Kako su navijač Želje, Partizana i dron s Dinamovom zastavom upali na promociju Dežulovićeve knjige o Hajduku

'Na ovom svijetu ima sekti, ima lažnih, a ima i pravih religija, kao što je Hajduk', reći će Boris Dežulović u uvodu promocije, zakucavajući u rašlje prvi u nizu voleja na centaršut urednika knjige i portala Telesport te voditelja sinoćnje promocije Aleksandra Holige. Uz ovaj efikasan i razigran napad, reprezentacija sudionika na promociji pojačana je dvama vještim veznjacima, piscima Miljenkom Jergovićem i Sinanom Gudževićem, koji su, u nazočnosti valjda svih viđenijih zagrebačkih hajdukovaca, vješto i nenametljivo kontrolirali teren u gotovo sat i pol nadahnute rasprave o mjestu nogometa u književnosti, mitologiji i popularnoj kulturi.

'Bili libar' je Dežulovićevo ljubavno pismo Hajduku uz koji je odrastao, Hajduku sedamdesetih sa Starog placa, kroz čije utakmice su ga, po piščevu prisjećanju, vodili barba Ivo i fra Ferdo, dvojac Dežulovićevih duhovnih učitelja kojemu je knjiga i posvećena. Oni su mu tijekom utakmice tumačili avangardne taktičke zamisli legendarnog trenera Tomislava Ivića, a u poluvremenu ga podučavali ruskim klasicima i latinskim deklinacijama. Dežulović o Hajduku piše osobno, toplo i intimno, ali i mitološki široko, polazeći od malih, naoko zaboravljenih detalja iz bogate povijesti splitskog kluba te ih pretvarajući u epove, ili kako će to Jergović nazvati – hagiografije.

Kako epovi i žitija vole likove zamišljenih arhineprijatelja, Dežulović se već na početku morao obraniti od lucidne provokacije. Netko je, naime, kroz prostor Laube provozao dron na koji je bila zakačena Dinamova zastava, koju je pisac pozdravio opisavši je 'zdravim antagonizmom'. Vjerojatno bi bilo još efektnije da je ulovio dron i skinuo zastavu poput Stefana Mitrovića, reprezentativca Srbije, na onoj famoznoj 'utakmici' protiv Albanije. Umjesto toga, Dežulović je svoju solidnu fizičku formu ilustrirao drugom uspomenom – onom o tome kako je, kao mlađahni djelatnik student servisa u Splitu, u sklopu rekreativne utakmice protiv zagrebačke tvrtke koja je gradila poljudsku ljepoticu postigao prvi, povijesni zgoditak na tom stadionu.

Ovaj stunt tek je otvorio Pandorinu kutiju lucidnih duplih pasova kojih smo se sinoć nagledali u izobilju. Za proigravanja iz dubine nogometnog prostora bivše države zadužen je bio sarajevsko-sandžački dvojac Jergović – Gudžević, koji je Dežuloviću sekundirao iz perspektive navijača Željezničara, odnosno Partizana. Primjerice, Gudžević je podbo Dežulovića informacijom da mu je u ponedjeljak u Beogradu dogovorio upoznavanje s Nenadom Bjekovićem, Partizanovim veznjakom koji je, kako je rekao, 'upropastio djetinjstvo', aludirajući na rasplet famoznog prvenstva SFRJ 1976., kad su 'crno-beli' postali prvaci uz obilatu pomoć suca Maksimovića. Dežulović mu je uzvratio prisjećanjem na Hajdukovu pobjedu nad Partizanom od 6:1 na stadionu JNA u okviru istog prvenstva, dodavši da je Gudževiću namijenio posebnu butelju vina u vlastitoj proizvodnji: 'crno-belo za domaću bevandu u omjeru 1:6'.

Prisjetio se Dežulović i niza drugih mitova perpetuirane hajdučke muke poput poraza od dopingiranog St. Etiennea i lučkih autsajdera iz malteške Gzire, a sve to potaknuto Jergovićevom pričom o legendarnom porazu sarajevskog Željezničara od mađarskog Videotona u polufinalu Kupa UEFA 1985. 'Zamisli da si navijač Reala, nikad takvu patnju ne bi iskusio', uzvratio mu je Dežulović. Našlo se, ipak, mjesta i za pozitivne mitove, a sugovornici su se najviše zadržali na Marku Livaji, kojeg je Dežulović nazvao paraknjiževnim likom iz 70-ih ili 80-ih godina prošlog stoljeća, ilustrirajući to vlastitim svjedočanstvom kad je Hajdukovu zvijezdu vidio kako igra 'na male branke', na splitskom Zvončacu.

Ipak, najjači dojam ostavio je Dežulovićev osvrt na Hajdukov socios model upravljanja u kojemu su navijači ujedno suvlasnici kluba. 'Sutra bih potpisao da Hajduk nikad ništa ne osvoji – a pazite, Hajduk živi vječno – ali da ostane ovakav', rekao je Dežulović, odmah u nastavku se distanciravši od nasilnih postupaka dijela Torcide: 'Nikad ne bih pristao pisati povijest Hajduka koja bi bila ispričana krvlju nekog drugog.'

Ta tvrdnja – uz još jedno mudro podbadanje Sinana Gudževića kako je 'knjiga puna netočnosti, ali je čitava istinita' – možda i ponajbolje oslikava jaz između Dežulovićeve romantične vizije Hajdukovih uspona i padova te zadrugarskog Hajduka u kontekstu današnjeg nogometa prožetog financijskom pohlepom i dubokim sociološkim nesporazumom vlasti, javnosti, navijačkih grupacija i njihovih huliganskih frakcija. I zato 'Bili libar' nije samo niz uspomena na bolju prošlost, već crvena linija koju s vremena na vrijeme treba povući kako bismo ispod ruševina nekad nam omiljene igre pronašli barem jedan bili cvitak.