IZLOŽBA SAŠE NOVKOVIĆA

40 godina kazališta kroz umjetničku fotografiju

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 09.10.2013 13:22
  • Objavljeno 09.10.2013 u 13:22
  • +16
  • +13

Kazališna fotografija Saše Novkovića

Izvor: Promo fotografije / Autor: Saša Novković/HNK Zagreb

Izložba fotografija Saše Novkovića 'Kazalište, kazalište' u zagrebačkoj galeriji Modulor trešnjevačkoga Centra za kulturu Cekate, otvorena je u okviru izlagačke serije naslovljene 'Luka Mjeda predstavlja hrvatske fotografe'. I sam poznati, svestrani fotograf, Luka Mjeda dao se u zbilja hvalevrijednu akciju pa izlaže, čini se pomalo, rezimirajuće ili tematski zaokružene cikluse svojih kolega, i to iz prvoga reda suvremenih domaćih fotografa

U slučaju sadašnje izložbe Saše Novkovića posrijedi je i jedno i drugo. I rezimiranje i potpuna tematska zaokruženost jer je riječ o kazališnoj fotografiji kojom se on profesionalno bavi četrdesetak godina.

Vrijedi pomalo kao kuriozitet navesti da je svoj posebni senzibilitet za kazališni umjetnički izraz razvijao u respektabilnu nizu teatara kao što su HNK Zagreb, ZGK Komedija, Jazavac - Kerempuh, HNK Split, HNK Ivan pl. Zajc – Rijeka, HNK Varaždin, Histrioni, Kazalište lutaka Zadar, Kazalište lutaka Zagreb, SNG Opera in balet – Ljubljana, SNG Maribor, ZKM, Teatar u gostima, Mala scena… i to je to što piše u izložbenom afišu. Pisca ovih redaka, koji dotičnoga fotografa poznaje desetljećima, pomalo čudi činjenica da je istovremeno stalno surađivao u novinskim izdanjima kao Polet, Pop express te u naslovima olim claribus koncerna Vjesnik, a ponajviše u ženskoj reviji Svijet, ponajčešće s prilozima o modi pa je valjda pri svjetlima modnih pista pomalo pekao zanat za snimanje scenskih događaja uopće.

Saša Novković/HNK Zagreb

Saša Novković/HNK Zagreb

Izvor: Promo fotografije / Autor: Saša Novković/HNK Zagreb


Seviljski brijač, 2011.

Tada su gotovo sva Vjesnikova izdanja imala za današnje prilike nezamislive tiraže, a remitendu (povrat neprodanih primjeraka) kao današnje jače tiraže hrvatskih dnevnika i tjednika. U takvim izdanjima radio je Saša razvijajući fotografski reportažni refleks, uvijek spreman stići (na događaj) i uteći (u labos na razvijanje), te na strašnu mjesta postojati, tj. tamo gdje je objekt teško pristupan, a svjetlo uvijek na rubu dovoljnosti. Tako radeći u fotografskoj analognoj paleologiji Saša je zapaženo sudjelovao u podizanju novinskoga fotografijskoga standarda prema suvremenim kreacijskim kanonima i to kao jedan od viđenijih vinovnika toga novoga vala.

Valja reći svakako i da je suradnja s kazalištima krenula iz iznimno tiražnoga tjednika te kuće Studio, medija svih medija, kakav mu je bio reklamni slogan. Suradnik Studija Novković pozvan je u kazalište Komedija da pripremi sav foto-materijal za, danas bi se reklo, medijsku propagandu 'Čovjeka iz Manče', jednoga od prvih mjuzikla u ovome dijelu svijetu. I tako je počelo. Ostalo je povijest, kako bi se reklo, koja je djelomice povod i razlog ovome tekstu o kazališnoj fotografiji Saše Novkovića u posljednjem desetljeću, a koja se događala uglavnom u zagrebačkom HNK-u.

Tamo su nastale sve fotografije s izložbe o kojoj je ovdje riječ, a u tome posebnome, vrlo specifičnu fotografskome žanru uvijek kao da se polazi od one vječne dvojbe - što je vrhunaravna svrha snimanja u kazalištu, posebice kada je o fotografiji riječ. Je li to samo dokumentiranje scenskoga umjetničkoga čina ili se fotografijom može još nešto više. Postiže li se i neka nova umjetnička vrijednost, a za koju se može zahvaliti samo fotografu? Iako je znano da se mnogi ozbiljni fotografi groze riječi umjetnost, kada je u pitanju njihov rad općenito, ipak onda kada je riječ o posebnim pregnućima, o situacijama kada se, ukratko, na fotografiji nađe nešto što nadilazi puke tehničke mogućnosti objektiva, onda i takvi prešutno pristaju i na takav uznositi kvalifikativ.

Saša Novković/HNK Zagreb

Saša Novković/HNK Zagreb

Izvor: Promo fotografije / Autor: Saša Novković/HNK Zagreb


Labuđe jezero, 2012.

Inače, notorni je početak svakoga pisanja o kazališnoj fotografiji, ali i o svim ostalim medijskim protegnućima koja se usmjeruju iz sebe na kazališni čin po sebi, pitanje o onome što je u bîti njihova produkta - samo bilježenje umjetnosti koja nestaje u istom trenutku kad nastaje ili to može biti i sublimacija te iste umjetnosti u neku novu možda. Takva sublimacija rijetko se događa u filmskim, i televizijskim pokušajima fiksiranja, prezervacije kazališne umjetnosti; ti su produkti kao i materijalni artefakti iz kazališnih predstava tek predmeti za nekakvu muzealsku vremensku kapsulu, ali i fotografija pak može biti samo dokument u takvoj konstelaciji, ali može biti i nešto više. Ono fotografijski umjetnosno što je izlučeno iz integralne kazališne umjetnosti, a što je posebno vidio samo fotograf.

Fotograf Saša Novković, sudeći po predmetnoj izložbi i radovima u ovdje priloženoj fotogaleriji često vidi to posebno - novi umjetnosni scenski valer. Kako Saša vidi 'Trnoružicu' u izvedbi Erine Takahashi, primabalerine, zvijezde Engleskoga nacionalnog baleta. Drukčije vjerojatno nego scenski umjetnik Derek Deane, redatelj predstave. Fotograf je izvlači iz konteksta bajke, ali njezinu bajkovitost pronalazi u trenutnu mirovanju, bajku daje po principu pars pro toto. Balerina je sama u kadru, kao da je u trenu između sna i buđenja snimljena na elipsastu fonu njene raskošne baletne opravice koja se doima kao projekcija njene dijademe. Trenutak dinamike mira.

'Seviljski brijač' u režiji Kreše Dolenčića predstavljen je scenom poklona, spektakl balona, ozarena lica izvođača zagledana u vis i naglašen crveni štih cijelog prizora. Uhvaćena je tu sva radost igre koja ne prestaje krajem predstave, kao da se čuje pljesak iz te slike. Trenutak ushita.

'Hasanagnica' u režiji Mustafe Nadarevića, u naslovnoj ulozi Alma Prica, fotografski je viđena kroz scenografiju Slavice Radović. Kroz jedva providan prvi plan vitičasta uzorka, gotovo crno-bijel, nazire se Alma u crvenoj haljini bijela lica i crvenih usana, zagledana u nešto, ali oborena pogleda. Trenutak tragične istine.

Wagnerov dugočasni 'Parsifal', u režiji Kurta Josefa Schildknechta, viđen je kao slika klasičnoga slikarstva. U prvom planu lijevo u rakursu operna je diva Dubravka Šeparović Mušović, na koljenima, dramatična izraza lica, a u drugom planu prava je šuma križeva s dodatnim grobljanskim rekvizitarijem. Atmosfera je teška. Trenutak Wagnera.

'Orašar' u HNK-u bio je u režiji Waczlava Orlikovskoga. Sašina amblematska fotografija te predstave nastala je pak iza pozornice, George Stanciu prikazao je mogućnosti izvođačke ekspresije i usput zanimljiv maskerski rad. Trenutak šale i zaborava.

'Važno je zvati se Ernest' u režiji Tomislava Pavkovića. Na slici iz te predstave, koja je po po tipu ogledna, uzorkovna novkovićevska kazališna fotografija troje je glumaca: Olga Pakalović, Zrinka Cvitešić i Luka Dragić. Snimljeni su u očito u samom klimaksu dinamične scene, svatko u svom pokretu i s drukčijim izrazom lica, na pozadini koja očito podcrtava radnju te ozbiljne komedije, scenografija Dinke Jeričević, a fotograf je samo još jednom iskazao svoj poznati brzi refleks, očito razvijan u novinskim fotoreportažama. Trenutak brzine.

Sve u svemu Saša Novković slikovni je i meritoran dugovječni kroničar kazališne umjetnosti s često dodanim umjetnosnim viškom vrijednosti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!