U prepunom prostoru MSU-ove Školice, Raad je na svom drugom zagrebačkom gostovanju govorio o povijesti moderne umjetnosti u arapskom svijetu. Međutim, nije riječ o nekom kronološkom pregledu umjetničkih dostignuća ili hodu kroz katalog reprezentativne izložbe s diplomatskom dodanom vrijednošću. Prvi dio naslova izlaganja glasi 'Kopam po stvarima koje bih mogao poreći' i bitno je bliži pravoj, ili 'pravoj' prirodi onoga čemu je nazočio čak pomalo i iznenađujući broj kustosa, likovnih i izvedbenih umjetnika, studenata umjetničkih akademija ili srodnih studijskih programa.

Publika s boljim pamćenjem sjetit će se da je Raad, danas nesumnjivo svjetsko umjetničko ime čiji su radovi u kolekcijama najreprezentativnijih svjetskih institucija i muzeja, a pozive dobiva od najvećih suvremenoumjetničkih smotri, 2002. gostovao na Eurokazu. I tada je održao performans/predavanje o radu imaginarne skupine The Atlas Group i njezinom višegodišnjem dokumentiranju libanonskog građanskog rata i njegovog najubojitijeg oružja – automobila-bombi. Projekt grupe Atlas je završio, ali ne i Raadova pseudodokumentarnost, točnije poigravanje činjenicama i artefaktima sumnjive autentičnosti. Rekontekstualizirane na umjetnički uvjerljiv i politički inspirativan način, one također postaju i svojevrsno oružje. Umjesto bombama i krvavim fotografijama, u novom ciklusu svojih 'istraživanja' Walid Raad se bavi umjetnošću, ali ne isključivo kao proizvodnom praksom nego sustavom koji ne može i ne želi pobjeći od tržišnih zakonitosti i pripadajuće manipulacije.

'Povijest moderne umjetnosti u arapskom svijetu' tako je reakcija na činjenicu da su zapadnu, dakle u ovom slučaju europsku i sjevernoameričku tradiciju pretvaranja umjetnosti u tržišnu i turističku vrijednost kojom je lako spekulirati počeli slijediti i drugi 'svjetovi' u kojima su sve donedavno vrijedila druga pravila. Kao 'majku svih primjera' koliko je ulaganje u kulturu u arapskom svijetu odjednom postalo 'in', Raad uzima projekt muzejskog otoka u Abu Dhabiju, za koji ispostave Guggenheima i Louvrea grade najrazvikanija arhitektonska imena svijeta. Međutim, to sve s umjetnošću zapravo i nema previše veze, ali to se ne mora baš tako brutalno iskreno reći. Umjesto polemičke izravnosti, Walid Raad koristi umjetnost kao refleksivni i kritički, a istodobno kreativan i autonoman alat tihog konceptualnog prosvjeda.

Umjetnikovo izlaganje, u kojem performativnog ima jednako koliko i činjeničnog, a duhovitosti koliko i usiljene akademske ozbiljnosti, niz je priča ilustriranih fotografijama i animacijama o tim i sličnim reakcijama na sam sustav i na njegovo preslikavanje u drukčiji ideološki, civilizacijski, religijski, politički, estetički... kontekst. Riječ je o narativima u kojima je istinu nemoguće naći, ali u kojima je sve vrlo točno, uključujući i paradoks. Primjerice: na sustav u kojem institucija preko kustosa poziva umjetnika na suradnju, on reagira minijaturnim inačicama materijalnih ostataka svojih radova za koje onda projektira i jednako veliku galeriju. Iza ideje o globalnom fondu koji bi umjetnicima osigurao mirovinu nakon što ispadnu iz kruga priznatih, poznatih i pozivanih, on otkriva globalnu zavjeru jer riječ je o poslovnom ulagačkom modelu koji je primijenjen na umjetnost i umjetnike. Također se bavi i gubitkom simbolične vrijednosti koju će umjetnine iz fundusa Louvrea ili Guggenheima izgubiti na letu do Abu Dhabija. I tako dalje...

Pritom sve to prezentira sam autor, u formi 'razgovora s umjetnikom', pa je i granica između predavanja i izvedbe sasvim poništena, konkretno i metaforički. Raadovi radovi inzistiraju na pogledu izvana nekoga tko je sasvim unutra: iako živi u New Yorku, konstantno se bavi rodnim Libanonom i svijetom iz kojeg dolazi; istodobno je i predavač i umjetnik koji akademsku činjeničnost umjetnički okreće u svoju korist; izlaže na svjetskim smotrama dok propituje i kritizira sustav koji ga, s druge strane, uvijek iznova inspirira.

Gostovanje Walida Raada u MSU-u zajednički je potez samog Muzeja i Eurokaza i svojevrsna je priprema za njegov skori ponovni dolazak u punom izložbenom formatu. Što god to u ovom specifičnom slučaju značilo.