'DOLINA RUŽA', DK GAVELLA

Dolina klišeja tajkunsko-skorojevićevske Hrvatske

  • Autor: Joško Tomasović
  • Zadnja izmjena 23.04.2010 15:49
  • Objavljeno 23.04.2010 u 15:12
DOLINA RUŽA

DOLINA RUŽA

Izvor: Promo fotografije / Autor: Ines Stipetić/Gavella

Predstava koja se u najboljem scenariju mogla eventualno pretvoriti u efektnu društvenu satiru zastala je na bulevarskom kazalištu i nekoliko shematiziranih redateljskih rješenja

Posve u tradiciji nabrijanog predstvaljanja modernog hrvatskog teatra, nova drama Ivana Vidića'Dolina ruža', praizvedena 22. travnja u kazalištu Gavella, najavljena je kao socijalna drama s jakim kritičkim akcentima koja razotkriva i ukazuje na naličje 'tajkunsko-skorojevićevske Hrvatske'.

Nešto preciznije rečeno, nova drama Ivana Vidića donosi sljedeću priču: uspješni bankar Petar (Sven Medvešek) odlučuje se na radikalni korak, sabotirati najvažniji posao svoje banke, udruživanje sa stranim konzorcijem. Dokinuti vlastiti menadžerski ugled predstavlja dakako ultimativno društveno samoubojstvo u dobu neoliberalizma, a drama potom prati posljedice te 'nečuvene' odluke u okviru odnosa s obitelji, suradnicima, ljubavnicom...

Ines Stipetić/Gavella

Ines Stipetić/Gavella

Izvor: Promo fotografije / Autor: Ines Stipetić/Gavella

Taj 'neoliberalni egzistencijalizam', u kojem se od samog početka naslućuje kraj i poruka o nesmiljenom, dehumanizirajućem kapitalizmu, doživio je sljedeći scenarij, jednako tipičan za realnost hrvatskog teatra: tendencija je zasjenila kako razvitak teksta tako i autonomnost kazališnog projekta. Konkretno, situacija se ogleda u nizu predvidljivih dramskih situacija koje su popratile jednako predvidljiva redateljska rješenja (Krešimir Dolenčić).

Likovi i situacije svedeni su mahom na lako čitljivu plošnost, čija se funkcija jako brzo detektira. Bilo da se radi o likovima prevarene supruge (Anja Šovagović Despot), rastrojene ljubavnice (Barbara Nola), razmažene djece tajkuna (Judita Franković, Iva Visković, Filip Križan), bilo pak o nizu dramskih situacija, predstava isuviše djeluje poput kakvog igrokaza ili varijacije na temu, poput već odgledanog i pročitanog déjà vua. Tom dojmu, neprekinutom tijekom predstave, jednako doprinose suha nabrajanja materijalnih dobara (koja su tu dakako u svrhu ilustracije hrvatskih nouveaux riches), patetične lamentacije ostavljene ljubavnice i prizemni 'elementi s ključem', poput scene dodjeljivanja menadžerske nagrade 'Zlatna bundeva'.

S redateljskog gledišta, prvi i veći dio predstave nije se previše odmakao od bulevarskog kazališta, koje se, po vlastitoj logici, ionako vrti oko predvidljivih situacija i lako probabljive komike. Drugi dio, očito zamišljen kao kakav imaginarni post festum, sveden je na nekoliko mlakih simboličkih prikaza, podcrtanih s tableaux vivants u kojima akterice zavodljivo poziraju u kostimima à la John Galliano (Ana Savić Gecan).

Unutar tako zadane strukture, glumačka igra završavala je mahom tamo gdje je i započela, u gotovom tipu koje ispunjava funkciju, a ne u zaokruženom dramskom liku. Sven Medvešek napravio je korektni posao uz ponešto scenske gimnastike vitlanja kovčezima kao antijunak ili 'romantični heroj neoliberalizma', dok je ostatak postave uglavnom odrađivao dodijeljene im funkcije.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi