatniji uvid u temu smotre, poučne su svim naraštajima i važne za bolje shvaćanje programa koje gledamo na pozornicama. Film koji smo prikazali govori o djelovanju ansambla KOLO-SLAVUJ, gradišćanskih Hrvata u Beču i nastupa koji su nakon više od 50 godina postojanja, lani ostvarili u HNK u Zagrebu.

Smotra uvijek nastoji, uz domaće skupine okupiti i skupine Hrvata izvan Hrvatske, pa nam uz prikazani film nastupa i tamburaški sastav iz Trajštofa u Gradišću, Hrvati bunjevci iz Tavankuta koji su nastupali ne samo na prvoj smotri nego i na brojnim smotrama prije 60., Hrvati iz Guče Gore u BIH te iz Buenos Airesa u Argentini. Za njih je Smotra i mjesto povezivanja s domovinom njihovih predaka, koja je i mladima u četvrtom i petom pokoljenju još uvijek prirasla srcu zahvaljujući obiteljskim pričama, pa zato rado dolaze i povezuju se sa svojim rođacima i prijateljima.

Na tribinama u sklopu programa raspravljat će se o "inovaciji tradicije" i suvremenim inspiracijama. Gdje završava kreativna reinterpretacija baštine, a počinje gubitak njezina identiteta? Odnosi li se to i na očuvanje tradicijskih instrumenata i načina sviranja, koji često ostaju u sjeni plesa, iako upravo oni nose lokalne glazbene posebnosti?

Kao i izložbe, tako su tribine i okrugli stolovi poučni susreti i razgovori koji upotpunjuju sve druge programe Smotre. Na njima sudjeluju stručnjaci koji i nisu organizatori, nego ponekad sudionici, ponekad kritičari, ponekad posrednici između lokalnih zajednica nositelja i administrativnih i upravnih tijela sela, gradova, županija ili ministarstava.

Upravo traganje za identitetom stvara i potrebu za reinterpretacijom baštine. Imali smo tribinu o kliškim uskocima i njihovoj udruzi koja je ujedno i počasna povijesna postrojba. U njihovoj potrebi za suvremenom reinterpretacijom značenja uskoka u povijesti Klisa pomažu im stručnjaci različitih profila, a entuzijazam i volonterski rad krasi ih od samog početka, baš kao i brojne članove folklornih skupina koje na Smotri gledamo.

Reinterpretacija baštine tiče se upravo suvremenih mijena koje baština sa sobom nosi – nose je svi njezini suvremeni nositelji koji je prihvaćaju i oblikuju prema svojim osjećajima, poštujući njezinu prošlost, ali istovremeno je i prilagođavaju svojim životima i vremenu. Time se ne gubi, nego upravo uvijek nanovo stvara i reinterpretira identitet zajednica koje u tim procesima sudjeluju.

Uz pozornice na Gradecu i Trgu bana Jelačića, posljednjih godina folklor sve više vraćate u svakodnevni gradski prostor. Kako se tijekom šest desetljeća mijenjao odnos Zagreba prema Smotri i koliko upravo takvi formati određuju njezinu budućnost? Kako u tom kontekstu promišljate odnos između Smotre, lokalnih zajednica i publike?

Smotra je više desetljeća bila poznata po svojem mimohodu od Studentskoga centra do središta grada. Ulicama grada Zagrepčani i brojni turisti pratili su skupine da ih mogu izbliza vidjeti i doživjeti njihove nastupe neposrednije nego na pozornici. Grad Zagreb prerastao je tu mogućnost, s jedne strane zbog složenosti organizacije prometa, a s druge zbog sasvim drukčijeg načina života i pomanjkanja vremena i interesa publike koja bi stajala na ulici i promatrala mimohod.

U festivalskim danima zato u prijepodnevnim šetnicama središtem grada, od Zrinjevca preko Trga bana Jelačića, Gajeve ulice, Tkalčićeve i Europskoga trga, tamo gdje je više hlada i ima zainteresiranih prolaznika, skupine pjevaju, sviraju, zaplešu, fotografiraju se s prolaznicima te im tako u bliskom susretu pružaju i neposredniji doticaj s programom koji prikazuju, nošnjama koje nose te omogućuju upoznavanje i susrete koji na pozornici nisu mogući.

Takvim programima, baš kao i nastupima na pozornicama izvan Zagreba, u Beltincima, na prijateljskom slovenskom festivalu s kojim godinama surađujemo, također u Svetoj Nedelji – uz jezero Kipišće u Strmcu, u Vrbovcu, Pleternici i Donjim Andrijevcima, nudimo programe Smotre i skupine koje nam dolaze iz inozemstva, čime širimo granice Smotre i u druge sredine, a pritom omogućujemo i stranim skupinama da upoznaju i druge pozornice u sredinama s kojima na taj način surađujemo.

Radionice za djecu i odrasle uvijek su dobrodošle jer suvremena publika rado sudjeluje, i vlastitim iskustvom stvaranja učenja i reproduciranja stiče iskustva s kojima bolje pamti, dodatno razvija razumijevanje za bliske ili dalje kulture i ljude, te tako obogaćuje sve koji u tome sudjeluju. S tim željama i idejama čini se da budućnost Smotre, zagrebačke baš kao i brojnih drugih smotri folklora, ne bi trebale biti upitne.