KOMENTAR DARKA POLŠEKA

Paraliza demokracije i tri političke dijalektike

  • Autor: Darko Polšek
  • Zadnja izmjena 08.05.2013 10:56
  • Objavljeno 08.05.2013 u 11:00
REFERENDUM EU GLASANJE

REFERENDUM EU GLASANJE

Izvor: Pixsell / Autor: Dusko Jaramaz/PIXSELL

'Demokracija je jedina igra u gradu. Problem je međutim što je većina ljudi počela vjerovati da u tu utakmicu ne treba ulaziti' kaže bugarski politolog Ivan Krastev. Samo petnaestak posto stanovništva u demokracijama Italije ili Grčke, primjerice, vjeruje da njihov glas na biralištima ima smisla. Analogne brojke u Europi nisu bitno bolje

Krastev, inače moj stari poznanik, jedan od kandidata za ovogodišnju titulu vrhunskog svjetskog intelektualca koju svake godine dodjeljuje britanski časopis Prospect, upravo je objavio knjigu 'U nepovjerenje mi vjerujemo'. Može li demokracija preživjeti ako ne vjerujemo našim vođama? U njoj autor navodi pet ‘revolucija’ koje su prouzročile ono dobro u današnjem društvu, ali ujedno i ono što je pošlo krivim putem. Paradoksalna priroda tih revolucija predstavlja objašnjenje činjenice da povjerenje u demokratske institucije i predstavnike nikada nije bilo manje, a da pri tome nitko ne sumnja da je demokracija ‘jedina igra koju vrijedi igrati’. Pridružimo li Krastevljevim liberalno-dijalektičkim obratima Žižekove ljevičarske i Scrutonove desničarske, slika paralizirajućih učinaka današnjih ideologija pridonijet će već stečenoj slici o paralizi demokracije.

‘Živimo u društvu koje je bitno slobodnije od ranijih, imamo više prava, lakše putujemo po svijetu, dostupniji nam je veći broj informacija,’ kaže Krastev, ‘a istodobno je povjerenje u naše institucije - kolabiralo. Ljudi danas vjeruju da mogu promijeniti vlast, ali da ne mogu promijeniti politiku.’ Kako to?



Pet kulturnih revolucija

Odgovor na to pitanje, kaže Krastev, treba potražiti u prirodi pet kulturnih revolucija koje su se dogodile u posljednjih pedeset godina. ‘Ono što je bilo dobro, istodobno je i ono što je pošlo krivim putem.’

Prvo, tu je kontrakultura 1968.: bila je to revolucija individualizma, razdoblje koje je pojedinca stavilo u fokus politike, te u prvi plan istaknulo – kao svoju preferenciju - kulturu nekonformizma i primat osobne slobode. Druga je revolucija bila tržišna revolucija iz 1980-ih. Ma koliko se ljevičari opirali tome, nastavlja Krastev, ona je donijela spoznaju da država nije ona koja ‘zna bolje’, te da je društvo u kojem ima više izbora – bolje društvo. Treća je revolucija bila slom komunizma i rođenje ‘globalnoga svijeta’. Četvrta je revolucija bila rođenje interneta i dostupnosti informacija. Napokon, peta je revolucija – revolucija u znanosti o mozgu, odnosno revolucija u razumijevanju donošenja ljudskih odluka.

Negativne strane pozitivnih revolucija

Sve te ‘pozitivne’ revolucije imale su i svoje negativne strane, koje nisu manje bitne od pozitivnih. Negativna strana individualizma šezdesetih bila je slamanje ideje i smisla kolektivnog djelovanja: nacija, klasa, pa čak i obitelj, postale su ‘imaginarne zajednice’. Bitno je postalo samo ono ‘moje’, gdje sam tu ‘ja’. Negativna strana tržišne revolucije bila je narastanje socijalnih nejednakosti. Do osamdesetih godina širenje demokracije pratilo je i širenje jednakosti. Danas širenje demokracije prati sve veći raspon socijalnih nejednakosti. Slom komunizma bio je ujedno i slom jedinstva elita i naroda. U komunizmu elite su trebale narod, jer su ga se bojale. Danas su se elite oslobodile naroda: mogu se preseliti u druge krajeve, ne možete im nametati poreze, a političke elite više se ne boje naroda, pa se naoko više i ne brinu za glasače. Stoga ne čudi da glasači više nisu zainteresirani za glasanje. Kada je riječ o internetu: istina je, on nas je povezao, ali nam je isto tako omogućio da cijeli život ostanemo u ‘političkome getu’ svojih istomišljenika, pripadnika vlastite skupine, pa postaje sve teže razumjeti ljude koji ‘nisu poput nas’. A posljedica revolucije ‘znanosti o mozgu’ bila je da politički konzultanti sada mogu reći: ‘nemoj mi više pričati o idejama. Nemoj pričati o političkim programima. Jedino važno jest: kako manipulirati ljudskim emocijama. Sadržaj više nije važan.’

‘I tako je nastala situacija da je ono dobro, bilo ujedno i ono loše. I kada razmišljamo o političkim promjenama, moramo uvijek imati na umu: stvari koje najviše volimo, bit će ujedno one koje će nas vjerojatno i najviše ugrožavati,’ zaključuje Krastev. I zato pri obnovi povjerenja u politiku ne treba previše nade ulagati ni u inače dobru ideju ‘transparentnosti’, koja bi vladi trebala onemogućiti da laže, krade ili ubija. Primjer? Bugarska je vlada odlučila sve rasprave na vladi sljedeći dan stavljati na Internet. Bio je to najbolji način, kako je Krastevu priopćio bugarski predsjednik, da ministri drže jezik za zubima.’


Dijalektike s lijeva nadesno

Krastevljevi liberalno-dijalektički obrati zasigurno su simpatični zapadnoj javnosti, već pomalo zasićenoj ljevičarsko-dijalektičkim obratima primjerice – Slavoja Žižeka.

Ali kada pričamo o dijalektičkim obratima zanimljivo je spomenuti da ih nalazimo i kod vodećih svjetskih konzervativaca. Vodeći konzervativac današnjice primjerice, britanski filozof Roger Scruton, u svojem tekstu ‘Kako sam postao konzervativac’ navodi tri ideje Edmunda Burkea koje su ga navele da postane konzervativac. Prvo: politički autoritet nije grozna stvar, već korijen političkog poretka: društvo ne drži na okupu skup ljudskih prava, već upravo autoritet: on je bolji garant ljudskih sloboda od bilo kakve povelje sloboda. A poslušnost je glavna vrlina koja priječi da politički individualizam društvo pretvori u prah i pepeo. Drugo: poštovanje običaja, poretka i ćudoređa je politička vrlina: jer ako ne vjerujemo da u našoj tradiciji ima neke ‘mudrosti’, onda kultura, naše proučavanje prošlosti više nema nikakvoga smisla. Naša su vjerovanja smislena jedino kao ‘predrasude’, i pokušaj njihovog racionalnog opravdanja dovest će do njihova uništenja i do našeg ‘gubitka’, i naša će nova uvjerenja biti još mnogo manje opravdana, upravo zato što su samo ‘naša’. Primjer: jednakost među spolovima dovela je do manjka njihovog uzajamnog povjerenja, do manjka povjerenja prema roditeljima, i do manjeg povjerenja naše djece u nas. Napokon: našim vjerovanjem u ‘društveni ugovor’ nismo se oslobodili samo ‘diktatorskog’ utjecaja naših predaka, već i utjecaja onih još nerođenih, jer je respekt prema mrtvima jedini stvarni garant da će nerođeni naslijediti ono što smo im mi pružili. Ugovor nas je ‘racionalno’ oslobodio povjerenja, i obaveze da naslijeđenome nešto pridonesemo i prenesemo dalje.

I što sada?

Ako sve tri ‘glavne’ ideologije sadrže imanentna ‘proturječja’ (pod pretpostavkom da i Žižekove dijalektičke perece nazovemo demokratskima), što iz toga treba zaključiti? Ne slijedi li iz svake od njih neka ‘paraliza uma’ koje smo se upravo željeli riješiti? Nisu li one samo idejni ‘odrazi’ realnih proturječja za koje bismo voljeli saznati rješenja? Retorički, sve su tri spomenute dijalektike - ‘lijepe’ (Žižekove ‘paralakse’ malo manje, ako mene pitate). Ali one me učvršćuju u uvjerenju da Europljani (za razliku recimo od Amerikanaca, a vjerojatno i od drugih ne-Europljana) više vole ‘lijepu figuru’ negoli praktična rješenja.

U neko ranije doba, Karl Popper, doduše također filozof-Europljanin, mrzio je dijalektiku, i tvrdio kako je u toj ‘metodi’ veliki grijeh zapadnjačke filozofije. ‘Dijalektika je odigrala vrlo nesretnu ulogu, ne samo u filozofiji već i u političkoj teoriji… Razvoj dijalektike trebao bi nam pružiti upozorenje o opasnostima svake filozofske sistematike. Trebao bi nas podsjetiti da filozofija ne smije biti temelj znanstvenog sistema i da filozofi moraju biti mnogo umjereniji u svojim tvrdnjama.’ Jer cijeli se život, dodao je, ionako sastoji u rješavanju problema. Za koja ljudi uvijek nude pokušaje – i pogreške. A za one filozofski manje nastrojene, primijenit ćemo menadžersku krilaticu: ‘Ne dolazi mi s problemima, daj mi rješenja.’ Problema ionako imamo dovoljno: rješenja je kud-i-kamo manje.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!