Znam da je superpovršno i glupo ocjenjivati film iz pozicije 'ajme majko, u tom filmu je SVE TAK GROZNO I MRAČNO', ali teško da će itko pogledati 'Djevojku s iglom' a da mu to ne padne barem jednom na pamet. Ili sto pedeset osam puta. Redatelj Magnus von Horn za to se i pobrinuo odabirom vizualnog stila. Snimio je film u apsolutno prekrasnoj crno-bijeloj fotografiji (kapa dolje mladom poljskom DOP-u Michału Dymeku) prepunoj sjena, mraka i podočnjaka, distorzija, crnih mlaka i kupaka. Kopenhagen netom nakon Prvog svjetskog rata u njemu je oživotvorenje noćne more siromaštva, društvene nepravde i psihopatije moćnijih nad nemoćnima, mjesto popločeno veličanstvenom, drevnom kaldrmom s tamnim pukotinama i omeđeno zamršenim escherovskim stubištima na kojima vrebaju izobličena čudovišta iz mraka.

No ona u ovom filmu vrebaju i na bijelome danu, iza naizgled ljubaznih, nasmiješenih i suosjećajnih lica.

Iako je film baziran na stvarnoj priči o danskoj serijskoj ubojici Dagmar Overbye, i iako je Dagmar vrlo važan, čak ključan lik u filmu, glavna je (anti)junakinja ovdje Karoline (Vic Carmen Sonne), mlada krojačica koja živi u Kopenhagenu nakon Prvog svjetskog rata. Navodno obudovjela nakon što joj je muž nestao u ratu, Karoline gubi posao, dom i bogatog zaručnika te trudna i u bijedi pokuišava abortirati pomoću igle. Ljubazna neznanka Dagmar ( Trine Dyrholm), međutim, uvjeri je da joj može pomoći i pronaći dom njezinu djetetu. Karoline i ne sluti na koji način Dagmar 'milosrdno spašava' djecu.

Dagmar Overbye u razdoblju je između 1913, i 1920. godine u Kopenhagenu ubila između devetoro i dvadeseteporo djece, preciznije, novorođenčadi. Već je i to samo po sebi dovoljno monstruozna priča i teško je, koliko god bili navikli na svakojake užase u suvremenoj kinematografiji, književnosti, umjetnosti, pa i stvarnosti - uopće i zamisliti, a kamoli gledati priču o takvoj strahoti. Nevina, bespomoćna dječica koju netko s lakoćom ubija tvrdeći pritom da ih spašava od okrutne bijede... pomisao se kosi sa svakim ljudskim biološkim nagonom za zaštitu mladunca i bespomoćnog stvorenja. Istinski je psihopatska.

No Magnus von Horn tjera nas da pogledamo i taj užas od kojeg je Dagmar tvrdila da spašava djecu i... Iako, dakako, onaj praiskonski grč u želucu koji i dalje moramo osjetiti zbog ideje o tome da netko zbog toga - zbog ičega! - ubija bebe, užas koji nam prikazuje doista je stvaran i doista užasan, nerijetko se čini gorim od smrti. I čudovišnijim, izobličenijim.To čini s tolikom upornošću da ovaj film ubrzo postaje neprobojni zid mizerije i grozote, u kojem su čudovišta svuda oko nas.

Jasna je tu poruka - čudovišta smo mi, čudovište je društvo koje, kao u primjeru ove priče, mlade žene (pogotovo one koje su, božemioprosti, seksualno aktivne) tjera na rub egzistencije i života. I iako priča ima neki, ajmo ga nazvati sretnim krajem - teško ga je tako doživjeti nakon čitavog mračnog horora kojim se ljudski život prikazuje u ovom filmu. A dok sve to gledate u svijetu koji nas sve, čak i nas u udobnim kino-naslonjačima, s kokicama u krilu i gaziranim pićem u golemoj plastičnoj čaši - inflacijama, sve većom razlikom između bogatih i siromašnih, grubim kapitalizmom i inim -izmima tjera na rub siromaštva - nekako vam se taj cijeli mrak 'Djevojke s iglom' čini sve poznatijim.