Četvrtak je bio prilično stresan dan za sve kojima su, iz ovog ili onog razloga, knjige važna stvar u životu. Od jutra do navečer, nikako da stigne nedvosmislena, službena potvrda tvrdnje što je još od jutra skakutala medijima, malo se pojavljujući, malo nestajući. Riječ je o vijesti da je Vlada ipak odustala, "u ovoj fazi" porezne reforme, od podizanja PDV-a na knjigu. Uz mlijeko, kruh, ortopedska pomagala i lijekove netko bi spomenuo i knjige, a netko ne bi, i tako cijeli dan. Jesu li knjige uključene, ili su jedino one izbačene, nitko nije mogao sa sigurnošću zaključiti. Onim dužnosnicima i novinarima koji bi ih ipak spomenuli u tom nizu, knjige su uredno bile na posljednjem mjestu. Onima pak koji ih nisu spominjali vjerojatno je popis bio predugačak, pa su zaboravili ili zanemarili ono što je i inače najlakše zaboraviti i zanemariti - knjige. Nitko nije propustio spomenuti ili napisati, ne znam, ortopedska pomagala ili lijekove, svi su redom samo knjige ispuštali.

I tako smo sve do petka ujutro mogli pretpostavljati, ali još ne i vjerovati, da su knjige doista zadržane na toj kratkoj listi najnasušnijih potrepština u Hrvata, onih sa samo pet posto PDV-a. A nakon što je vijest u petak potvrđena, pomislio sam kako bi bilo baš zanimljivo doznati čijom se to zaslugom dogodilo. Bilo bi lijepo da je posrijedi plod zalaganja ministrice kulture, a još bi ljepše bilo da ju je u tome svojim autoritetom osobno podupro i sam premijer. Ako nije nijedno od njih, pa nije valjda - Most?! Hmmm... A možda je - u to mi je nekako lakše povjerovati - posrijedi tek omaška stenodaktilografkinje, koja je nepažnjom prepisala cijeli popis proizvoda koji su dosad imali povlaštenu stopu PDV-a, pa tako i ostavila te knjige na njegovu kraju, iako ni o kakvim knjigama uopće nije bilo riječi na sjednici užega kabineta Vlade.

Kako god, ako je i greškom, kad je vijest jednom krenula u javnost, povratka ili mogućnosti za korekcije više nije bilo, ali za nečim takvim nije postojala ni potreba. Naime, u zemlji gdje obeshrabrujuće mali postotak ljudi kupuje knjige - velikim dijelom, uvjeren sam, zato što su prekomjerno skupe, ali to je druga tema, o kojoj će se razgovarati, nadajmo se, kad na dnevni red dođu izmjene u politici državnog otkupa knjiga - PDV bi se na njih mogao slobodno podići i do 99 posto, a da i dalje kroz cijelu godinu ne premaši jednomjesečne prihode od PDV-a na turizam u, ne znam, Virovitičko-podravskoj županiji. Zato je ministar financija, čak i ako se radilo o nenamjernoj grešci daktilografkinje, mogao samo opušteno odmahnuti: ah, knjige, tko za to mari? Osim toga, evo, za sitnu paru skinuli smo za neko vrijeme te narogušene kulturnjake s vrata, barem dio njih.

Čitanje je, pa tako i kupovanje knjiga, u Hrvatskoj posljednjih desetak godina ogađivano i stihijski i sustavno, i djelom i propustom. Od petrificiranog lektirnog programa (i metodičke prakse) u školama, nad kojim se nemoćno i neučinkovito zdvaja već i više od desetljeća, do završnog touchea zadnjeg ministra kulture, koji je pisanoj riječi i svemu na nju oslonjenom, do poda srozao ionako pokleklu važnost. Podizanje PDV-a na knjigu, uz dodatno porezno opterećivanje autorskih honorara (koji, da ne bude zablude, za pisca uopće nisu honorari u klasičnom smislu, nego tek predujmovi od pretpostavljenog broja prodanih primjeraka!) predstavljalo bi tek milosrdni pucanj u žrtvu na samrti. Zapravo, kad čovjek malo razmisli i u sitan sat s police uzme "Povijest čitanja" Alberta Manguela - možda čak i ne toliko milosrdni koliko sladostrasni pucanj. Kaže Manguel:

Kao što su diktatori stoljećima znali, najlakše je vladati nepismenom gomilom. Budući da se umijeće čitanja, kad se jednom postigne, ne može opozvati, drugi najbolji način je ograničiti njegov doseg. Stoga su knjige, kao nijedan drugi ljudski izum, bile prokletstvo diktatorskih režima. Apsolutna moć zahtijeva da svako čitanje bude službeno čitanje. Vladarova riječ zamjenjuje cijele knjižnice raznih mišljenja. Knjige, pisao je Voltaire u satiričkom pamfletu pod naslovom "U vezi sa strašnom opasnošću čitanja", 'raspršuju neznanje - čuvara i zaštitnika svih policijskih država'. Stoga je cenzura, u ovom ili onom obliku, pratilac moći, a povijest čitanja osvijetljena je beskrajnim redom cenzorskih lomača, od najranijih papirusa do knjiga našeg vremena.

Da, samo što danas knjige, dobri moj šjor Alberto, više nije nužno objaviti da bi ih se tek potom spaljivalo. Opteretiti financijskim nametima i one koji bi ih pisali i one koji bi ih objavljivali i one koji bi ih kupovali, daleko je suptilnije i jednostavnije nego javno tu izmrčenu papirušinu zagrijavati do 451. stupnja fahrenheita. Ali evo, možemo malo uzeti zraka, ta se metoda u Hrvatskoj ipak neće primjenjivati. Odnosno, kako rekoše i premijer i ministar financija, neće "u ovoj fazi".