Čitam ovdje prije par dana razumno i pametno ljutit komentar kolege Duhačeka o forsiranom voljenju Hrvatske s figom u (najčešće) prepunom džepu, pa zastanem i krenem se zapitkivati. Prvo: čekaj malo, pa je l' i ja, ovakav, volim Hrvatsku? Da, volim je. Malo zastanem, razmislim, pa prisnažim: da, definitivno je volim.
'Više nego ijednu drugu državu?' odjednom nastavlja nečujni unutarnji glas.
Da, više nego ijednu drugu državu, kimam samom sebi i odgovaram šutke. Nešto sam malo putovao, svidjelo mi se svuda ponešto, ali Hrvatska mi je ipak nekako najdraža.

'A nakon Hrvatske, koja bi bila sljedeća? Za koju bi mogao reći da je voliš najviše nakon Hrvatske?'
Ni za jednu. Glupo ti je pitanje. Kako čovjek može voljeti državu, pa još i stupnjevati tu isforsiranu ljubav? Možeš zavoljeti samo ono što ti u mozak šalju osjetila, a države nemaju ni boje, ni okusa, ni mirisa, ni opipa, niti glasa.
'Aha, znači da ti od svih država na svijetu voliš samo Hrvatsku. Nijednu drugu, nego baš samo i jedino Hrvatsku.'
Pa da, jebiga, tako ispada... Da, od svih država, ja zbilja volim jedino Hrvatsku.
'A ostale, znači, ne voliš?'
Ma ne, pa govorim ti, niti neku državu volim, niti koju mrzim. Nemam ih zašto ni voljeti niti mrziti. Nema tu mjesta nikakvim posebnim emocijama. Mislim, ono, država k'o država, što sad? Neke su odlično posložene, neke su čisti horor, al baš da bih ih volio ili mrzio...
'Ali Hrvatsku ipak voliš?'
Ma volim, da. I ideš mi na živce, znaš?
'A zašto voliš baš nju, i jedino nju? Što si to u njoj vidio, čuo, onjušio, opipao ili okusio, pa da ti je baš ona, i jedino ona, tako neusporedivo osvojila srce?'
Ništa, ne znam, to je valjda nešto kao mama ili tata... Napravili su te, rodili te, mijenjali pelene, odgajali... Nisi ti mogao birati njih, a nisu bogme ni oni tebe. Možeš im zamjerati milijun stvari, mogu i oni tebi, sve s razlogom, ali ne dao bog ikome sa strane da takne tebe ili njih. I volite se tako do smrti, unatoč svim zamjerkama, svađama i ne znam čemu.

'Čekaj, čekaj malo... Kad već spominješ roditelje, ti si se rodio u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a ona je bila dio SFR Jugoslavije, je l' tako? Znači, njih ti zapravo voliš?'
Ma ne, majmune! Hrvatsku volim!
'Aha! Onda i NDH?'
Nosite se i ti i ona u tri... Što ti uopće hoćeš od mene, psihoanalizu neku? Da te nije možda onaj Rašković psihoanalizi učio? Mrš!
'Čekaj, polako, stanimo na loptu. Ti, ukratko, voliš samo Republiku Hrvatsku, točno?'

Ne, ni to nije točno... U stvari jest, valjda, ne znam... Da je ne volim, sigurno se ne bih ovoliko upinjao da je pripomognem učiniti poštenijom i veselijom, boljom za sve ljude koji ovdje žive i ovamo dolaze. Nemam ja nikakvu moć da to napravim, moji kapaciteti nisu ništa veći od onih nekoga konduktera ili konobara, ali umro bih da ne pokušavam. Ne odselio nekamo drugdje, nego baš umro, uvenuo iznutra. Hrvatska koju ja volim nije ova koja sad postoji, nije ova izrabljivana, varana i podvođena, i to iznutra ovako izrabljivana, varana i podvođena, ne izvana. Hrvatska koju ja volim nije ovako živčana, nadrkana, prijetvorna, lajava, nakinđurena najjeftinijom bižuterijom, pokradenom sa zamrljanih sajmišnih štandova. Nije autodestruktivna i ne rida povazdan za svojim bivšim silovateljima i siliteljima, razmišljajući o tome koji je možda ipak bio bolji i prema kojem bi trebala osjećati poštovanje. Nije uličarka na nedjeljnoj pričesti, nije smrdljiva vreća puna iščeprkanih praznih plastičnih boca.

'Čekaj malo, što si ti to sad, pjesnik neki?'
Nisam baš neki, ali kad smo već došli do poezije, ima ona Marunina 'Bilo je lakše voljeti te iz daljine', pa usred nje ovo:

Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom
Propasti.

Malo se toga rimuje u usporedbi moje biografije s onom Borisa Marune, ali u ovim slobodnim stihovima našli smo se na svakom slogu. Kad kaže 'bilo je ljepše voljeti te iz daljine', kaže također da ju je sad teško voljeti, daleko teže, ali je svejedno voli. Ne bi je volio da to ne treba iznutra, iz sebe. Ona mu, pak, uzvraća tu ljubav baš koliko je čovjeku uzvraća i truli zub u ustima, ali on je i dalje nježno dodiruje jedinim čime može, jezikom.

Fućkaj ga, ne znam ti nikako drugačije objasniti koju ja to Hrvatsku volim i zašto uopće. Mnogo bi mi lakše bilo da si me pitao što sve u njoj i kod nje ne podnosim, što mi se gadi i što prezirem. Baš zato što je volim.