Riječ je o dokumentarcu koji prikazuje malu francusku turneju američkog redatelja i njegovog benda u kojem je okupio bliske mu prijatelje i glazbenike s kojima je surađivao i na svojim filmovima - skladatelj Joe Delia na klavijaturama i glumac Paul Hipp na gitari, te nekoliko priučenih pratećih pjevačica, među kojima je i njegova sadašnja supruga.

'Imao sam veliku tremu prije svakog koncerta, jer moji su prijatelji pravi glazbenici, a ja sam samo to što jesam. Ljudi nisu dolazili na koncerte zbog mojih filmova, nego zbog glazbe, trebalo je to opravdati', rekao je Ferrara nakon posebne projekcije u nedjelju u zagrebačkom kinu Europa, gdje se ovih dana može pogledati i retrospektivni izbor njegovih odabranih uradaka.

Osim što ima najveću 'ulogu' u filmu - pjeva i svira usnu harmoniku, on ga i režira, što kamere također hvataju dok daje upute koga i kako treba snimati, a režira i same nastupe, organizira rasvjetu i projekcije ulomaka iz filmova koji prate izvedbe pjesama.

'To neće biti veliki brodvejski mjuzikl, željeli smo dokumentirati glazbu iz mojih filmova i okupiti ljude koji su je kreirali', objasnio je Ferrara koncept filma koji prikazuje sve aspekte jedne grupe, od pripreme koncerta, uvježbavanja i dijeljenja letaka na ulici do samog nastupa i dojmova u backstageu.

'Velika je stvar što smo se napokon okupili nakon toliko puno vremena, i to trijezni. Dugo smo bili odvojeni zbog raznih ovisnosti i došli smo do točke kada više nismo mogli zajedno raditi', dodao je.

Ferrara kaže kako glazba za njega nije samo nešto što prati film, ona jest film, njegov neodvojiv dio kao što je to i samo disanje glumaca. 'Nikada nismo imali puno novaca za snimanje filmova pa smo sami pisali glazbu, to je jednostavno bilo nužno', objasnio je.

S obzirom da je film sada u montaži, Ferrara je zatražio zagrebačku publiku da mu kaže što misle o njemu, no ocjene su bile podvojene - dok su ga jedni hvalili kao autentično i atmosferično djelo, drugi su rekli da je dosadan, spor i 'nimalo rock'n'roll'.

Redatelj, odrastao u New Yorku šezdesetih na rock glazbi što se odražava i u njegovoj blues, rock i rap svirci, strpljivo je poslušao različita mišljenja, s jednim je 'kritičarem' i ušao u polemiku, a hoće li prihvatiti neki od ponuđenih savjeta vidjet će se tijekom ove godine kada bi film trebao biti objavljen.

Život je 'freak show' pun zanimljivih stvari

'Live in France' je snimljen kao dokumentarac, ali to je vrlo rock'n'roll film s malim budžetom', ustvrdio je Ferrara, dodavši kako voli prikazivati neuljepšani život. 'Volim život takav kakav jest, a ne neki izmišljeni u kojemu će zgodan glumac tumačiti ubojicu i glumiti da je bijesan. Život je 'freak show' i ako ste dovoljno otvoreni vidjet ćete puno zanimljivih stvari', napomenuo je.　

Iako je, kako je rekao, sam počeo s tradicionalnim pričanjem filmske priče i razumije potrebu za metaforom, nitko ne bi mogao napisati ili odglumiti onakvu priču kakvu je, primjerice, dobio dok je snimao film 'Napoli, Napoli, Napoli' u ženskom zatvoru.　

'U 'Zlom poručniku' Harvey Keitel je bio tako stvaran, znam kroz što je tada prolazio, on je bio tamo i to nije bila gluma', dodao je Ferrara, govoreći o filmu iz 1992., koji se kod nas prikazivao pod nazivom 'Okorjeli policajac', a zahvaljujući kojemu je stekao ugled kod kritike i većeg broja publike.　

To je i jedan od sedam filmova iz male retrospektive koju mu je priredio Festival nevidljivog filma za ovogodišnje, deseto izdanje koje se održava od 24. siječnja do 1. veljače na temu 'Nasilje i utopija'.

Tu su i jedan od njegovih prvih zapaženih filmova, 'Driller Killer' iz 1979. o boemskom slikaru, serijskom ubojici, prvi u nizu u kojem eksploatira nasilje i seks, te osobito hvaljen 'Ms 45/Anđeo osvete' iz 1981., o ženi koja nakon što ju siluju kreće u osvetnički pohod.

Od novijih filmova zagrebačka retrospektiva prikazala je i njegov film 'Pasolini', o nikada razjašnjenoj smrti slavnog talijanskog redatelja, kojega je snimao prije nekoliko godina u Italiji, gdje je potom taj rođeni Njujorčanin talijansko-irskih korijena osnovao obitelj.

Ferrara je s Nicholasom St. Johnom, kasnijim scenaristom većine svojih filmova, još kao tinejdžer snimao niz radova na 8-milimetarskoj vrpci. Od niskobudžetnih uradaka, među kojima je i jedan pornografski, do ostvarenja snimljenih u Hollywoodu, uvijek je ostao snažno povezan s američkim filmskim undergroundom.

Poput Scorsesea i Allena, New York je imao posebno mjesto u njegovom opusu - nazivaju ga kroničarem New Yorka, ali one njegove egzistencijalističke, mračnije strane. 'New York u kojem sam živio i o kojem sam snimao filmove više ne postoji, to je grad koji se mijenja svakog trenutka', ustvrdio je.

'Na žalost živio sam i u Hollywoodu, a sada sam u Rimu, gradu koji je sam po sebi umjetnost', napomenuo je Ferrara, dodajući kako filmaši ceste poput njega žive tamo gdje snimaju, a sada je to Europa.

U sklopu retrospektive u ponedjeljak su prikazani 'Djevojka iz Kineske četvrti' (1987.), film o zabranjenoj ljubavi Talijana i Kineskinje, te crno-bijeli film strave s vampirima 'Ovisnost' (1995.), kojim odaje počast povijesti filmske avangarde i američkom undergroundu. U utorak će se prikazati i jedno od njegovih holivudskih ostvarenja, remake slavnog horora 'Kradljivci tijela' (1993.).

Uoči potonjeg u kinu Europa će se još jednom susresti s publikom, no ovaj put u društvu s Belom Tarrom s kojim se dosad nije nikada upoznao, a koji će u Zagrebu imati besplatan masterclass o režijskoj poetici njegova filma 'Sotonski tango'.

Riječ je o adaptaciji istoimena romana Laszla Krasznahorkaia podijeljenoj u dvanaest epizoda, koja će se prikazati u utorak, na projekciji od 12 do 20 sati s polusatnom stankom.

Program ovogodišnjih Filmskih mutacija, pripremili su članovi stalnog kustoskog kolektiva Nicole Brenez, Go Hirasawa, Jonathan Rosenbaum i Tanja Vrvilo, u suradnji s autorima.