INTERVJU S IVOROM MARTINIĆEM

'Činjenice nikada nisu bile manje važne, ultradesni marginalci odjednom su relevantni'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 25.08.2019 08:13
  • Objavljeno 25.08.2019 u 08:13
Ivor Martinić

Ivor Martinić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Ivor Martinić/privatna arhiva

Ivor Martinić, jedan od naših ponajboljih mladih dramatičara čije se predstave izvode u Argentini, Paragvaju, Urugvaju, Čileu, Meksiku, Venezueli i Španjolskoj, u kojoj živi već nekoliko godina, uoči nekoliko značajnih projekata u Hrvatskoj, dviju praizvedbi, snimanja filma te adaptacije i dramaturgije za HNK Zagreb, za tportal je otkrio među ostalim zašto je opsjednut temom obitelji, može li se vani živjeti od pisanja te kako iz španjolske perspektive izgledaju današnja Hrvatska i njezina politička scena

Prije gotovo deset godina, kad je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu s velikim uspjehom praizvedena 'Drama o Mirjani i ovima oko nje' tada mladog i nepoznatog dramatičara Ivora Martinića, podrijetlom s Brača, bilo je jasno da je na pomolu nova zvijezda hrvatskog dramskog pisma.

U međuvremenu je Ivor Martinić nagrađen Držićem i Marulom, stekavši status jednog od ponajboljih mladih dramatičara. Njegove drame, poput spomenute 'Mirjane…' i 'Moj sin samo malo sporije hoda', koja je praizvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih, prešle su hrvatske granice i izvode se u Argentini, Paragvaju, Urugvaju, Čileu, Meksiku, Venezueli i Španjolskoj, u kojoj živi već nekoliko godina. Martinić se iskazao i kao dramaturg, a prije dvije sezone radio je adaptaciju Novakova romana 'Ciganin, ali najljepši' za HNK, koju je režirao Ivica Buljan.

Ove jeseni ponovno surađuje s nekoliko hrvatskih kazališta: ZKM otvara novu kazališnu sezonu 21. rujna praizvedbom njegova novog teksta 'Dobro je dok umiremo po redu' u režiji Aleksandra Švabića, u listopadu Zrinko Ogresta počinje snimati film prema njegovoj drami 'O Mirjani i ovima oko nje', a potom će u Hrvatskom narodnom kazalištu raditi kao dramaturg na predstavi 'Zbogom, Berlin', koju prema romanu Christophera Isherwooda, što je Bobu Fosseu poslužio kao predložak za slavni 'Cabaret', režira Dalibor Matanić.

Premda ste zadnjih godina surađivali i s HNK-om i ZKM-om, ove vas jeseni u Hrvatskoj čeka nekoliko značajnih projekata – dvije praizvedbe, snimanje filma te adaptacija i dramaturgija za HNK Zagreb. Osjećate li ovu sezonu kao 'svoju', kao da se sav trud konačno isplatio?

Svaki pisac koji se bavi pisanjem djela za izvođenje uvijek napiše puno više toga nego što se izvede na kraju. Zbog toga sam sretan što će nekoliko projekta koji su za mene završeni prije više od pet godina konačno biti predstavljeni u formi u kojoj su i zamišljeni – u živom doticaju s publikom u kazalištu i na filmskom platnu. Sljedeća sezona je za mene posebna po tome što ću više biti prisutan na hrvatskoj kazališnoj sceni.

'Mirjana…' je imala premijeru u lipnju u nacionalnom teatru u Urugvaju; Ivor Martinić s glumcima

'Mirjana…' je imala premijeru u lipnju u nacionalnom teatru u Urugvaju; Ivor Martinić s glumcima

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Teatro Solis

Pojavljujete se u različitim ulogama – kao dramski pisac, dramaturg i autor adaptacija romana, a sada i filmova. Kako se te različite uloge prelamaju u vama?

Lako ulazim u različite poslove i uloge, to se nekako prirodno događa. Najviše volim raditi adaptacije književnih djela jer me to uvijek vraća na osnovna pitanja o tome što je to kazalište. U dijalogu s autorom teksta koji adaptiram najviše i naučim. Od svega čime se bavim najteži, najpodcjenjeniji i najriskantniji posao je biti dramaturg na izvedbi. To je iznimno iscrpljujući posao i uvijek pet puta promislim prije nego krenem u takvo nešto. Ove godine ću kao dramaturg raditi s Daliborom Matanićem, s kojim volim surađivati. On dolazi iz filmskog svijeta i svježim očima gleda na kazalište, što je baš stimulirajuće.

Poznato je to da se najviše volite baviti temom obitelji. Čime se bavite u svom najnovijem tekstu 'Dobro je dok umiremo po redu'?

Drama 'Dobro je dok umiremo po redu' govori o smrti jedne obitelji i nekako mislim da tom dramom završavam s tom temom. Majka i otac su se nedavno razveli, a sin se odlučio odseliti u inozemstvo. Radnja drame tako se odvija u noći sinova odlaska, iste noći kada otac slavi otvaranje svog restorana. Pitanje koje drama zapravo postavlja jest imamo li pravo na promjenu. Imamo li pravo na rušenja pravila, običaja i zakona koje smo živjeli sve do jučer, bez obzira koliko bi to naše bližnje moglo boljeti. Drama je to tako o pravu na promjenu. Sam naslov donosi izjavnu rečenicu o poželjnom tijeku života, onom da se umire po redu, no čak i takav on izaziva nervozu te, iako mišljen kao suosjećanje, naslov pruža malo nade, pokazujući koliko se teško pomiriti sa životom. I u formalnom smislu želio sam istražiti pojam smrti. Dramska radnja tako izbjegava akciju. Sve se zbivanje događa negdje drugdje, a na sceni se prikazuje prošlost i razgovori koji su odigrani negdje drugdje. Čak se i glavni lik drame ne pojavljuje. Intimna je to drama unutrašnjih svjetova likova koji nikada prije nisu istraživali taj unutarnji svijet, onih koji se nikada ranije nisu pitali tko su i što zapravo žive.

S obzirom na to da je riječ o praizvedbi, kako se osjećate uoči izvedbe, doživljavate li to i kao svoj intimni podvig ili samo kao značajan kulturni događaj?

Veliki je rizik postaviti tekst koji još nije isproban na pozornici. Naravno da sam i nesiguran i da se stalno pitam kako će se taj tekst snaći u prostoru, hoće li pružiti dovoljno materijala autorskoj ekipi, imaju li te rečenice dramsku kvalitetu itd. Ovu sam dramu napisao jer sam želio odgovoriti na neka pitanja, ali to me ne lišava odgovornosti pred kulturnom javnosti. Kao što sam rekao, teško je dobiti mjesto na pozornici jer zbog malog budžeta za kulturu kazališta ne mogu producirati puno predstava, pa se nadam da će ova naša uspjeti.

Zašto ste odlučili da praizvedba bude u ZKM-u? I jeste li već surađivali s redateljem Aleksandrom Švabićem?

Takva odluka nije u mojoj moći, jednostavno je Aleksandar odabrao moj tekst između brojnih koje mu je ponudio ZKM. Sretan sam da će se praizvedba ostvariti baš tamo jer s tim kazalištem imam dugogodišnju povezanost. Ovog proljeća bio sam na nekoliko proba, tako da sam se uvjerio da postoji velika podrška autorske ekipe. Aleksandar Švabić je iznimno talentiran redatelj osebujne poetike, dramaturg predstave je Ivan Penović, a koreografiju potpisuje još jedna iznimna autorska ličnost, Petra Hraščanec. To da je glumački ansambl ZKM-a uvijek spreman na izazove ne treba posebno isticati.

Otišao sam jer sam to htio

Živite u Barceloni, a drame vam se ne izvode samo u Španjolskoj, nego na cijelom španjolskom govornom području, sve do Južne Amerike. Zašto ste zapravo otišli iz Hrvatske? Je li glavni razlog bio u tome što je položaj mladog pisca u Hrvatskoj, pa tako i vaš, bio prilično neizvjestan, a egzistencija ugrožena?

Ne, nikako to nije bio razlog, što ne znači da pisac, kao i svaki mladi čovjek u Hrvatskoj, nije egzistencijalno ugrožen. Otišao sam jer sam to htio, jer je priroda mojeg posla takva da mogu provesti neko vrijeme u inozemstvu, jer sam želio živjeti u gradu za koji držim da je jedan od najljepših na svijetu, jer mi u ovom trenutku u životu odgovara veliki mediteranski grad itd. Treba znati da su moje prve drame izvedene u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i Mestnom gledališču ljubljanskom, prije nego u Hrvatskoj, i da od početka rada u kazalištu nikad nisam bio samo dio domaćeg kazališta. Time želim reći da moj umjetnički identitet nikako nije bio vezan samo uz ono što mi eventualno može ponuditi hrvatska kazališna scena, pa tako nisam mogao ni otići isključivo zbog nezadovoljstva tom i takvom scenom.

S obzirom na to da se vaša najpopularnija drama 'Moj sin samo malo sporije hoda' izvodi već nekoliko godina u Argentini, Čileu, Urugvaju i Boliviji, odnedavno i u Meksiku, a 'Mirjana…' je imala premijeru u lipnju u nacionalnom teatru u Urugvaju, kako tumačite takvo zanimanje tamošnje publike? Je li za proboj na inozemno tržište, osim dobrog teksta, važan snalažljiv agent te lobiranje i selfmarketing?

Drama 'Moj sin samo malo sporije hoda' premijerno je izvedena u Argentini 2014. godine na Festivalu međunarodne dramatike u koprodukciji s HC ITI-jem. Ta produkcija i dalje igra pred rasprodanom dvoranom te trenutačno broji više od 500 kazališnih izvedbi i gostovanja u više od 20 zemalja. Uspjeh je to kakav se ne događa često, pogotovo jer je riječ o predstavi koja je nastala u malom i nezavisnom kazalištu. Predstava je tako postala simbol nezavisnog kazališta, a danas igra u velikom kazalištu Picadero u centru Buenos Airesa. Kako je Buenos Aires centar kazališta španjolskog govornog područja, tako se i dogodilo da su se kazališta ostalih zemalja počela interesirati za moje drame, ali i za drame ostalih hrvatskih autora.

  • +2

Premijera 'Drame o Mirjani i ovima oko nje' u Urugvaju

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Teatro Solis

Trenutačno se primjerice u Buenos Airesu mogu pogledati drame Vedrane Klepice, Ivane Sajko, Tomislava Zajeca i Darka Lukića, a sve u prijevodu Nikoline Židek. Nekada mi se čini da se bolji presjek hrvatske drame može pogledati u Buenos Airesu, nego u Zagrebu. Premijera 'Drame o Mirjani i ovima oko nje' druga je premijera moje drame u Urugvaju, i to ovog puta u glavnom nacionalnom teatru, Teatru Solis, u izvedbi Comedie Nacional. Prisustvovao sam izvedbi i bio sam oduševljen njihovom verzijom. Napravili su brzu, okrutnu, modernu predstavu o tri generacije žena što se odvija za obiteljskim stolom, a koji se na kraju razotkrije kao grob. Snažna je to slika o obitelji koju ću zauvijek pamtiti.

Argentinci imaju snažnu vezu s kazalištem, ono je zaista dio svakodnevnice i intimna potreba građana. Uspjeh koji se dogodio s predstavom 'Moj sin samo malo sporije hoda' otvorio je mnoga vrata za hrvatsku dramu te je postalo jasno da ona ima što ponuditi. Zahvaljujući HC ITI-ju i prevoditeljici Nikolini Židek redovito se održavaju veze s kazalištima španjolskog govornog područja i vjerujem da će to rezultirati novim premijerama.

Premda živite u Španjolskoj, redovno surađujete sa zagrebačkim HNK-om. Nakon adaptacije 'Ciganina...' i suradnje s Buljanom ove vas jeseni u istom kazalištu očekuje novi projekt, 'Zbogom, Berlin' Christophera Isherwooda, koji će režirati Dalibor Matanić. Kako je riječ o tekstu koji je poslužio Bobu Fosseu kao predložak za film 'Cabaret', dakle priči o usponu nacizma u Njemačkoj, jeste li aktualizirali nešto?

'Zbogom, Berlin' slobodna je adaptacija romana po kojem je nastao kultni film 'Cabaret'. Roman govori o razdoblju života u Berlinu krajem 20-ih godina, Berlinu iznimne umjetničke energije i raskalašenih zabava te osiromašenog naroda s druge strane. Stranac koji izabere živjeti u Berlinu britko donosi svoje viđenje tog razdoblja. Taj stranac provodi dane s ljudima iz naroda i tako svjedoči nizu sitnih događaja koji prikazuju kako se nacizam zapravo uselio u građansko i intelektualno društvo. Sitne mržnje, lažni izvještaji, strah od neimaštine, male osvete, strah od svjetskih zavjera, netrpeljivost prema strancima, medijske manipulacije... Glavni lik romana svemu tome svjedoči na prizemljen, objektivan način, baš onako kako jedan stranac može doživljavati takve stvari. Sjajan je to roman koji, nažalost, nije potrebno aktualizirati da bi nam i danas bio blizak.

'Bolesna' demokracija i uspon nacizma

S Matanićem ste već radili u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru adaptaciju i dramaturgiju Viscontijeva filma 'Sumrak bogova', djela koje govori o usponu i propasti jedne obitelji za vrijeme nacizma. Dok ste radili na adaptaciji tog filma, jeste li uočili neke sličnosti s našim vremenom?

U SNG-u Maribor radili smo priču o berlinskoj bogataškoj eliti koja je vrlo brzo prihvatila Hitlera. To su isti oni industrijalci koji su financirali i Prvi svjetski rat, a onda se pripremaju za Drugi isključivo zbog novca. Bogataške su to obitelji koje su uvijek prve uz politiku, isprepletene s njom na sve moguće načine, što je nešto što možemo prepoznati i u našem društvu kada se pogledaju uzvanici naših političara na vjenčanjima i sprovodima. U jednom trenutku jedan lik će kao razlog za uspon nacizma progovoriti o 'bolesnoj' demokraciji. Čini mi se da je pitanje zdravlja demokracije nešto na čemu se treba konstantno raditi. To podrazumijeva čitav sustav koji mora funkcionirati. Podrazumijeva borbu za činjenice, transparentnost, medijsku odgovornost. Nažalost, danas se čini kako nikome nije u interesu stvoriti odgovorno, misleće društvo. Svakih nekoliko mjeseci stvara se nova ideološka tema koja iscrpljuje narod i vraća nas daleko u prošlost.

Predstava Sumrak bogova; Slovensko narodno gledališče

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Damjan Svarc

'lJUDI NE MOGU LETJETI'

Obratio se Zrinku Ogresti za savjet...

Kako je došlo do suradnje sa Zrinkom Ogrestom, redateljem koji će prema vašoj 'Drami o Mirjani i ovima oko nje' početi u listopadu snimati film 'Ljudi ne mogu letjeti'?

Scenarij za adaptaciju napisao sam prije više od šest godina. Želio sam radeći na vlastitom tekstu koji dobro poznajem vidjeti što to sve moram učiniti kako bi se isti taj tekst snašao u novom mediju – filmu. Ukratko, nastalo je potpuno novo djelo koje jako malo toga dijeli s dramom. Na scenariju sam dugo radio, a produkcijski nikako nismo uspijevali dobiti zeleno svjetlo. Kako nikako nisam htio odustati, na kraju sam se obratio Zrinku Ogresti za savjet. Javio mi se dan kasnije i rekao kako želi da taj scenarij režira on sam. Zahvaljujući njegovu entuzijazmu, u malo više od godine dana od tog susreta krenut će snimanje filma.

Imate li danas, kad živite na relaciji Barcelona-Pučišća-Zagreb, bolje uvjete za rad, snažniju inspiraciju i protočnije kanale do svjetskih kazališta? Jesu li vam se ispunila očekivanja?

Barcelona nije teatarski centar u koji bi se netko uputio u želji da gradi veliku kazališnu karijeru. Odluka za odlaskom nije uključivala brigu za karijerom. No treba reći da biti izmješten ili biti stranac svakako jest želja i odlika brojnih pisaca kroz povijest, no stranac možeš biti i u rodnom gradu. Negdje sam pročitao da pisanje bira čovjeka, a ne čovjek pisanje. Ako me pisanje odabralo, onda će mu sa mnom biti dobro bilo gdje, pa i u Barceloni. Naime, kad sam odlazio, nisam imao ambiciju izgraditi se ovdje kao dramski pisac, međutim uspjeh koji se dogodio u Latinskoj Americi prelio se i ovdje. Tako je, naprimjer, argentinska verzija drame gostovala u Barceloni, a planira se i nova turneja. Sve to nekako je učinilo da se moj identitet u ovoj zemlji opet sastavlja oko pisanja.

Romantiziramo posao dramskog pisca

Može li se u Španjolskoj živjeti samo od pisanja? Dakle, osim talenta i dobrog teksta, što je najpotrebnije za uspjeh u inozemstvu? Kakvo je vaše iskustvo?

Većina pisaca koje ovdje poznajem radi i druge poslove, bilo kao profesori na fakultetima, bilo pišući za stručne časopise. Zbog specifične političke situacije u Kataloniji jako puno se ulaže u razvoj dramskog teksta pisanog na katalonskom jeziku. Ne treba zaboraviti to da je katalonski prije samo nekoliko desetljeća bio zabranjen jezik te da se drame katalonskih autora nisu mogle izvoditi zbog diktature. Sada se čini sve da se stvori relevantno dramsko pismo. Ta briga pokrajine za dramsko pismo dovela je do procvata katalonske drame. One se danas igraju diljem Europe, a tome je svakako kumovala politička odluka da je katalonska drama važna za njihov nacionalni identitet. To ne znači samo postavljati drame katalonskih autora, već znači organizaciju čitavih mreža radionica, stipendija, rezidencija, predavanja itd. Ovdje se podrazumijeva to da se radi na dramama i da to uključuje brojne razvojne faze podrške. Da u Hrvatskoj danas postoji neka sjajna drama, većina kazališta bi je odmah postavila, ali nikada nitko ne bi učinio ništa da se ista ta sjajna drama i proizvede. Što samo znači da se u sferi dramskog pisma još nismo profesionalizirali, već samo uvijek iznova romantiziramo posao dramskog pisca koji će isporučiti dramu onda kada ga uhvati inspiracija.

Kako vam iz španjolske perspektive izgleda današnja Hrvatska i njezina politička scena, na kojoj počinju pripreme za predsjedničke izbore?

Najviše me rastužuje medijska euforija još jednim, novim nizom ideoloških rasprava koje neće dovesti nikamo. Čini mi se da se u ovih pet godina najviše promijenila medijska slika Hrvatske. Činjenice nikada nisu bile manje važne i neke ultradesne medije, koji su do prije nekoliko godina bili na marginama, odjednom se pokušava proglasiti relevantnima, a pojedini od njih preko noći su doživjeli potpuno ideološko zastranjenje. Pogledajte samo rječnik povjerenika za dokumentarni film HRT-a, čije su recenzije postale dostupne povodom akcije Meni se to gleda Društva filmskih redatelja. U svjetlu u kojem promatram medijsku prezentaciju predstojećih izbora vidim i probleme našeg društva, a to je konstantna opterećenost prošlošću i ideologijom.

Napisali ste i novu dramu 'Bilo bi šteta da biljke krepaju'. Kad možemo očekivati praizvedbu?

Drama 'Bilo bi šteta da biljke krepaju' govori o ljubavnom prekidu jednog para i posljedicama koje taj prekid ima na njihove intimne živote. Specifična je to drama za mene i po samoj formi. Naime, napisana je za dva lica koja mogu biti muškarac i žena ili dvije žene ili dva muškarca. Tijekom svibnja ove godine u suradnji s glumcima Majom Posavec i Pavlom Vrkljanom napravio sam koncertno čitanje drame, a projekt smo odlučili nastaviti razvijati i ove jeseni. Praizvedba će se tako vjerojatno vrlo spontano održati u jednom nezavisnom kazalištu, nekoliko dana oko praizvedbe moje nove drame 'Dobro je dok umiremo po redu' u ZKM-u.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!