KOMENTAR RENATA BARETIĆA

Zadnje Arsenovo rimovanje s nama

Kaša latinice i ćirilice

Kaša latinice i ćirilice

Izvor: tportal.hr / Autor: Ilustracija: Mario Jurjević

Najbolje bi, pače nužno, bilo istrijebiti sve srbizme iz hrvatskoga i sve kroatizme iz srpskog jezika. O turcizmima, anglizmima, hungarizmima, germanizmima, rusizmima, grecizmima, romanizmima i inim tuđicama te njihovoj ravnomjernoj sukcesiji dogovorili bismo se naknadno, pantomimom

Da, naravno, mogao bih se sad i ja priključiti dugoj koloni, cijelom četveroredu onih koji osjećaju potrebu javno očitovati svoju dovršenu živu bliskost s Arsenom Dedićem. Ne bi u mene bilo odveć teksta, premda bih se čak i mogao graditi frajerom: kad se, recimo, vama zadnji put dogodilo da jedan genijalni pjesnik u svoju sasvim autorsku zbirku ugradi i vaš, uredno potpisani, sonet? Sam od sebe, bez vašeg znanja? Otisne je u svojoj testamentnoj knjizi, među samo svojim pjesmama, i potpiše vas, a vi za to doznate tek kad vam knjiga stigne poštom, od njega, uz posvetu punu prijateljstva i zahvalnosti. Mm?

Ne bih, velim, previše gnjavio. Ima za to i kvalificiranijih i ornijih i važnijih. Ipak, ne mogu ostati baš sasvim javno nepovezan sa smrću najvažnijega čovjeka kojeg sam ikad upoznao, ne mogu ne primijetiti njegovo posljednje rimovanje s ovdašnjom usranom, ušljivom stvarnošću. Naime, gotovo u svakoj prigodno repriziranoj emisiji, gotovo u svakom reprintanom ili kopipejstanom intervjuu iz novinskih arhiva, Arsen nam je iz netom upoznatog zagroblja zadnjih dana spominjao svoju ukotvljenost u jezik na kojem je prvi put proplakao i zadnji put uzdahnuo. A baš na dan kad je umro, kad je čvrsti lanac te veze s toplom obalom djetinjstva ipak pukao, u Vukovaru su naši izabrani dičnici i uzornici pregrizli vlastiti stranački jezik, pa poništili vlastitu stranačku odluku o dvojezičnim pločama na javnim ustanovama. To je to posljednje Arsenovo rimovanje s nama, tako smo se uzajamno oprostili s jednim od najvećih čarobnjaka hrvatskog jezika.


Kao nekoga tko razmišlja, čita i djeluje na hrvatskom jeziku, na latiničnom pismu, malo me zbuni svaki put kad čujem to "dvojezične ploče". Čuj, "dvojezične"! Pa nije, braćo, ćirilica jezik! Kad bi ćirilica bila jezik, barem pola onoga što su Hrvati pisali do potkraj 18. stoljeća, sveudilj misleći da pišu na svojem, hrvatskom narodnom jeziku (a nisu morali, nije bilo nikakvoga velikosrpskog jarma!) loše bi nam se pisalo. Ćirilica je, dovraga, ljudi, samo skup znakova - ni bolji niti gori, ni ružniji niti ljepši, ni bogatiji niti sakatiji, ni važniji niti bezvezniji od ijednoga drugog - koji ljudima pomažu da riječi zabilježe trajnije nego slušanjem i banalnim, varljivim pamćenjem. Ne treba vam prevoditelj ili ovlašteni sudski tumač da u ćirilicu prebacite "Bespuća", "Ognjišta" ili "Liepu plavku", ma od slova do slova, doslovno da doslovnije ne može biti. Ozbiljno, probajte.

Dakle, ako smo svi shvatili uvodnu lekciju (ćirilica nije jezik!), možemo dalje. Na granatama što su sijale smrt, bol, patnju i očaj po Vukovaru nije pisalo baš ništa, ni latinično niti ćirilično. Natpisi su ostajali na onoj strani fronta, na vrelim čahurama i onim zelenim sanducima za municiju, ispražnjenima i nogom zločinca odgurnutima u stranu; nikakva slova nisu padala na žrtve, ali nisu ta slova ni najmanje kriva zato što su ostajala uz agresora: njemu su slova, slova kao takva, u životu bila i dalja od zadnje rupe na svirali. A nekako i nisam siguran da su baš sva bila ćirilična - koliko pamtim, u JNA je prvo službeno pismo ipak bila latinica, ne ćirilica, ona je bila druga. Jezik je bio onaj čuveni "srpskohrvatski/hrvatskosrpski", da, ali svaka je službena riječ ili kratica prvo bila napisana latinicom. Od prvog formulara s regrutacije, do zadnjeg sanduka s municijom.

Dakle, ako je cijeli razred shvatio i drugu lekciju (Vukovar i Vukovarce nisu ubijala nikakva slova!), možemo dalje.


Kad bismo u Hrvatskoj na vlasti (u bilo kojoj od tri njezina ogranka, na bilo kojoj od bezbroj razina) imali ikoga tko je doista razumio ono što je Arsen latinicom pisao te na hrvatskom pjevao i govorio, taj bi se izborio za to da već sutra posvud u bešćutno zanemarenom i bezglavom toku prepuštenom Vukovaru, i svim okolnim mjestima obuhvaćenima zakonom o dvojezičnosti, osvanu doista prave dvojezične ploče, na hrvatskom i na srpskom, ali sve ispisane isključivo - latinicom, itekako službenim pismom i u Srbiji i među Srbima, o da, itekako službenim. Znači: "Policijska postaja / Policijska stanica", "Željeznički kolodvor / Železnička stanica", i sve tako redom, do "Općine Te i te" / "Opštine Te i te". Pa da vidimo je li problem u pismu koje smo nekad i mi koristili, ili u jeziku kojeg danas i mi savršeno razumijemo, ma koliko se gradili da nam je sasvim tuđ.

Onaj tko bi to napravio, taj bi savršeno spustio i jednima i drugima i trećima. Nikome tad ništa ne bi bilo jasno: ni treba li i te ploče nanovo razbijati, niti zašto ih se (ne) razbija; ni treba li prosvjedovati, niti zbog čega zapravo. Tek tad bi jezik (jezici? tko će znati?) i dvojezičnost doista bili posrijedi, i svi bi se samo češkali iza namjerno nagluhih uški.

Pa ako ispadne da je riječ ipak o jeziku, a ne o pismu, da vidimo onda koje su to i kakve točno riječi što, po sudu naših dičnika i uzornika, vrijeđaju uspomenu na tragičnu žrtvu Vukovara i peku, četvrt stoljeća kasnije, još svježe rane. Koji su to veznici, zamjenice, prijedlozi i priloške oznake danas neprihvatljivi u Vukovaru, navodno sasvim slobodnom već skoro dvadeset godina. Čuli bismo onda i srpske dičnike i uzornike, simbiotske suživotlije ovih naših, kako svojem, podjednako opismenjenom narodu objašnjavaju da se u Hrvatskoj Srbima brani pravo na njihov refleks "jata" (mi Hrvati barem smo po tom pitanju mirni, mi znamo da je to Croatia Airlines), pa bismo zajednički došli do zaključka kako je za nacionalni opstanak možda najbolje, pače nužno, istrijebiti sve srbizme iz hrvatskoga i sve kroatizme iz srpskog jezika. O turcizmima, anglizmima, hungarizmima, germanizmima, rusizmima, grecizmima, romanizmima i inim tuđicama te njihovoj ravnomjernoj sukcesiji dogovorili bismo se naknadno, pantomimom.

Približili bismo se tad, siguran sam, barem za pedalj, spoznaji o srži ironije naših supostojanja i naših beskrajno besmislenih nadjačavanja, napravili bismo - većina čak i mimo svoje volje - koračić prema onome što je Arsen, stojezični zatočenik hrvatskog jezika, kratko i premnogima nejasno, na besprijekornom srpskom, crnogorskom i bošnjačkom, samoironično opjevao kao "neveseli kuplet, mudrost iz usta zabavljača". Približili bismo se, hoću reći, prepoznavanju ironije kao jedinog žanra i jedinog pisma kojim su zapravo ispisane naše nacionalne povijesti, cijela naša sadašnjost i, po svemu sudeći, sva budućnost potomaka koji će se, ni za što krivi, tek pukom ironijom okrutne sudbine, rađati tu gdje i mi. Možda bismo tada, napokon, postali smiješni i sebi samima, a ne samo svima drugima.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.