Projekt izgradnje pješačko-biciklističke staze Greenway na zagrebačkom Savskom nasipu po tko zna koji put je u fokusu javnosti nakon što su bageri umalo oštetili spomenike iz Aleje skulptura. Riječ je o umjetničkom projektu koji je koncipiran još davne 1985. na inicijativu akademskog kipara Ratka Perića. Na Savskom nasipu postavljeno je 12 skulptura koje su u međuvremenu postale prepoznatljiv dio zagrebačke kulturne vizure, no nikada nisu institucionalno zaštićene.

S druge je strane Grad Zagreb, u podjednako dugotrajnom procesu, počeo privoditi kraju šestu fazu Greenwaya. Ona podrazumijeva nanošenje ekološkog zelenog asfalta na trasu koja uglavnom odgovara postojećoj šljunčanoj stazi, ali i njezino proširenje na još jednu paralelnu traku, upravo na spornom dijelu nasipa na kojem se nalazi Aleja skulptura. I ovaj projekt ima dugogodišnju pretpovijest – koncipiran je za vrijeme vlasti Milana Bandića, a ona nije baš puno marila za europske fondove iz kojih se ovakve stvari obično financiraju, pa ni standarde zaštite kulturnih i drugih urbanističkih dobara kojih se pri takvom projektiranju treba pridržavati.

Nježno pored spomenika

Zeleno-lijeva vlast uspjela ga je pokrenuti s nule te ubrzala njegovu provedbu, no kako ne bi trošila dodatni novac na njegovu reviziju i raspisivala novi natječaj, trasa se nije mijenjala. Zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet priznao je za HRT da je projekt 'malo nespretno krenuo' i izrazio nadu da će staza 'nježno proći pored spomenika' te obećao da će ih Grad obnoviti, osvijetliti i dodati pločice s informacijom o imenu, autoru i godini izrade skulpture.

Ipak, ako je suditi po situaciji posljednjih dana, a možete je vidjeti i u materijalu koji smo snimili u utorak, staza pored skulptura nije prošla onoliko nježno koliko se Korlaet nadao. One se nalaze uz samu lijevu traku dvotračne staze i djeluju minijaturno, a sama staza, na čijem završetku se užurbano radi, vjerojatno kako bi bila gotova do lokalnih izbora, djeluje previše gabaritno u prostoru nasipa i po našem laičkom sudu zbilja je mogla biti sužena toliko da skulpture zadrže svoje mjesto u prostoru.

Kalinić zaboravio da je bio pročelnik, Tomašević ga podsjetio

Priča oko staze dobila je uoči lokalnih izbora i političku dimenziju. Početkom travnja zagrebačka vlast morala se braniti od tvrdnji da je prilikom radova oštećena skulptura 'Žabnjak' Stjepana Gračana, iako je ubrzo dokazano da ju je netko ukrao. Ipak, zbog lošeg projektiranja i smanjene mogućnosti manevriranja na nasipu, radni strojevi ušli su u prostor drugih skulptura, umalo ih oštetivši. O svemu tome ponešto su imali reći i kandidati za gradonačelnika, od Pavla Kalinića, koji je valjda zaboravio da je u vrijeme projektiranja staze bio pročelnik, do Tomislava Tomaševića, koji ga je na to morao podsjetiti.

U ovotjednom Kulturnom roštilju za mišljenje smo ipak odlučili pitati struku, i to onu umjetničku. Sugovornik na ovu temu nam je Josip Zanki, dopredsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), antropolog i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, čije je područje interesa upravo uklapanje umjetničkih djela u javni prostor. HDLU je u ovu temu uključen kao tijelo koje štiti interese umjetnika (a autori skulptura većinom više nisu među živima), pa smo Zankija pitali i što o svemu kažu autori i nasljednici njihovih autorskih prava.

Izvijestili ste javnost da ste održali dva sastanka na temu radova na biciklističkoj stazi Greenway te njihovog utjecaja na skulpture postavljene uz nasip, no da oni nisu dali nikakvog rezultata, tj. da vam Grad Zagreb nije dostavio ni revidirane zapisnike s njih. S kojom argumentacijom odbijaju vaše primjedbe i kako je moguće da se radovi nastavljaju iako je umalo došlo do oštećenja skulptura?

Grad Zagreb nam je nakon našeg očitovanja u medijima istog dana popodne konačno dostavio zapisnik sastanka održanog 15. travnja. Uz to nam se dogradonačelnik Korlaet ispričao. Zapisnik sastanka održanog 25 ožujka nikad nam nije dostavljen. Temeljem informacija o budućim postupanjima Grada (kao investitora u projekt staze) u vezi Aleje skulptura, navedenim u zaključku spomenutog zapisnika sastanka održanog 15. travnja, Upravni odbor HDLU-a donio je sljedeće odluke i upoznao Grad s istima 28. travnja: Upravni odbor HDLU-a pozdravlja izmještanje trase od dvije skulpture (Mladen Mikulin i Milena Lah); prima na znanje rješenje postignuto s nasljednicima autorskih prava za skulpture Zvonimira Lončarića i Stjepana Gračana, međutim smatra da se u slučaju Lončarića ne poštuju pravila struke (staza će se približiti skulpturi i postament će se rezati, što je Grad dogovorio s nasljednikom autorskog prava Stjepanom Lončarićem); pozdravlja inicijativu Grada da restaurira, osvijetli i označi skulpture te sugerira da se na biciklističkoj stazi osigura zona niže brzine prometa i označe pješački prelazi. Ovdje je bitno napomenuti da je HDLU bio nositelj projekta Aleje skulptura i voditelj mu je do smrti 2010. bio Ratko Petrić, a poslije 2013. Alen Novoselec. Skulpture su bez naknade kiparima darovane Gradu Zagrebu te se nalaze na gradskoj javnoj površini i jedino što HDLU može učiniti jest osvještavati tijela lokalne uprave o pravilima struke. Od naših sugestija Grad je na sastanku 15. travnja usvojio gotovo sve, osim onih u slučaju Gračan i Lončarić.

U priopćenju navodite i da je skulpture potrebno restaurirati, konzervirati te staviti pod trajnu zaštitu. Jeste li na ovu temu kontaktirali s nekim iz Ministarstva kulture, Zavoda za zaštitu spomenika i drugih kulturnih ustanova nadležnih za takve zahvate? Hoće li skulpture uopće biti moguće zaštititi od daljnjeg propadanja nakon što staza profunkcionira, a promet se dinamizira?

Radi se o 12 skulptura koje su kulturno dobro i nalaze se na gradskoj javnoj površini. Tako da se radi isključivo o propustu Zavoda za zaštitu spomenika Grada Zagreba, instituciji neovisnoj o Ministarstvu kulture. Isključivo je njihova greška to da se nije vodila briga o skulpturama. One su poklonjene Gradu i isključivo je zadaća gradskih institucija da se brinu o njima. Međutim nisu to do sada činili i sve je kulminiralo projektiranjem staze. Ono što nas je zabrinulo jest i šutnja ministrice po ovom pitanju, iako je Ministarstvo o svemu obaviješteno od prvog dana u kojem smo uočili probleme s projektiranjem staze, početkom ožujka. Skulpture se Grad obavezao na zadnjem sastanku konzervirati i zaštititi od daljnjeg propadanja. Temeljem naše sugestije Gradu, a nakon što staza profunkcionira, brzina bi se na dijelu na kojem je Aleja skulptura trebala ograničiti, a njih propisno označiti, kao i pješačke prijelaze između Aleje i pješačke staze uz Savu. Jesmo li zadovoljni ovakvim rješenjem? Nismo! Najsretniji bismo bili da se staza izmakla na drugu stranu Save ili primakla Savi. Međutim i Grad i projektant ostaju pri ovakvom rješenju.

Većina umjetnika koji stoje iza skulptura je preminula, no vjerojatno ste u kontaktu s njihovim nasljednicima. Što oni kažu o cijeloj ovoj situaciji? Postoji li kompromisno rješenje koje bi ih zadovoljilo jer Grad ne odstupa od projicirane trase?

Najviše smo bili u kontaktu s Jadrankom Fatur, članicom HDLU-a i suprugom pokojnog Ratka Petrića te jednom od nasljednica autorskog prava. Petrić je autor koncepta Aleje skulptura, on je vršio odabir umjetnika i određivao prostorni raspored. Skulpture nisu postavljane po špagi, kao drveće oko Sovjetskog ratnog spomenika u parku Treptower u Berlinu, već po Petrićevoj ideji. Gospođa Fatur je svjesna situacije i u razgovorima mi je navela da bi najbolje rješenje bilo potpuno izmještanje staze. Bili smo u kontaktu i sa Stjepanom Lončarićem, sinom pokojnog Zvonimira Lončarića, koji nas je prije svojih pregovora s Gradom obavijestio o činjenicama vezanim uz skulpturu 'Putokazi' svoga oca. Kako nam je naveo u razgovoru, postament te skulpture nije bila originalna ideja njegova oca te je on kao nositelj autorskih prava dao suglasnost Gradu da se on skrati.

Kao predavač na Akademiji likovnih umjetnosti, čija sfera interesa upravo jest umjetnost u prostoru, a s obzirom na to da je projekt Greenway tek početak izgradnje kvalitetne biciklističke infrastrukture u Hrvatskoj, možete li usporediti ovaj slučaj s nekom sličnom situacijom u inozemstvu, gdje se takva infrastruktura puno intenzivnije gradi? Kako je to drugdje riješeno?

Prvo moram napomenuti da je Aleja skulptura jedino mjesto u Gradu Zagrebu na kojem je na jasno koncipiran način u javni prostor postavljeno 12 skulptura najvažnijih hrvatskih kipara i kiparica s kraja 20. i početka 21. stoljeća. Sve ostale skulpture rezultat su ili ideja iz 19. stoljeća (centralni dio trga i spomenik značajnom građaninu, uglavnom muškog roda), označavanja mjesta povijesne traume iz 20. stoljeća (primjer su Dotrščina, Vojin Bakić i drugi autori), stvaranja novih simboličkih mjesta (Spomenik Domovini, Fabijanić) ili je pak njihovo postavljanje rezultat kompromisa i nesporazuma sa strukom (Prizemljeno sunce, Kožarić). Slučaj da se negdje kroz park skulptura projektira biciklistička staza s 'ekološkim asfaltom' nije mi poznat. Nakon pokreta Black Life Matters stvorila se svijest o neprimjerenosti ostanka nekih skulptura u javnom prostoru i potrebi njihovog deponiranja u muzeje ili rekontekstualiziranja. Međutim ovakvo rješenje nisam dosad vidio, a nagledao sam se svega u javnom prostoru, u svim područjima u kojima sam istraživao javni prostor – od pustinje Wirikuta u Meksiku pa do Kaunasa u Litvi.

Iz krugova bliskih Gradu mogu se čuti prigovori na račun prethodne gradske uprave koja je naručila ovaj projekt. Što vi mislite, tko je odgovoran za ovakvo stanje i kako se situacija može rasplesti?

Da, projekt je, čini mi se, naručen 2019., međutim na dozvolama stoji datum u veljači 2022. Kad sam Grad na prvom sastanku pitao o čemu se radi, rekli su da je projekt razrađen 2022. To da u razradi nisu vidjeli 12 skulptura ući će u anale nadrealizma i ignorantskog postupanja svake vlasti. Pogotovo one koja je nastala na borbi protiv uzurpacije javnog prostora (Varšavska) te koja je obećala veću participaciju građana i drugačije modele od onih što su ih nudile prijašnje političke elite.