GOST FEKP-A

Colum McCann: Političari jako rade na tome da smo svi jednobojni. Ili si crven ili plav

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 04.06.2019 10:00
  • Objavljeno 04.06.2019 u 10:00
Colum McCann na FEKP-u nastupa 5. lipnja u Zagrebu te će u razgovoru 'Transatlantik' govoriti o životu i radu 'između kontinenata'

Colum McCann na FEKP-u nastupa 5. lipnja u Zagrebu te će u razgovoru 'Transatlantik' govoriti o životu i radu 'između kontinenata'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: FEKP

Jedan od najznačajnijih irskih književnika te autor romana 'Neka se veliki svijet vrti' i 'Transatlantik' Colum McCann gost je ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče, a za tportal govori o pravu na priču, pitanju političke korektnosti u književnosti i o stanju empatije u društvu

U knjizi 'Transatlantik', objavljenoj 2013. te na hrvatski prevedenoj 2015., Colum McCann uz niz izmišljenih likova pokriva četiri stvarne ličnosti. Među njima je jedan od najutjecajnijih aktivista u američkoj povijesti, abolicionist Frederick Douglass, autor kontroverznih memoara 'Priča o životu Fredericka Douglassa, američkog roba' iz 1845., koji te godine iz Amerike putuje u Irsku s namjerom da dobije potporu u zalaganju za ukidanje ropstva.

'Tko ima pravo na tu priču? Afroamerički pisac koji možda poznaje povijest Douglassa, ali ne zna ništa o Irskoj? Ili irski pisac koji ne zna toliko o Douglassu, ali poznaje povijest Irske? Odgovor je - obojica imaju pravo na tu priču. Svi mi imamo to pravo. Priču treba ispričati iskreno i moćno. I to je sve', kaže McCann, svjestan da se pisce danas, u kontekstu političke korektnosti i kulturne aproprijacije, sve češće propituje imaju li pravo ispričati priču nekoga izvan njihovog vlastita etniciteta, rase ili spola.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: Profil

'Pisao sam iz različitih pozicija, među ostalim iz pozicije gej baletana iz Rusije ili pak slovačke Rumunjke. To je ono čime se bavim. Sada sam toga puno svjesniji nego što sam bio prije 20 godina, ali to je dobra stvar. Rasprave o kulturnoj aproprijaciji napravit će od nas bolje pisce jer će nas natjerati da zaista razumijemo one o kojima želimo pisati', kaže McCann i dodaje da je kulturna aproprijacija izuzetno opasna.

'Ako pisac dominantne kulture aproprira, usvaja ili koristi elemente kulture koja nije dominantna, onda on tu istu kulturu umanjuje i prijeti joj. Loši pisci kulturno apropriraju, ali dobri ili izvrsni pisci spremni su ići kamo god trebaju, znajući da u tome ima i opasnosti. Sve je do njihove namjere i do iskrenosti, u tome da znaš da činiš ispravnu stvar. Najbolji pisci žele da čitatelji apropriraju od njih', kaže nam McCann te tvrdi da u književnosti nema brige oko nove ere cenzure u ime političke korektnosti.

Colum McCann dug niz godina živi i radi u New Yorku

Colum McCann dug niz godina živi i radi u New Yorku

Izvor: Profimedia / Autor: N.N.

'Nema ništa loše u tome da si korektan, nitko mi ne stavlja lisice na ruke. Sam donosim svoje odluke. Sviđa mi se biti pod pritiskom i neću se promijeniti. Nastavit ću pisati što moćnije i iskrenije mogu', poručuje pisac koji se iz Irske u Ameriku preselio u svojoj 21. i već dug niz godina živi i radi u New Yorku. Autor je šest romana, 'Zoli', 'Plesač', 'Ova strana vedrine', 'Songdogs' te bestselera 'Neka se veliki svijet vrti' iz 2008. i spomenutog romana 'Transatlantik' iz 2013., koji je kritika ocijenila 'dubokim promišljanjem identiteta i povijesti u velikom svijetu'.

U njemu, osim o odbjeglom robu i borcu za slobodu Fredericku Douglassu, McCann piše o američkom senatoru Georgeu Mitchellu, kojega je 1990-ih dopalo da, kao sin oca irsko-američkog podrijetla i majke Libanonke, u Sjevernoj Irskoj moderira raspaljive mirovne pregovore katolika i protestanata. Istražujući o njemu, McCann je razgovarao s bivšim britanskim premijerom Tonyjem Blairom, kojemu u knjizi zahvaljuje na intervjuu.

'Zahvalio sam mu, ali to ne znači da sam ga volio! Mrzio sam njegovu ratnu politiku u Iraku, mada se divim nekim stvarima koje je napravio u Sjevernoj Irskoj. Nije bio arhitekt tamošnjeg mira, ali pomogao je da mu se dođe bliže', kaže McCann, a prije nekoliko godina doživio je brutalan fizički napad u Connecticutu, o kojemu je isprva namjeravao šutjeti. O incidentu se, međutim, pročulo pa je bio primoran u medijima objaviti pismo u kojemu navodi kako oprašta napadaču, ali da mu ne daje opravdanje za ono što mu je napravio.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: Profil

'To znači da on mora preuzeti odgovornost za to. Mora znati da je ono što je napravio krivo. Oprošteno mu je, ali i dalje mora živjeti s onime što je učinio. Opraštanje ne znači i zaboravljanje', kaže McCann, koji je, ironično, napadnut nakon što je održao predavanje o organizaciji Narrative 4, čiji je suosnivač i koja promovira koncept 'radikalne empatije', nudeći mladim ljudima diljem svijeta priliku da razmjenjuju svoje priče i tako se aktivno stavljaju u tuđu, dotad posve nepoznatu im poziciju.

'Vjerujemo da to putovanje prema razumijevanju onoga drugoga, kao i u književnosti, jednostavno produbljuje ljudsko iskustvo. Da nisam pisac, stalno bih se bavio radom ove organizacije. Trenutno imamo tisuće razmjena priča diljem svijeta: u Irskoj, Južnoafričkoj Republici, Palestini, Izraelu, SAD-u', kaže McCann te misli da pritužbe o sve manjoj empatiji u suvremenom društvu nisu opravdane.

'Mislim da nije tako. Mislim da smo jednostavno svjesniji onih mjesta na kojima empatije nedostaje. Njen nedostatak svakako je ogroman politički problem. Naši političari jako rade na tome da smo svi jednobojni. Ili si crven ili si plav. S*anje. Bića smo sastavljena od kontradikcija, nijansirani smo. Tu nijansiranost postižemo pomoću empatije', objašnjava McCann, a dolaskom u SAD sredinom 1980-ih zaputio se na putovanje biciklom kako bi 'emotivno proširio svoja pluća'. Avantura je potrajala godinu i pol, a bila je presudna za njegovo današnje pisanje obilježeno dubinskim istraživanjima za svaku od knjiga. Najteže mu je, kaže nam, bilo istraživati za 'Ovu stranu vedrine' 1990-ih jer je neko vrijeme živio s beskućnicima u New Yorku.

No možda još teže mu je pala priprema za rad na najnovijoj knjizi koja se bavi sukobom Izraela i Palestine, čiji je nacrt upravo završio.

'Zvat će se 'Apeirogon'. Bilo je jako teško napisati tu knjigu. Pišemo obično o onome što želimo znati. A ja sam želio znati o tome dijelu svijeta te otkriti neke od fundamentalnih ljudskih istina o pričama i pričanju priča. Knjiga prati živote dvoje ljudi koji su izgubili svoje kćeri u sukobu. Proveo sam u Izraelu i Palestini puno vremena, putovao, slušao i na kraju bio pomalo poput svrake. Odsvakud sam posudio i onda izgradio svoje gnijezdo', kaže McCann. Za roman 'Plesač nadahnuće je pronašao u ruskom baletanu Rudolfu Nurejevu, a roman 'Zoli' dijelom je inspiriran životom poljsko-ruske pjesnikinje i pjevačice Bronisławe Wajs Papusze.

Potpisuje i tri hvaljene zbirke kratkih priča, od kojih je najpoznatija 'Thirteen Ways of Looking' iz 2015., a predaje i kreativno pisanje na Hunter Collegeu u New Yorku. Priznaje ipak da ne vjeruje da studente može naučiti ikakvom pisanju.

'Ali ih mogu naučiti želji, izdržljivosti i ustrajnosti. Podgrijavam vatru, a student je ili rasplamsa ili ugasi. Njihov je izbor, ne moj', kaže nam McCann i otkriva neke od ključnih savjeta što ih daje onima koji žele pisati:

'Piši prema onome što želiš znati. Budi odvažan, poštuj. Čitaj naglas. Nikad ne odustaj. Pogriješi, kako kaže Beckett, a potom pogriješi još bolje.'

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!