FINALIST TPORTALOVE KNJIŽEVNE NAGRADE

Bojan Žižović: Nisam ciljao napisati roman o stranačkim spodobama. Krenuo sam pisati o idiotu pa mi je došlo da ga smjestim u politički ambijent

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 15.05.2020 12:02
  • Objavljeno 15.05.2020 u 11:00
Bojan Žižović

Bojan Žižović

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Milivoj Mijošek/Neven Bučević

Pulski pisac i novinar Bojan Žižović u finale 13. književne nagrade tportala plasirao se romanom 'Stranka', objavljenim u izdanju Sandorfa, u kojemu ispisuje strelovit uspon moralno i intelektualno potkapacitiranog, ali svakako iznimno ambicioznog mladića na stranačkoj ljestvici, od njegova puzanja ispod kancelarijskih stolova do olimpskih predsjedničkih visina

Anarhoidno štivo, pankoidno, 'Black Mirror na naš način', u kojemu je kritika suvremenog društva ispisana kao karikirana vrlo bliska budućnost. To su samo neki od opisa i doživljaja 'Stranke', romana prvijenca pulskog pisca i novinara Bojana Žižovića.

U fokusu romana protagonist je koji se u ranoj dobi učlanjuje u Stranku na vlasti s ambicijom uspeti se što je moguće više u njenoj hijerarhiji. Ne zna se koja je ideologija Stranke, ona je bez socijalnog predznaka, prave platforme i programa. Zna se samo da ima namjeru ostati na vlasti, a protagonist se, budući da je, kako navodi izdavač Sandorf, 'moralno retardiran i intelektualno potkapacitiran, ali megalomanski ambiciozan', u cijelu tu priču savršeno uklapa.

Njegova svakodnevna strpljiva sjedenja u sjedištu Stranke, u kojemu se jedva možeš probiti od silnih podtajnica, tajnica, potpomoćnika i pomoćnika brojnih pročelnika te njihovih zamjenika i podzamjenika, uskoro i urode plodom - Glavni tajnik jednog dana primijeti njegovu odanost i ambiciju te ga postavlja za jednog od mnogobrojnih potpomoćnika pročelnika za sport. To je, naravno, samo početak, a ostatak romana u 'furioznom, kokainskom, orgazmičkom tempu' pratimo njegov strelovit uspon sve do pozicije Predsjednika stranke, dobivajući uvid u 'funkcioniranje jedne do srži korumpirane moderne političke organizacije u vremenima pseudodemokratskog robovlasničkog kapitalizma', kako navodi Sandorf.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: Sandorf

Na predstavljanju knjige prošle godine u Puli pjesnik, esejist i kritičar Marko Pogačar rekao je, ne navodeći to kao ikakvu vrstu diskvalifikacije, kako se u romanu 'Stranka' na 320 stranica u narativnom smislu ne događa gotovo ništa.

'To je jedno prikazivanje iznutra, jedna dekonstrukcija i ponovna konstrukcija sistema perfidne, cinične, grozne moći. Stvaranje te strukture od početka, od jedne simbolizirane figure anonimnog dječaka bez roditelja, s teškim djetinjstvom koji prerasta u političku neman, u glavu hidre vlasti, zapravo je radnja ovog romana', rekao je Pogačar.

'Nisam nešto posebno ciljao da moram napisati roman o stranačkim spodobama', kaže nam Bojan Žižović na pitanje kako to da je nakon pisanja poezije i kratke priče svoju prvu dugu formu odlučio posvetiti upravo stranačkim ljudima.

'Krenuo sam pisati priču o idiotu pa mi je došlo da ga smjestim u politički ambijent i proširim u formu romana. Zapravo nije bilo drugog rješenja nego napisati roman. Bila mi je potrebna duža forma da bih dobio ritam koji sam htio imati. Zanimalo me koliko daleko može dogurati taj idiotizam postupnim ubrzavanjem radnje. I dogurao je daleko. Nisam ni sanjao da može dotle stići, do potpunog raspada, kataklizme, do tamo kamo mislim da idemo kao društvo', kaže Žižović, kojemu su, objašnjava, predložak bile sve stranke i nijedna.

'Najpoznatiji mi je bio IDS, najbolje sam poznavao način funkcioniranja u toj stranci, ali to je bio samo uzorak. Roman sam napisao u Trstu pa ne bih mogao reći da mi i talijanska politička svita nije poslužila kao inspiracija', kaže Žižović, čiju je naslovnicu romana ilustrirao pulski umjetnik Borjan Radolović - stablo napučeno ljudima od kojih se neki grčevito drže za grane, neki vješto penju, a neki izležavaju, zadovoljni svojim položajem. Svi su prikazani bez glave, što je sugestija da Stranku čine bezlični. Roman stoga ne navodi nikakvu konkretnu lokaciju niti ijedan od likova ima ime. Znamo ih samo po funkcijama, Gradonačelnik, Pročelnik, Glavni tajnik, dok su ženski likovi, Tajnica, Podtajnica, Supruga, prikazane potpuno podložne muškarcima. Ili kako je sam Žižović objasnio u jednom od ranijih intervjua, žene su u romanu općenito samo odraz želja muškog političkog roda koji ih pretvara u 'sprave za iživljavanje'.

Iako svjesni da je u pitanju alegorijska groteska, pojedini kritičari zamjerili su Žižoviću neuvjerljivo prebrz uspon glavnog lika u stranačkoj hijerarhiji. Autor kaže da razumije takve primjedbe i da je unaprijed znao da bi nekome moglo zasmetati to što protagonist tako brzo napreduje.

'Ali riječ je, kao što su i oni sami konstatirali, o groteski koja se bavi akutnom stranačkom bolešću, a to je negativna selekcija stranačkog kadra. Stranke nezaustavljivo lansiraju nova lica, a ona nisu ništa drugo doli bezlični poslušnici koje se izbacuje u ionako devastiran okoliš političkog života, pritom ne pazeći na posljedice zagađenja. Trebalo je barem postaviti kante za njihovu reciklažu, da ih se ima gdje baciti nakon što ih se jednom prožvače i ispljune. Njihovi brzi usponi su realnost, nisu moja izmišljotina. Mislite da stranačke ljude netko godinama pegla da bi ih jednom osposobio za gradonačelničke funkcije', poručuje Žižović, novinar i urednik u Glasu Istre.

IDS mu je najpoznatiji, kaže Žižović, ali kao predložak za roman poslužile su mu sve stranke - i nijedna

IDS mu je najpoznatiji, kaže Žižović, ali kao predložak za roman poslužile su mu sve stranke - i nijedna

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Milivoj Mijošek

O spajanju novinarskog posla i pisanja knjiga kaže da mu nikako ne ide.

'Ne mogu se disciplinirati da kad dođem s posla ponovno sjednem za računalo i pišem. Pogotovo nakon što u redakciji deset sati gledam u ekran, čitam tuđe tekstove i pišem svoje. Dok sam pisao 'Stranku', nisam radio kao novinar. I to je bilo presudno za nastanak romana. Mogao sam si priuštiti osam do deset sati dnevnog rada na rukopisu', kaže i dodaje da, što se tiče tehničke strane pisanja ovog romana, nije imao puno poteškoća.

'Najteže mi je bilo pratiti likove jer nemaju imena', kaže. Ne bi, dodaje, otkrivao teme koje ga okupiraju jer onda mu se u pravilu izjalove.

'Imam ideju za novi roman, ali nedostaje mi slobodnog vremena. Ono malo što ga imam iskoristim za odlazak na barku. Poeziju, nažalost, već dugo nisam pisao, volim je pročitati. Izdavaču sam već najavio mogućnost da uskoro završim zbirku priča pa bi bilo dobro da to i učinim', kaže Žižović, autor koji je u Puli završio srednju Umjetničku školu.

U Veneciji je specijalizirao stare grafičke tehnike, a potom je u Ljubljani studirao slikarstvo te ruski i južnoslavenske jezike. Bio je jedan od urednika Litkona, portala koji je okupljao književnike s prostora bivše Jugoslavije.

Prvu zbirku pjesama 'Apsurd' objavio u vlastitom izdanju 1993., dok je drugu pod nazivom 'U slučaju da ne postoji' 2007. objavila izdavačka kuća AGM. Poezija mu je uvrštena u knjigu 'Drugom stranom: Antologija suvremene hrvatske stvarnosne poezije', urednika Damira Šodana, dok su mu kratke priče objavljene u knjizi grupe autora 'Riječi i riječi'.

Surađivao je s glazbenikom Francijem Blaškovićem i njegovom grupom Gori Ussi Winnetou, a koji su uglazbili više od stotinu njegovih pjesama.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!