KOMENTAR VELIMIRA ŠONJE

Zašto bi Vlada krpala naš minus?

20.02.2013 u 15:00

Bionic
Reading

Državna intervencija u limitiranje minusa na tekućim računima banke može destimulirati u analizi mogućnosti za kreditiranje klijenata, dok same klijente može ostaviti bez pristupa novcu kada im on bude najpotrebniji

Na stranicama Ministarstva financija čitamo najavu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nije lako razumjeti zašto se tako važan propis mijenja samo pet mjeseci nakon što je zadnji put promijenjen (NN 112/2012). Podsjetimo, izmjenama i dopunama iz 2012. pobliže su uređeni način konstrukcije kamatnih stopa, kao i način njihovih promjena. Praktički je onemogućena jednostrana promjena kamatne marže od strane banke. Propisani su i sadržaj i učestalost komunikacije između banke i klijenta.

Sada nije riječ samo o uobičajenom podizanju standarda transparentnosti i zaštite potrošača radi usklađivanja s EU standardima. Umjesto boljeg uređenja privatnog odnosa banke i klijenta, želi se prijeći u rigidnije forme regulacije. Među najavljenim promjenama ističu se dvije takve. Prva je namjera da se ministru financija dodijeli ovlast da u određenim okolnostima odredi maksimalnu kamatnu stopu na stambene kredite. Drugi je prijedlog ograničavanja odnosa između prekoračenja po tekućem računu i prosječnih priljeva na račun u omjeru 1:1, što se kod većine ljudi svodi na mirovinu ili plaću.

Predložene mjere na prvi pogled idu u korist korisnika kredita. Međutim, otvaraju se dva pitanja: prvo, postoji li druga strana medalje; odnosno, mogu li za korisnike kredita zbog ovih mjera nastati i neki problemi? Drugo, gdje su granice državne intervencije u tržišne odnose?



Druga strana medalje: prekoračenja po tekućim računima

Potencijalni su problemi očiti u slučaju limitiranja prekoračenja po tekućim računima. Banke rade analize i upravljaju rizicima upravo zato da bi što bolje procijenile koliko se tko može zadužiti. U tome ponekad griješe, ali to je bit njihova posla i međusobnog natjecanja: na dugi će rok pobijediti banke koje bolje analiziraju i upravljaju rizicima. S druge strane, građani – a to se odnosi i na one s nižim primanjima, nisu baš takve 'ovce' kakvima ih se ponekad prikazuje. Većina ih je u stanju dobro odvagnuti svoje financijske sposobnosti i poslovni odnos s bankom, te razumno koristiti minuse na tekućim računima.

Određivanje limita na omjer prekoračenja i prihoda vladinim propisom umjesto procedurama analize i upravljanja rizicima, može odvratiti banke od analiziranja maksimalnih mogućnosti za kreditiranje klijenata. Same klijente može ostaviti bez pristupa sredstvima kada im ona budu najpotrebnija. U najgorem slučaju, to neke ljude može preusmjeriti prema crnom kamatarskom tržištu. U najboljem slučaju, banke će pronaći proizvode-supstitute (npr. uvesti neke nove forme gotovinskih nenamjenskih kredita). No tada će se postaviti pitanje čemu je ova ograničavajuća mjera uopće služila.

Ministar izjavljuje da je namjera građane preusmjeriti prema korištenju jeftinijih gotovinskih kredita. Međutim, nije jasno je li to lijepa želja, ili ministarstvo ima instrumente kojima će postići i taj cilj. O tome za sada nema ni riječi među raspoloživim informacijama sa stranica Ministarstva. Drugim riječima, nije jasno hoće li banke građanima nove kredite odobriti u istim iznosima u kojima su ranije koristili prekoračenja, i hoće li kamatna stopa na njih biti niža od kamate na prekoračenja. Na temelju raspoloživih informacija lako je zamisliti da će ponuda kredita ipak biti manja ako će kamatna stopa biti niža. Osim toga, nije jasno zašto se ministarstvo usmjerilo na prekoračenja, kada pravi razmjer prezaduženosti nekih građana proizlazi iz stambenih kredita, a ne prekoračenja.


Druga strana medalje: kamatne stope na stambene kredite

Ideja o tome da se ministru dade pravo određivanja gornjeg limita na kamatnu stopu na stambene kredite vjerojatno je nus-proizvod nedavnih izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, u listopadu 2012. (s primjenom od 1.1. ove godine) uvedeno je pravilo da se kamatna stopa određuje prema formuli referentna stopa + marža, pri čemu je potrošač zaštićen od jednostrane promjene marže. Međutim, ako se promijeni referentna (osnovna) stopa – na primjer, zbog rasta kamatnih stopa Europske središnje banke ili stope inflacije, ukupna će kamatna stopa automatski rasti.

Iako se ovo pravilo ne primjenjuje na stambene kredite, dvije su ga banke nedavno aplicirale i na te kredite, a ne samo na potrošačke. Zbrojimo li dva i dva, postavljanje gornje granice na ukupnu stopu na stambene kredite čini se kao naknadna reakcija na mogućnost da se referentne stope u narednim godinama povećaju, što ne zavisi o nama, nego o trendovima na svjetskom tržištu, a na njih nemamo utjecaja. Iz te perspektive, predložena je mjera poželjna za sadašnje dužnike u bankama gdje se propisani obračun kamatnih stopa (referentna stopa + fiksna marža) proširio s potrošačkih na stambene kredite.

Dakle, limitiranje kamatnih stopa dobra je vijest za sadašnje dužnike (ako bi kamate dalje rasle, što trenutno nije slučaj), a loša za banke. Zbog toga sigurno nitko neće zaplakati, više će biti onih koji će ministru zapljeskati. Međutim, pitanje je kako će banke reagirati i što će njihova reakcija značiti za klijente koji će podizati stambene kredite u budućnosti?

Postoji opasnost da će banke u kamatne stope na nove kredite ukalkulirati rizik da će ministar u nekom momentu u budućnosti zaustaviti rast kamatnih stopa, ako rast referentnih stopa bude velik. Banke moraju kalkulirati s tim rizikom, jer bi im on mogao nanijeti gubitke. Riječ je o tome da rast referentne stope približno korespondira s rastom cijene po kojoj banke pribavljaju novac. Ako raste cijena po kojoj banke nabavljaju novac, a cijena po kojoj ga plasiraju ne može rasti (zbog ministrove odluke), bankama prijete ozbiljni gubici po osnovi kamatnog rizika (raste trošak financiranja, a ne raste prihod od kreditiranja). Zbog toga bi u budućnosti moglo doći do slabije ili skuplje ponude novih stambenih kredita u odnosu na ponudu kakva bi vrijedila da nema rizika gornjega ministrova limita. A slabija ili skuplja ponuda novih stambenih kredita zadnje je što nam treba u petoj godini recesije.

Vlada umjesto nas

Iako financijske tehnikalije u ovom primjeru nisu nimalo trivijalne, a javnost zaslužuje puno bolju informaciju od one koja se nudi na stranicama službenih institucija (gdje je procjena učinaka propisa?), iza brda se valja važnije pitanje o tome o kakvim je mjerama ovdje zapravo riječ: kakav je širi intelektualni i politički okvir u koji se predložene mjere uklapaju?

Jedan je pristup korišten prigodom zadnjih izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju iz listopada: propisati ujednačavanje metoda obračuna kamatnih stopa i zahtijevati veću razvidnost i učestalost informiranja potrošača. To su mjere kojima se korigiraju nerazmjeri znanja između financijskih eksperata i 'običnih' građana. Iako se i tu lako zagazi s onu stranu razumne intervencije, na taj se način ipak korigira i potiče tržište da funkcionira bolje nego što bi funkcioniralo kada bi se sve prepustilo potpunoj slobodi ugovaranja.

Drugi vid intervencije, koji se sada predlaže, suspendira tržište i zamjenjuje ga administrativnom odlukom. Taj vid intervencije počiva na pretpostavci da je ministar pametniji od bankara i građana, i da će izravnim uplivom u cijene i količine po kojima ćemo obavljati razmjenu proizvesti bolji rezultat za sve. U tako je nešto moguće povjerovati samo ako iz razmatranja izuzmemo potencijalne štete koje se u ovom slučaju mogu prevaliti na teret korisnika kredita, što ukupnu kalkulaciju koristi i troška od predloženog propisa čini krajnje neizvjesnom.

Na žalost, politika često funkcionira tako da se potencijalne štete izuzimaju iz razmatranja, a preskače se zakonom propisana procedura procjene učinaka propisa. Postoje trenutci u kojima politički pritisak naraste toliko, da su gotovo svi spremni zanemariti komplikacije i negativne učinke koji će se s odgodom vjerojatno pojaviti sutra. Stoga regulativa poput predložene ostaje zadnja linija obrane kojom se stvara dojam djelovanja i odlučnosti. No rješenja za suštinske probleme hrvatskoga gospodarstva i dalje nema.