Pripadnik ukrajinske vojske (49) proveo je sam 231 dan prije spašavanja, skrivajući se u peći od lijevanog željeza u ruševinama napuštene škole u regiji Harkiv na istoku Ukrajine.

Njegov jedini suborac, poznat pod pozivnim znakom Baski, poginuo je nakon što je ruski dron napao položaj. Vlasenko je pritom teško ranjen, a zbog iznimno opasne situacije i velikog broja ruskih letjelica iznad područja njegovo izvlačenje dugo nije bilo moguće.

'Planira se', rekao mu je zapovjednik preko radioveze. 'Gotovo je sve spremno. Ostalo je još nekoliko završnih detalja', dodao je, piše Daily Mail.

Zatim mu je priopćio da će mu tog dana dronom dostaviti upute za spašavanje. Vlasenko je isprva pomislio da će po njega poslati bespilotno kopneno vozilo ili doći terenskim vozilom, kao što se često radi pri evakuaciji ranjenika na bojištu.

No ubrzo je shvatio da je plan mnogo neobičniji. Dron mu je dostavio zatvorenu torbu u kojoj su bili najlonsko sjedalo, uže, karabineri i telefon s videouputama. Na snimci mu je pilot objasnio što mora učiniti da bi ga letjelica mogla podići.

'Shvatio sam da će to biti zračni dron jer je u videu on (pilot drona zadužen za njegovo spašavanje) govorio: 'Spustit ću se, a kad sletim, moraš napraviti ovo i ovo…Trebalo je sletjeti i ugasiti motore kako bih se mogao dovući ispod njega', kazao je.

Prva takva evakuacija u ratnoj povijesti

Četvrtog listopada ukrajinska 92. zasebna jurišna brigada poslala je snažno modificirani dron bombarder na Vlasenkov položaj u Petropavlivki. Cilj je bio izvući ranjenog vojnika s bojišta zračnom bespilotnom letjelicom, što se opisuje kao prvi takav slučaj u vojnoj povijesti.

Snimke prikazuju Vlasenka kako se pričvršćuje za donji dio letjelice i podiže palac prema njezinoj kameri. Dron ga zatim podiže na visinu od oko 120 metara i prevozi približno 18 kilometara do sigurnosti. U zaštiti operacije sudjelovale su i tri bespilotne letjelice Vampire, namijenjene obrani od ruskih napada, od kojih je jednu pogodio neprijatelj.

Vlasenko se sada oporavlja u bolnici, a svoju je priču ispričao ukrajinskom novinaru Juriju Butusovu. O operaciji spašavanja rekao je: 'Nemam riječi… Čudo. To je čudo.'

Osam mjeseci u podzemnoj cijevi

Vlasenko je prije ruske invazije u veljači 2022. godine radio kao vozač kamiona. Otišao je tada u vojni ured i zatražio da ga mobiliziraju, nakon čega je raspoređen u drugu bojnu 30. mehanizirane brigade.

Na položaj u betonskoj odvodnoj cijevi stigao je 2. lipnja prošle godine, kada je trebao zamijeniti ranjenog suborca koji je nagazio na protupješačku minu. Ondje je upoznao Baskija. U cijevi su imali otvor koji je vodio u malu podzemnu sklonišnu rupu, jedva dovoljno veliku da sjede u njoj.

Njih dvojica izmjenjivala su se u skrivanju u podzemnom prostoru i motrenju iz cijevi. Hranu i druge potrepštine dostavljali su im ukrajinski dronovi. Trebali su biti zamijenjeni nakon dva mjeseca, ali su ruske izviđačke letjelice Mavic preplavile nebo i izlazak s položaja postao je preopasan.

Pokušaj njihove smjene nije uspio. Vlasenko je poslije doznao da ni drugi ukrajinski vojnici nisu uspjeli doći do položaja kako bi izvukli tijela poginulih suboraca.

'Pokušali su nas jednom zamijeniti, ali nisu uspjeli', rekao je, dodajući: 'Kasnije su drugi suborci izašli samo da bi izvukli njihova tijela, ali ni oni nisu uspjeli. Nisu ih mogli izvući. Zato sam rekao da nema potrebe dolaziti po mene. Bolje da umrem sam nego da pogine još ljudi.'

Nakon osam mjeseci u cijevi, 14. veljače ove godine morali su je napustiti jer se napunila vodom. Uspjeli su se domoći ruševina obližnje škole, no ubrzo su ih otkrili ruski izviđači koji su primijetili ukrajinske dronove kako im donose zalihe.

'Pogođen sam u nogu, ali stopala su mi bila toliko smrznuta da nisam ni osjetio udarac. U osnovi, lijeva noga bila mi je smrskana. Još sam se mogao osloniti na desnu. Zatim su naši poslali dron s hranom, a ja sam, odlazeći po nju, izvrnuo desnu nogu. Nakon toga više se nisam mogao normalno kretati', ispričao je.

Glad je na kraju natjerala Baskija da izađe po hranu. Tada ga je pogodio ruski dron. Vlasenko mu je pokušao pomoći, ali u mraku nije mogao vidjeti koliko je teško ranjen. Cijelu je noć slušao njegovo stenjanje, a ujutro je shvatio da je ostao sam.

'Do jutra je moj suborac umro. Nisam ga mogao spasiti. Umro je na svoj 50. rođendan. Nije ga stigao proslaviti. Bog mu je dao dar i uzeo ga', rekao je.

Rusima poručio da se predaja neće dogoditi

Nakon smrti suborca, Vlasenko je pokušao napustiti položaj, oslanjajući se na ozlijeđenu nogu. Ubrzo je čuo eksploziju, a potom je ruska strana iz drona spustila zvučnik sa snimljenom porukom koja ga je pozivala na predaju.

'Brate, znamo da si ovdje. Vjeruj mi, tvoji suborci neće doći po tebe. Čuo si eksploziju. Sljedeća bi mogla biti usmjerena na tebe. Ne želimo te ubiti. Stavi limenku ili bocu na prozorsku dasku i znat ćemo da si spreman. Bijelo svjetlo vodit će te [misleći na dron]. Onda zarobljeništvo, razmjena i povratak kući. Da, upravo tako – kući', rečeno mu je.

Vlasenko nije namjeravao prihvatiti ponudu. Odgovorio je poznatom porukom ukrajinskih branitelja Zmijskog otoka, koji su se na početku ruske invazije 2022. godine odbili predati ruskom ratnom brodu: 'Ruski ratni brode, odj***!'

'Šteta što me nisu mogli čuti', našalio se.

Ukrajinski zapovjednici pokušali su dronovima pronaći i uništiti zvučnik, ali bez uspjeha. Dvadesetak minuta kasnije pojavio se ruski dron bombarder i ispustio streljivo. Vlasenko se sklupčao, stisnuo zube i čekao eksploziju.

'Mislio sam da sam mrtav. Bilo je mračno. Otvorio sam oči, a i dalje je bilo mračno. Pitao sam se mogu li još vidjeti. Ali činjenica da sam osjećao pijesak među zubima značila je da sam živ', kazao je.

Nakon još jednog napada uspio se uvući u peć od lijevanog željeza, skrivenu među ruševinama. Ondje je ostao mjesecima, izlazeći po hranu i lijekove koje su mu suborci spuštali dronovima. Unatoč ozljedama, nastavio je motriti ruske položaje i preko radioveze javljati što vidi i čuje.

Ostao bez obje noge, ali nije odustao

Vlasenkovo stanje postupno se pogoršavalo. U lijevom stopalu, teško oštećenom smrzavanjem i ranjavanjem, razvila se nekroza, nakon čega je otpalo. U svibnju je i u desnoj nozi, koju je ranije izvrnuo, potpuno izgubio osjet u području gležnja. Razvila se gangrena, a potkoljenica je počela visjeti.

'Shvatio sam da je moram odrezati. Znao sam da se više ne može spasiti. Htio sam sačuvati barem jedno stopalo. Ali nije uspjelo, pa nije uspjelo', kazao je.

'Stavio sam je na ciglu i uzeo nož. Suze su tekle, ali morao sam rezati. I odrezao sam je', dodao je.

Tijekom dugih mjeseci izolacije jedina veza s drugim ljudima bila mu je radioveza. Slušao je javljanja s drugih položaja, na kojima su vojnici porukom '450' označavali da je sve mirno.

'Kad bih čuo ljude na drugim promatračkim položajima kako javljaju '450, 450', pomislio bih: 'Još sam s nekim…' A onda bi opet nastala tišina… Svakog sata čekao sam novo javljanje. Bio sam sretan čuti da nisam sam, čuti nekoga. U tom sam razdoblju gotovo poludio… Bio sam jako usamljen', kaže.

Njegovi suborci nisu ga zaboravili. Dronovima su mu slali čokoladu, slatkiše, čaj i cigarete, a dostavili su mu i paket koji mu je poslala supruga Tetjana. U njemu je bila knjiga Stephena Kinga 'Autsajder', što ga je iznenadilo jer nije znao da supruga pamti koliko voli tog pisca.

U najtežim trenucima mislio je na kćer Kristinu.

'Nisam svojoj kćeri posvećivao dovoljno pažnje', rekao je, dodajući: 'Možda je to bio osjećaj da želim nešto promijeniti. Žeđ za životom… Ali već sam bio odlučio da sam mrtav.'

'Ne volim biti prvi'

Nakon gotovo 16 mjeseci na bojištu, većinom provedenih pod zemljom ili u mraku, Vlasenko je napokon dočekao spas. Tijekom leta bojao se da će ga dron ispustiti u rijeku jer ne zna plivati. Ipak, sigurno je stigao do ukrajinskih položaja.

Sada se oporavlja u bolnici. Na snimkama se vidi da je izrazito blijed, upalih očiju, a dok prepričava događaje sjedeći u invalidskim kolicima, nervozno gladi rijetku sijedu bradu.

Unatoč tome što je postao prvi vojnik za kojeg se zna da je s bojišta evakuiran zračnim dronom, Vlasenko ne želi previše isticati taj povijesni status.

'Ne volim biti prvi', rekao je, dodajući: 'Više volim biti drugi.