Ogorčeni smo različitim oblicima diskriminacije vjeronauka kao školskog predmeta – to nije glas iz komunističke Kine ili Kube nego poruka koju su hrvatski biskupi poslali djeci i roditeljima povodom dvadesete obljetnice uvođenja vjeronauka u škole. Biskupi tvrde da se 'vjeronauk u javnosti često predstavlja kao nepotreban' te se njegov status u obrazovnom sustavu problematizira što, po njima, ugrožava vjerske slobode, pa oni pozivaju vjernike da 'bez straha upisuju djecu na vjeronauk u školama'.

Žive li vjernici u Hrvatskoj zaista u strahu pa ih treba hrabriti kako bi prakticirali svoju religioznost, uključujući i pohađanje vjeronauka? Je li 'sloboda očitovanja kršćanske vjere' zaista obezvrijeđena, kako to tvrde biskupi? Je li u pitanje dovedeno pravo vjernika da odgajaju djecu u skladu s vlastitim uvjerenjima? Naravno da sve te histerične tvrdnje hrvatskih biskupa ne stoje. Možda je danas u Hrvatskoj više hrabrosti potrebno da se ne bude vjernik i ne ide na vjeronauk. Diskriminiranima se mogu osjećati klinci koji nisu ničija briga jer nisu izabrali vjerski odgoj. Sustav im nije osigurao nikakvu alternativnu nastavu, često su osuđeni na status izopćenika.

Dva desetljeća prakticiranja vjeronauka u školama dobar je trenutak za analizu dosadašnjeg modela. Nisu nezadovoljni samo oni koji ne idu na vjeronauk. I iz redova Crkve dolaze glasovi koji upozoravaju da se seljenje vjerskog odgoja u škole nije pokazalo najsretnijim. Umjesto otvaranja rasprave o toj temi, biskupi izmišljaju problem i falsificiraju stvarnost. U vjerničkom stadu posve neosnovano pokušavaju raspiriti osjećaj ugroženosti. Uopće ne misle o tome da svojom neistinitom izjavom blate Hrvatsku, implicite je proglašavajući zemljom vjerskih nesloboda.