PIŠE: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Smrt kulturi - fašizam narodu!

Grafit Tuđman

Grafit Tuđman

Izvor: tportal.hr / Autor: Leo Nikolić

Inspirirana nedavnom hajkom u Srbiji na crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa i pozivom upućenom njoj kao pjesnikinji da prokomentira stihove prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Olja Savičević Ivančević piše o pogubnom miješanju politike u kulturu te o nedostojnom medijskom tretmanu kulture

Ne mogu vas osloboditi, jer mi je prijeko potrebna vaša nazočnost u ograđenom prostoru,
Zašto gospodaru, ako mogu biti toliko slobodan,
Zato što ne znam hoću li imati dovoljno pameti da shvatim je li se ono što ste nazvali poetskim činom dogodilo ili nije, odvratio je kralj...
(J. Saramago: Slonovo putovanje)

Zovi, samo zovi

Bio je to miran, možda i pretjerano miran dan u Uredu za izgubljene stvari, jedan od onih koji vas navode da pomislite da se sprema neka mala pizdarija. Tako i bi.

Dring, zazvonio je telefon.'Za tebe je', reče Savjetnik Mačak.

'Molim, izvolite.'

'Ja sam novinarka Ta i Ta s HTV-a i mi bismo vas trebali zbog jednog komentara za Dnevnik. Naime, trebalo bi nam da kao pjesnikinja prokomentirate pjesmicu Franje Tuđmana. Sigurno ste je već pročitali?!'

'Ajme, jesam. Jer jučer su me zvali i iz Jutarnjeg u vezi s tim. Što vam je svima? Otkud takav nezapamćen interes za pjesništvo?'

'A eto, ipak se radi o Tuđmanu', iskrena je novinarka.

'Hvala vam, ali ja to ne bih komentirala.'

'Ali mi ćemo doć do vas i posnimiti vas, kažite što god hoćete… Zašto ne?'

'Evo zašto ne želim komentirati – vi, jel tako, hoćete da vam kažem da je neka pjesmica koju je napisao Tuđman strašno glupa, i to 'kao pjesnikinja'.'

'Pa možete i to reći.'

'Ali to vam može reć bilo tko tko zna slova. Imalo bi više smisla da, s obzirom na prepoznatljiv izričaj, popričate s nekim lingvistom ili psihologom. Ne vidim zašto bih ja to komentirala.'

'Pa vi ste pjesnikinja…'

'Može bit. Ali otkad vas to zanima? Inače nikad ne govorite o poeziji, ni kad biste trebali, tako da mi je ovo, blago rečeno, bezveze.'

'Čujte, to je stvar ovih iz kulture, ja vam ne bih znala kako oni, ja vas zovem iz informativnog programa…'

'Aha, ma kužim ja da ste vi dobili zadatak, ali, nemojte se ljutit, zbilja, ovakve stvari imalo je smisla komentirat prije dvadeset ili deset godina. Prelako je sad, čak na neki način jadno.'

'Ma znate', ne odustaje novinarka, 'mi smo htjeli prokomentirat pjesničke domete ovih naših političara, Jadranke Kosor, Tuđmana, Sanadera…'

'Vlade Gotovca?', kažem, udarivši brigu na veselje.

'Molim?'

'I Vlado Gotovac je bio političar i pjesnik, ali on je, za razliku od nabrojanih, zbilja bio pjesnik. Možda bismo mogle prokomentirat njegovu poeziju?'

'Ma da, ma ne, ali mi bismo htjeli o ovima iz HDZ-a.'

Tu se više nisam mogla suzdržat pa sam se nasmijala naglas – što god mislila o HDZ-u, o HTV-u sam u tom trenutku mislila još i gore.

'Nemojte se ljutit, al zbilja ne bih, uostalom sigurno ćete nać nekog pjesnika da vam to prokomentira.'

'Znam, ali vi ste kolumnistica, pa vas ljudi znaju, nećemo uzet tamo nekog za kojeg ljudi nikad nisu čuli…'

Tamo nekog načitanog, obrazovanog jadu, kakvi već jesu ti pjesnici. Nekog luzera prevođenog na tridesetak jezika. Nekog tko nije završio ni kao etiketa na boci stolnog vina, što je vrhunac poetske karijere kod nas. Nekog zbunjolu, koji eto nije ni kolumnist, ali su u Mozambiku i Urugvaju zahvaljujući njemu čuli da postoji Hrvatska, a u Kini, Finskoj i Moldaviji da u toj Hrvatskoj ljudi rade i nešto drugo osim što povremeno pucaju i povremeno igraju nogomet.)

Ovo u zagradama nisam izgovorila, čemu, samo bih zaprepastila bidnu ženu koja je, eto, dobila nesretan zadatak.

Rekoh:

'Hvala vam još jednom što ste me zvali, ali stvarno neću komentirati. Doviđenja i nemojte se ljutit!'

'Doviđenja!'

'Nisam znao da si tako naporna i komplicirana', rekao je Savjetnik Mačak. 'Jes glupa! A mogla si bit na Dnevniku. Priznaj da je to zato šta nisi uredila obrve!'

'U pravu si.'

'Naravno da sam u pravu, pa koji bi drugi razlog uopće mogao bit. Sad te više nitko neće zvat. Propala si. Kao pjesnikinja.'

'Hehe, jesam, upravo onoliko koliko poezija u Hrvatskoj o medijima ovisi.'

Nimalo.

(A glede piesmice, kako je jedna kolegica zapisala, pa se proširilo Facebookom, to je jedno od boljih Franjinih ostvarenja.)

srdjan vrancic

srdjan vrancic

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Andrej Nikolaidis
Atentat na pisce

Evo i posve obrnutog slučaja, kad se politika bavi tumačenjem pisca. Pročitala sam tekst Andreja Nikolaidisa oko kojeg se digla velika galama, a i hajka na autora, pa je zbog podrške Nikolaidisu i pisac Sreten Ugričić smijenjen s mjesta ravnatelja Narodne biblioteke Srbije.

Notorni Dodik tom je prilikom, saznavši da je 'taj Nikolaidis' pisac koji je nedavno dobio Nagradu EU-a za književnost, autoru javno poručio da mu 'jebe književnost'.

Proučila sam taj Nikolaidisov tekst odozgo prema dolje, pa na preskoke, pa od kraja prema početku, i nisam našla ništa sporno. Tekst je oštar i sarkastičan, kao što se od Nikolaidisa i očekuje, a kasnije prenapuhan i tumačen kako kome paše. Treba biti osobita budala ili osobito sklon od drugih praviti budale pa da se taj tekst prozove govorom mržnje – jedina mržnja koju tamo eventualno mogu iščitati jest ona prema ljudskoj gluposti, krvožednosti i političkom razbojništvu. Koliko god sam se trudila i naprezala, nisam pronašla nikakav poziv na terorizam ili atentat, moguće i zato što se ni na kakav atentat ne osjećam ni sad ni bilo kad pozvana. A onda mi je iz primozga doprla informacija da je Nikolaidis savjetnik crnogorskog predsjednika. Dakle, nije on ovdje problematičan 'kao pisac' nego 'kao savjetnik'? Trebam li zbog toga drugačije čitati tekst Andreja Nikolaidisa? Razlikuje li se tekst pisca Nikolaidisa od teksta savjetnika Nikolaidisa? Ni slova.

Potencijalno je opasno kad neki luđak ne razlikuje fikciju od zbilje (kao u apsurdnom slučaju Vianova romana 'Pljuvat ću po vašim grobovima'), ali nije ništa manje opasno kad se političari i njihovi novinari bave interpretacijom teksta, jer onda ga oni čitaju na onaj način na koji im odgovara i igraju se javnog tumača. Pa se u sveopćoj dernjavi ni ne primjećuje da je jedini 'atentat' (da stavim navodnike, zlu ne trebalo), koji je u ovom slučaju izvršen, onaj na dvojicu pisaca.

Je li Andrej odgovoran za izopačeno čitanje njegovog teksta?

Ne bih rekla, radi se o tome da su političari i njihovi novinari, ako to žele, loši čitatelji i nešto vještiji manipulatori.

Dođe ti da pomisliš da se to kod nas u Hrvatskoj više ne može dogoditi, da uistinu živimo u slobodnoj, a evo ga, bome, i sve europskijoj zemlji. Ne sjećam se da se u zadnje vrijeme neki hrvatski političar 'dublje pozabavio' tekstom nekog hrvatskog pisca, barem ne javno; govorim o kolumnističkom tekstu, a predstave, filmove i knjige da ne spominjem – u knjigama možete fiktivno napraviti atentat na čitav Sabor, a da to prođe posve nezapaženo. No prije će bit da su u Hrvatskoj, izgleda, naučili ono što u Srbiji, izgleda, još nisu – ignorancija je najučinkovitije sredstvo eliminacije neugodnih, uz pokoji javni verbalni delikt primitivnijih političkih jedinki, kojim se demonstrira usputna, nepodnošljiva lakoća vrijeđanja, diskreditiranje na krčmarskoj razini. Probajte taknuti u kakvog nedodirljivog tajkuna i korporaciju ili plasirati neku tabu temu. Što će vam se dogoditi? Ako ste TV voditelj, dobit ćete otkaz. Ako ste pisac ili kolumnist – najvjerojatnije ništa. Jer ukoliko vas muče takvi porivi, već odavno su vas sklonili negdje gdje niste pretjerano uočljivi. Ili je kontekst u kojem djelujete toliko trivijaliziran i zauzet produciranjem lažne stvarnosti da kontaminira i neutralizira svaku istinu i ozbiljnost, svaku ljepotu.

srdjan vrancic

srdjan vrancic

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal



Kultura televiziji!

Počelo je tiho, gašenjem kulturnih podlistaka, popraćeno tek nevoljkim mumljanjem umjesto negodovanja, uslijedilo je gašenje Ferala, a nekako usporedo je išla i trivijalizacija kulturnih rubrika koje su sve više postajale nalik estradnima, dok se nisu pretvorile u nešto što se zove lifestyle ili samo tako izgleda (a tek to je 'kultura' kakva nikoga ne zanima). Prva je nestala upravo poezija, koje se mediji sjete isključivo u slučaju da pjesničku knjigu napiše televizijska zvijezda ili kad otkriju kakav srednjoškolski uradak političara. Danas se smislen tekst ili barem informacija iz kulture (osim na nekoliko internetskih portala) redovitije može pročitati u lokalnim (!) novinama (Slobodna, Novi list…) ili u Novostima. Na televiziju je pripuštaju kad svi odu leć ili strogo doziranu na pola sata tjedno u razblaženom izdanju.

Imperativ je light zabava ili umjetno proizveden trač, a knjige, izložbe, kazališne predstave, vele nam mediji, to uopće nije zabavno ukoliko nema potencijal za kakav kvaziskandal. Dajte vračare, mrtva tjelesa, sisu dana – i vukovi siti, a ovce na broju. Problem s tom kulturom je taj da loše podnosi trivijalan pristup, ona u takvom medijskom tretmanu prestaje biti kultura i prelazi u svoju suprotnost – nekulturu.

Kultura u Hrvatskoj je zahvaljujući dugogodišnjem marginaliziranju i trivijalizaciji u javnom diskursu postala potpuno nevažna, irelevantna, osim ako se bavi politikom, a i to uvjetno.

U svom poznatom eseju 'Vječni fašizam' Umberto Eco, govoreći o fašizmu nekad vrlo precizno opisuje fašizam današnjice, pa piše da kultura postaje sumnjiva čim se identificira s kritičkim stavovima. 'Nepovjerenje prema svijetu intelekta uvijek je bio simptom fašizma, od Göringovog otvorenog stava: 'Kada čujem riječ kultura mašim se za pištolj', do česte upotrebe izraza kao što su 'degenerirani intelektualci', 'jajoglavci', 'jalovi snobovi', 'sveučilišta su gnijezda crvenih'… '

Ovi Ecovi epiteti, promatrani iz naše perspektive, u kojoj intelektualac, kulturni djelatnik ili, nedajtibože, umjetnik zauzima društvenu poziciju između grinje i Jude, izgledaju kao eufemizmi.

Govoreći o strahu od različitog, bilo da se radi o drugom i drugačijem, bilo novom i modernom, Eco navodi: 'Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažirani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje tradicionalnih vrijednosti. Nikakva se sinkretistička vjera ne može oduprijeti analitičkoj kritici. Kritički duh provodi razlikovanja. U modernoj kulturi znanstvena zajednica hvali neslaganje kao nešto korisno za obogaćivanje znanja. Za fašizam neslaganje je izdaja.'

Oprostite što postojim, ali podsjeća li vas ovo na nešto?

Još uvijek na desetke tisuća ljudi godišnje u Hrvatskoj posjećuje izložbe, ide u kazališta, čita knjige, voli pogledati dobar film ili otići na džez (i zbog toga su se spremni odreći nekog drugog 'luksuza', odlaska na stadion ili u restoran, na izlet ili u šoping ili ostaviti se cigareta), pa ipak, zahvaljujući ponajviše medijskom tretmanu, poželjan kolektivni diskurs postalo je mišljenje dostojno besprizornog tipa koji pred vratima kladionice pljucka i uvjereno tvrdi da je besmisleno trošiti pare na tu glupu, bespotrebnu i dosadnu kulturu (dok je, recimo, totalno kul pohvaliti se da nisi pročitao nijednu knjigu).

Okruženje u kojem je neznanje seksi idealno je za tumače raznih fela, koji će nam na svoj način, ukoliko to zatreba, protumačiti 'što je pisac htio reći'. Pa neće valjda pustiti da do izražaja dođe, primjerice, ono na što uistinu upozorava Nikolaidis u spomenutom tekstu, i može se primijeniti i kod nas, a to je prije svega klasna, socijalna nesvjestica. S ljudima koji pate od klasne nesvjestice superlako je upravljati, jer oni svoju frustraciju i bijes zbog političara i tajkuna s imenom i prezimenom, koji su ih osiromašili, unesrećili i opljačkali, usmjeravaju na dostupnijeg 'neprijatelja' koji je ili druge nacije, ili vjere, ili seksualne orijentacije, ili naprosto 'nije kao mi' pa je bolje da ga nema.

Sad kad je izvjesno da Hrvatska ulazi u EU postat će i očiglednije da je temeljna diskriminacija današnjeg svijeta ona klasna te da je kulturu, baš kao i obrazovanje, između ostalog i kao dio borbe protiv klasne diskriminacije i socijalne nepravde, potrebno učiniti dostupnom svima. Pa tko voli. Jer što je više kulture i znanja u javnom prostoru, to je više kritičkog promišljanja, više različitosti, različitih mišljenja, estetika i poetika, a što je više različitosti, to je, barem ako je vjerovati Ecu, manje fašizma. Može i dalje – što je manje fašizma, to je više samosvijesti i manje socijalne nepravde, što je manje socijalne nepravde, to je manje i diskriminacije po drugim osnovama, a što je manje diskriminiranih, raste indeks sreće, više je sretnih ljudi itd.

Dakle, kulturu na sunce – vratite nam, barem u one medije za koje plaćamo pretplatu, pravo na sadržaj i informaciju, na pametne i zabavne emisije o književnosti, glazbi, filmu…, pametne sugovornike, voditelje i razgovore, kvalitetne dokumentarce i igrane filmove. Osim toga, nisu li, ne samo javna, nego i komercijalne televizije na takve sadržaje zakonski obavezne? Pitanje je i što radi Agencija za elektroničke medije kad se ne bavi glupostima poput titlovanja srpskih filmova na hrvatski?

Bilo bi nužno i zaustaviti rezanje kulturnih promila, o čemu se nedavno očitovala i inicijativa pisaca Pravo na profesiju, jer od niskih 0,8 posto od postojećeg udjela u cjelokupnom proračunu ne može se niže, a da to niže ne bude pakleno blizu 0,0.

A onda, tako beskulturni, što ćemo reći kad nas pitaju: po čemu ste, ponosni ljudi, vi poznati? Tko ste vi uopće? U čemu ste toliko dobri? Koji je vaš brend? Reći ćemo: pa, evo, jako smo dobri u/po siru i vrhnju - to su naši najbolji predstavnici, naše najveće nacionalno blago. Neka oni govore o nama.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi