Knez Aleksandar Karađorđević, NJKV, kako sebe naziva čak i na registarskim tablicama svojega Rolls Roycea, nadasve je čudan oblik života. Zbog toga je i predmet zabave u Beogradu i šire. Prije par dana dao se isprovocirati na Kosovu, čega je bilo i na televizijama: neki uobičajeni ekstremni desničari dobacivali su mu da 'nauči srpski' (osim što su se derali u podršku Ratku Mladiću). 'Njegovo kraljevsko visočanstvo' malo je izgubilo živce i dreknulo na njih: 'Poštovanje!' Toliko je, izgleda, naučio. Slaba je šansa da će ikada naučiti više: čovjek je jednostavno malo tvrd na ušima; ne idu mu jezici.

Taj pretendent na prijestolje, prije svega, nije ni 'kralj', ni 'prijestolonasljednik', ni 'visočanstvo' – ako ćemo biti precizni; tek puki pretendent. Kraljevinu su oni tadašnji Jugoslaveni ustavom ukinuli jednom za svagda još 1945. Ako se ovi sadašnji Srbijanci odluče da je iznova uvedu, otvorit će se natječaj za radno mjesto monarha, pa bumo vidli; ima tu više kandidata. Našao se čak i jedan Obrenović. Onaj mahniti Vojo Šešelj vucao je sa sobom negdje 1993. nekog 'kneza Dolgorukova' koji je ispuzao ispod nekog kamena u Rusiji i tvrdio da je izravni potomak Nemanjića (rani srednji vijek). Taj Dolgoprstov, kako su ga djeca zvala, bio je koloritni prevarant, premda nije potrajao: umro je u siromaštvu nedugo nakon tog cirkusa.

Ovaj Aleksandar, odmila zvan Aca Gica(Alex the Pig), sin je, dakle, onog posljednjeg vladara Kraljevine Jugoslavije, Petra Drugoga Karađorđevića, kojega su oficiri-pučisti i narod izvikali za kralja dok je još bio malodoban (tek je napunio 18), 27. ožujka 1941. Kako je to sve skupa svršilo – znate i sami. Kada mu je Winston Churchill 1944. uvrnuo njegov kraljevski rep, Petar II naredio je svojim četnicima da se stave pod Titovo zapovjedništvo. Tako su pametni Srbi otišli u četnike, a vratili se iz partizana; glupi Srbi završili su po zatvorima i na Bleiburgu. S obzirom na to da je Petru II i njegovoj vladi in partibus istekao rok trajanja, arhivirani su u ropotarnicu povijesti, a mladi kralj emigrirao je u SAD, gdje je konačno umro od pića, što je nekako razumljivo. Uostalom, još kao tinejdžer bio je sklon: pričala mi je jedna fina starija gospođa iz dobre kuće da se sa 16 godina nije trijeznio; poznavala ga je tada.

Dakle, Aca Gica oženio je jednu punačku grčku bogatu nasljednicu iz Gotha almanaha. Imaju dva sina, mlade momke koji su jezik naučili odmah, ali ih nikakva kruna ne zanima. U novijoj povijesti Srbije on se pojavljuje 1991, kada je mahniti Vuk Drašković pomislio da bi mu monarhistička karta bila od koristi: pozvao ga je da se vrati u Srbiju. Aci pomisao o prijestolju nije bila mrska. Dočekali su ga na beogradskom aerodromu Surčin i ponudili ga kruhom, solju i šljivovicom; da se ne bi, onako pretio, saginjao, donijeli su mu tacnu s travom – da poljubi svetu srpsku zemlju. Sve do prevrata 2000. Aca i obitelj živjeli su o svojemu trošku između londonskoga Park Lanea i Beograda. Novi režim dao im je na korištenje Beli dvor, pa sada porezni obveznici plaćaju Aci Gici čak i komplet dnevnih novina – osim troškova Belog dvora koji su ogromni. Nedavno je pokušao natjerati Slovence da mu vrate Brdo kod Kranja, ali su ga hladno odbili. To s Belim dvorom zapravo je skandalozno: Beli dvor nikada nije ni bio vlasništvo dinastije Karađorđević, nego države – kao reprezentativna rezidencija.

Tu sada imamo jedno stanje zaista čudno: jedna republika izdržava stanovitog pretendenta na prijestolje, osobu koja – sasvim logično – ima ambiciju tu istu republiku dokinuti. Dapače, Aca Gica ima i nešto što se zove 'Krunski savjet', svoje vitezove okrugloga stola na čelu s lumenima kakvi su Matija Bećković, kojekakvi arhitekti, loši heraldičari i (za divno čudo) dramski pisac Dušan Kovačević – od kojega se to ne bi očekivalo. Taj Acin Camelot sastaje se, smatra i ukazuje ovo ili ono; njega pak vodaju kao međeda po raznim javnim mjestima gdje se sramoti bijednim sricanjem nekoliko običnih prigodnih rečenica s papira. Pritom je u strašnoj svađi s princezom Jelisavetom, rođakinjom iz iste dinastije, a oko toga tko bi što trebao naslijediti. To vam je inače ona upadljivo lijepa žena, mama one Catherine Oxenbergice s televizije.

Dobro, sada, ne budimo sitničavi: i Britanci su imali njemačke loze na tronu; princ Albert nikada nije ljudski prozborio engleski, ali su ga voljeli. Između dva rata (Prvoga i Drugoga), a tek u 19. stoljeću, nije se pravilo pitanje tko kraljuje i zna li jezik – ako je prolazio kroz Gotha almanah. Pa i Ante Pavelić ponudio je hrvatsku krunu onom nekom vojvodi od Aoste, ali taj nije bio baš oduševljen, ako sam dobro shvatio. Šešelj i njegovi pokušali su nagovoriti Tomislava Karađorđevića (još jedan rodijak Acin) da postane kraljem Republike Srpske, ali je on to ljubazno otklonio i nastavio se baviti svojim jabučnjacima; uskoro je i umro.

Problem sa srbijanskim dinastijama (i ovom jedinom jugoslavenskom), međutim, druge je naravi: nijedan vladar Srbije nije umro u svom suverenskom krevetu. Karađorđa su ubili u mjestu zvanom Radovanje (vlastiti kum, sjekirom na spavanju); kneza Miloša protjerali su dvaput; kneza Aleksandra Karađorđevića i kralja Milana Obrenovića po jednom; kneza Mihajla su ubili, kao i kralja Aleksandra Obrenovića (1903) i kralja Aleksandra Karađorđevića (1934); kralja Petra I natjerali su da abdicira, a Petra II najurili s prijestolja, ukinuvši monarhiju. Biti srbijanski ili jugoslavenski monarh, dakle, nije karijera koja obećava.

Pretendent Aleksandar inače je simpatičan i ljubazan čovjek, upoznao sam ga jednom. Ali to ne znači ništa: takvih imate koliko hoćete, ali se oni ne guraju na prijestolje.