TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Druga sezona 'Mindhuntera' je zaronila duboko u mrak američkog rasizma

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 09.09.2019 12:07
  • Objavljeno 08.09.2019 u 14:05
Jonathan Groff kao Holden Ford u jednoj od najupečatljivijih scena druge sezone 'Mindhuntera'

Jonathan Groff kao Holden Ford u jednoj od najupečatljivijih scena druge sezone 'Mindhuntera'

Izvor: Screenshot / Autor: screenshot

Dok se serija 'Mindhunter' u svojoj prvoj sezoni bavila isključivo pokušajima profiliranja nove vrste ubojica - serijskih ubojica, u drugoj sezoni to profiliranje prolazi svoj prvi praktični test. Početkom osamdesetih u Atlanti netko muči i ubija crne dječake i čini se da policiju - zato što je riječ o siromašnom, pretežno crnačkom dijelu grada - zapravo i nije briga.

Prva sezona serije 'Mindhunter' bila je gotovo nevjerojatna. Kriminalistička serija u kojoj se zapravo ne vidi nijedan zločin, ubojstva u kojima već svi znaju tko je koga ubio i ubojica već sjedi iza rešetaka, nijedna jurnjava policijskim autima po ulicama nekog američkog velegrada, detektivi koji se ne moraju utrkivati s vremenom ne bi li preduhitrili zločinca da počini još koje zlodjelo. Sav misterij odvijao se u umu serijskog ubojice i u umovima članova novoosnovanog FBI-jeva odjela koji pokušavao proniknuti u način na koji serijski ubojice razmišljaju i zašto čine to što čine. David Fincher - autor i redatelj dobrog dijela serije - uz to nam je još pokazao i svijet u kojem su serijski ubojice nastali: okrutan, otuđen, mizogin svijet u kojem je posijano sjeme prezira i prihvatljivog nasilja prema ženama, mržnje prema ženskoj seksualnosti, iz kojeg su psihopati izveli svoju praksu i počeli ih serijski ubijati.

Druga sezona počiva na tako postavljenim temeljima, ali joj je fokus malo drugačiji. Agenti Holden Ford i Bill Tench, koji su u prvoj sezoni samo intervjuirali već uhićene ubojice, sada su pozvani da sa svojom ekspertizom i profiliranjem pomognu policiji u Atlanti, gdje smrt sije čudovište iz Atlante, serijski ubojica koji je početkom osamdesetih ubio oko trideset afroameričkih dječaka. Holdena, osim policije, vrlo brzo 'zaustavlja' i skupina majki nekolicine dotad ubijenih ili nestalih dječaka koje su uvjerene da policija i gradske vlasti ne čine dovoljno da bi otkrili ubojicu njihove djece te spriječili daljnji krvavi pohod tog monstruma.

Profili Holdena Forda, Billa Tencha i Wendy Carr sada su, dakle, prvi put stavljene na praktični test i taj test prolazi tegobno. Lokalna policija nema baš previše sluha za bihevijoralnu znanost koja stoji iza FBI-jevskih profila, a u njihovu načinu bavljenja tim zločinom, brojnim propustima, zanemarivanjima nekih tragova pa čak i FBI-jevih naputaka očitava se i sistemski rasizam. Ubojstva se, naime, događaju u siromašnom, uglavnom crnačkom dijelu Atlante i dobar je dio terenskih policajaca ravnodušan zato što nasilje i preranu smrt doživljavaju kao uobičajenu svakodnevicu u 'takvom' dijelu grada. Skloni su uzroke smrti dječaka povezivati s njihovim kriminalnim ili polukriminalnim ponašanjem (iako je riječ o djeci od kojih 8-10 godina), sve trpati u rubriku 'droga, bande i siromaštvo', a nastojanja FBI-jevskog psihološkog odreda dočekivati s odmahivanjem rukom i mišlju da 'to ovi iz Washingtona bespotrebno filozofiraju'.

Ta priča, priča o hvatanju serijskog ubojice iz Atlante, ali i priča o rasizmu u američkom sustavu kaznenog progona i pravde - središnji je dio, fokus sezone. No ako ste mislili da to znači da u ovoj sezoni ima više tipičnog policijskog sadržaja, nadmudrivanja s ubojicom ili, ne daj bože, jurnjave i 'akcije' - prevarili ste se. Baš kao što i Fordova i Tenchova istraga 'šteka' zbog predrasuda u sustavu, tako je i zaključenje misterije, kada se ubojicu napokon hvata, gorko i nezadovoljavajuće jer je u seriji vrlo jasno, atmosferom i ponašanjem likova, pokazano da problem i dalje egzistira te da ga nije riješio ni 'običan' terenski policijski posao ni FBI-jevo 'filozofiranje' s profilima. Fincher je to u prvoj sezoni oslikao kao mračnu i prijeteću pozadinu, ali u ovoj je to izbilo u prvi plan - fenomen serijskog ubojice rodio se u društvu prepunom predrasuda, mržnje i nasilja, posebno brutalnog kada je riječ o manjinama i slabijima. Ta mračna društvena pozadina u prvoj je sezoni bila mizoginija, a u ovoj je rasizam. I iako se prva sezona odvija krajem sedamdesetih, a ova sezona početkom osamdesetih, dakle, u četrdesetak godina udaljenoj prošlosti - od tada do danas nije se mnogo toga promijenilo.

Osim glavne priče, međutim, u ovoj se sezoni odvijaju i još barem dvije 'bočne' priče. Jedna je ona o posvojenom sinu detektiva Tencha, kojeg smo još u prvoj sezoni upoznali kao dječaka koji ima problema s komunikacijom jer je očito na spektru autizma. U ovoj sezoni dječak je na bizaran način umiješan u slučajno ubojstvo jednog dvogodišnjaka iz njihova susjedstva, što dovodi do rasipanja Tenchova braka, ali i duboko uznemirujućeg Tenchova preispitivanja posla kojim se bavi. Druga je priča ona o Dr. Wendy Carr, trećoj članici FBI-jeva tima za psihološko profiliranje serijskih ubojica, koja je isključena iz terenskog slučaja u Atlanti, nego ostaje za stolom u Washingtonu, gdje se upušta u vezu sa simpatičnom šankericom iz lokalnog bara.

Foršpan za drugu sezonu 'Mindhuntera'

Izvor: Društvene mreže / Autor: Netflix

I jedna i druga priča povezane su s glavnom pričom u dubljim slojevima jer i jedna i druga govore o tome kako izgleda situacija kada ti društveni problem postane privatan, s tim da je Tenchova priča mnogo bolje razrađena i atmosferičnije prikazana, dok je priča o Wendy Carr i njezinoj borbi s vlastitim tajenjem seksualne orijentacije pomalo skicirana i gurnuta u drugi plan.

No kada je riječ o 'skiciranju' i guranju u drugi plan, glavni prigovor ovoj sezoni bio bi taj što se nije dobro pozabavila onime na čemu je prva sezona stala, a to je psihičko stanje agenta Forda. Prva je sezona, naime, završila teškim napadajem panike Holdena Forda u susretu s jednim od intervjuiranih 'subjekata'. U drugoj sezoni na početku vidimo nešto malo peripetija oko toga kako ga Tench izvlači iz bolnice u kojoj je zbog toga završio, vidimo i kako se to skriva od glavešina u FBI-ju zato da briljantni mladi agent ne bi izgubio položaj u timu, a cijeloj priči o paničnom poremećaju - kojim se znanost, baš kao i profiliranjem serijskih ubojica, počela baviti upravo u to vrijeme - posvećen je još samo jedan razgovor između Tencha i Carr, da bi se ostatak sezone svi ponašali kao da je to završena priča, uključujući i samog agenta Forda. Za seriju kao što je 'Mindhunter' takvo je što bez ikakve sumnje pogreška.

No unatoč tome, ovo je i dalje jedna od najboljih serija koju možete pogledati na dostupnim nam streaming servisima i još jedan tour de force Davida Finchera.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!