KOMENTAR DARKA POLŠEKA

Hitlerova socijalna država

22.01.2013 u 09:00

Bionic
Reading

‘Kriv je režim, krivi su vođe, a ne mi’, klasično je geslo kojim se ljudi koriste kada im se jednoga dana obznane zločini ‘njihova’ režima i ‘njihovih’ vođa. Sve bi bilo dobro da nije bilo tih vođa i tog režima. Takve izlike i izrazi čišćenja savjesti možda su normalni među ‘običnim ljudima’. Ali: smiju li takva ‘objašnjenja’ vrijediti i u znanosti? Zašto upravo tim rješenjima ‘znanstveno’ pribjegavamo pri objašnjenju kriminalnih ishoda totalitarnih sustava?

Kako su se mogli dogoditi zločini poput Hitlerovog ‘konačnog rješenja’ ili Staljinovih Gulaga? Većina, uključujući i znanstvenike, pribjegava ‘prirodnim’, ali posve netočnim odgovorima: Hitler je bio lud, ali karizmatičan. Staljin je radio ‘neke greške’ i nije znao što se zbiva jer ga suradnici nisu informirali. ‘Mi? Mi to ne bismo radili!’

Ali tvrdnja da su ljudi imali sustav kakav su htjeli, da su htjeli upravo takav režim i takve vođe, i to ne samo iz ideoloških razloga, zbog zaslijepljenosti ili karizmatičnosti ‘vođe’, već mnogo češće zbog vrlo pragmatičnih, materijalnih razloga, još se uvijek smatra spornom.

Ta nevoljkost prihvaćanja ‘zdravorazumnog’ objašnjenja, objašnjava činjenicu da se u historiografiji nacizma previdjela jedna vrlo važna činjenica: da je nacizam svoju legitimnost materijalno crpio iz socijalizma, a ne primjerice iz ‘sprege liberala i kapitalista’. Ta činjenica mnoge zbog tko-zna-kojih razloga još uvijek vrijeđa.

Novija knjiga vrhunskog njemačkog povjesničara, Goetza Alyja, Hitlerova socijalna država, netom objavljena i kod nas, vrlo dobro pokazuje upravo to: kako su nacistički vođe konstantno obraćali pozornost pitanju hoće li ‘mali čovjek’ prihvatiti njihove političke, i posebno - ekonomske poteze. I kako je za to bitno ostvariti ‘socijalnu državu’, redistributivnu nacionalnu državu koja brine za svoje građane. I po mogućnosti zataškati otkuda dolaze resursi za njezino ostvarenje.



Materijalistički legitimitet nacizma

Nacistički se režim ‘gotovo svakoga sata pitao kako osigurati i poboljšati opće zadovoljstvo naroda’, piše Aly. ‘Svakoga dana iznova, oni su kupovali javno odobravanje. Davanjima i oduzimanjima uspostavili su diktaturu koja je uživala lojalnost većine. Bila je to konsenzualna diktatura. Oni koji misle da su samo deklarirani nacisti od nje imali koristi, zavaravaju se i izbjegavaju historijski problem… Nacionalsocijalističku vlast treba razmotriti i kao nacionalni socijalizam… Nacionalsocijalizam se pomoću rasnoga rata i pljačke pobrinuo za takve mjere jednakosti kakve u Njemačkoj dotad nisu bile poznate. Materijalno obilje i korist od velezločina, stanje bez osobne odgovornosti stvorili su požrtvovnost Nijemaca. A politika genocida crpila je potrebnu energiju iz blagostanja naroda.’

Nacistička socijalna država

Glavno pogonsko sredstvo pljačke židovske imovine i rata bilo je ostvarenje socijalne države, naravno – samo za Nijemce. Kako bi se to ostvarilo, trebalo je ‘živežne namirnice raspodijeliti tako da je običan puk smatra pravednom’; marku je trebalo održati stabilnom kako bi se pokazala ekonomska moć u usporedbi s razdobljem demokracije. Obitelji vojnika, za razliku od Prvog svjetskog rata, trebalo je opskrbiti s dovoljno novca. ‘Supruge i obitelji njemačkih vojnika u ratu su nerijetko raspolagale s više novca negoli u miru.’ Radnike i seljake, ali i male i srednje službenike, trebalo je odteretiti od poreza, posebno onog ratnog (koji je u sjećanju na prethodni rat bio izvor trauma). ‘Usporedo s poštedom velike većine njemačkih poreznih obveznika, znatno se povećalo porezno opterećenje dijela njemačkoga društva koji je zarađivao dobro ili vrlo dobro.’ Kućevlasnici su 1941. primjerice morali uplatili jednokratni porez od osam milijardi RM. (Vrijednost jedne Reichsmarke po Alyju iznosi oko 10 današnjih eura.) Ukinut je porez na noćni rad, rad nedjeljom i praznikom, a to je ‘sve do današnjih dana ostala važeća socijalna stečevina’. Nadalje, država je štitila seljake od nepredvidljivosti svjetskog tržišta i vremena. Isto tako ‘u prvim tjednima nove vlasti, dužnosnici nacističke partije pobrinuli su se da ublaže patnje ovrha i deložacija.’ Vlada je mobiliziranima zaštitila stanarska prava. Kada je počeo rat, ovrhe njihove imovine i njihovih obitelji postale su zabranjene. A mirovine radnika i službenika izjednačile su se.

‘Nacionalsocijalistička rasna teorija retrospektivno se shvaća kao povod za mržnju i umorstva. No ono što je privlačilo većinu Nijemaca bilo je obećanje jednakosti.’ Nacional-socijalizam je, ukratko, bio popularan, jer je ‘svoju zločinačku snagu crpio iz jedne od glavnih socijalnih i nacionalno-revolucionarnih utopija prošloga stoljeća. Hitler je govorio o izgradnji narodne države, uzorne socijalne države u kojoj postupno valja ukidati sve socijalne barijere’.


Mladenački revolucionarni entuzijazam i stara ‘pruska’ racionalnost

Revolucionarna snaga tog režima bili su mladi. ‘U trenutku preuzimanja vlasti 1933. Goebbels je imao 35 godina, Haydrich 28, Speer 27, Eichmann 26, Mengele 21, Himmler i Frank 32, a Goering, jedan od starijih upravo je proslavio četrdeseti rođendan… Za većinu mladih Nijemaca nacionalsocijalizam nije značio diktaturu, zabranu govora i ugnjetavanje, već slobodu i pustolovinu… Glasni dvadesetgodišnjaci i tridesetgodišnjaci prijezirno su ustali protiv sitničavih umova. Smatrali su sebe modernim, antiindividualističnim ljudima od akcije; podsmjehivali su se ‘malograđanskim brigama’ i govorili ‘sutra pripada nama’.’ Djevojke i studentice ushićeno su se angažirale u skrbi o njemačkim useljenicima, i improviziranom izgradnjom škola i seoskih vrtića. Sebe su smatrali avangardom ‘mladoga naroda’, a starce su zvali ‘hokejašima’. ‘Gradili su vizije budućnosti o životu u kojem neće biti stagnacije. Nacionalsocijalizam je bila i diktatura mladih, koja se u nekoliko godina, u smislu razornosti, razvila u najuspješniji generacijski projekt XX stoljeća.’ Ali socijalni uspjeh te razorne revolucije treba zahvaliti ideološkoj sprezi entuzijazma mladih i ‘pruskog’ racionalizma starih. ‘Tako je naposljetku nastala ubojita mješavina političkog voluntarizma i funkcionalne racionalnosti’.

Razlike ljevice i desnice?

A kada je riječ o ljevici i desnici: Eichmann je u svojim memoarima pisao: ‘Moji politički osjećaji bili su lijevo, a socijalizam je barem jednako važan kao i nacionalizam. Eichmann i njegovi prijatelji držali su da su nacionalsocijalizam i komunizam ‘neka vrsta braće’.’ Pisac Wolfgang Hillers, suradnik Bertolda Brechta, s kojim je zajedno veličao ‘nemilosrdnu staljinističku industrijalizaciju’, smatrao je da je sada, 1933. potrebno samo riječ ‘proleterski’ zamijeniti riječju ‘njemački’. ‘Ono Ja mora se podrediti onome Mi. Nova njemačka umjetnost može se napajati jedino iz tog izvora - Mi’.

Glavna je Alyjeva teza da je nacizam stavio u pogon sustav stalne pljačke ‘drugih’ i sustav osvajanja tuđih teritorija kako bi zadržao i održao socijalni mir kod kuće. A da bi se održao mir kod kuće, čak i u vrijeme rata trebalo je održavati zavidnu razinu socijalnog blagostanja za sve. Prve žrtve bili su naravno sugrađani stigmatizirani kao ‘drugi’, Židovi. Potom su uslijedili i drugi ‘drugi’. Česi, Francuzi, Poljaci, Rusi, i brojni drugi. U svakoj osvojenoj ili anektiranoj zemlji ekonomska je politika bila neznatno drukčija (jer su se resursi tih zemalja razlikovali), ali ona se uglavnom sastojala od otimačine Židovske, imovine, prijenosa ratnih troškova na vlade osvojenih zemalja i stvaranja ‘klirinške’ pasive koju nacisti nikada nisu namjeravali vratiti.

Možda je najbolje poglavlje knjige Alyjev opis izvlačenja kvalitetnih proizvoda iz osvojenih područja kako bi se zadovoljili apetiti obitelji u domovini. Glavno sredstvo za to bili su obični vojnici: za umjetno tiskan novac (s pokrićem u valuti osvojenog područja), u domovinu su se slali šampanjci, svila, tkanine, kava, cigare… a s vremena na vrijeme organizirane su akcije za odvoz težih luksuznih artikala – poput automobila i namještaja. Privatne pošiljke završavale su u domovima ‘običnih Nijemaca’, i kako je ratno profiterstvo zvanično bilo zabranjeno, nije čudno što su se upravo najniži slojevi najviše koristili ovakvom vrstom transfera.

Premda će se jednoga dana možda pokazati kako je Alyjeva iscrpna analiza zločinačke hobotnice, tj. isisavanja namirnica i bogatstva iz osvojenih područja, sustava kreditiranja vojnih akcija, izdavanja državnih obveznica, klirinškog i drugog računovodstva Reichsbanke, dinamike štednje građana, politike kamatnih stopa, održanja tečaja, i imperijalnog prebacivanja vojnog duga na osvojene narode, pokazati nedostatnom ili nedovoljno sistematičnom, osnovna Alyjeva teza nesumnjivo je točna: naciste je revolucionarni žar u ostvarenju blagostanja za sunarodnjake, tjerao ‘sve dalje’, od zabrane rada Židovima i pljačke njihove imovine, do ratnih pohoda i eksterminacije cijelih populacija. Poput podizanja kredita radi otplate kredita, kako je vrijeme odmicalo, kako bi zadržali političku likvidnost i namirili visoko postavljene aspiracije pučanstva, nacisti su poduzimali sve dramatičnije pogrome i pljačke.

Aktualnost

Goetz Aly objavio je mnoge knjige o nacističkoj povijesti. S njegovim djelima susreo sam se davno, prilikom istraživanja njemačke eugenike i nacističkih ubojstava ljudi ‘nevrijednih za život’. U sociološkoj analizi nacističke medicine, Aly je, slično kao i u ovoj knjizi, pokazao kako je zabrana rada Židovima intelektualcima, posebno liječnicima, naišla na vrlo pozitivan odjek, i stvorila inicijalni legitimitet NSDAP-u: za mlade njemačke liječnike napravljeno je mnogo ‘novih’ radnih mjesta. Knjigu Fromm. Kako je carstvo kondoma prešlo u ruke nacista, Aly posvetio nacističkoj anatemizaciji homoseksualaca i njihovom progonu, posebno sudbini industrijalca proizvođača kondoma.

Tražimo li pak Alyjevo najaktualnije djelo, svakako treba istaknuti njegovu knjigu Naša borba (‘Unser Kampf’). 1968 – jedan iritirajući pogled unatrag. U toj knjizi Aly pokazujekako su ‘revoltirana djeca roditelja iz generacije 1933. svojim roditeljima bila vrlo nalik.’ Vehementnost studentskog pokreta 1968. u Njemačkoj (u kojem je autor sam aktivno sudjelovao), prema šutnji o zločinima koji su se zbivali ‘u ono doba’, stvorila je situaciju u kojoj je ta nova generacija, bez svjesne namjere, sa svojim roditeljima počela dijeliti brojna zajednička obilježja: borbu protiv ‘vladajućeg sistema’, protiv predstavničke demokracije i kapitalizma, antiindividualizam i kolektivizam, pa čak i militantni antisemitizam. Zbog romantične ideje ‘borbe’ zagovarali su se razni ‘emancipacijski’ pokreti i revolucije raznih naroda, primjerice Maova ‘kulturna revolucija’ ili revolucija Pol Potovih Crvenih Kmera. Stoga nije čudno što danas ta generacija dijeli još jedno obilježje sa svojim roditeljima - ‘poricanje’. Ne: mi TO nismo mogli zastupati! U ime TOGA nismo išli na ulice!

Da: to smo mi zastupali! I da: ljudi su kovači svoje političke sreće i nesreće! Evo čemu služi povijest! Ona nas ne može naučiti što bismo trebali raditi, ali nas svakako može naučiti što ne bismo. A oni koji je ne uče, kako kaže otrcana fraza, osuđeni su na to da je ponavljaju. Ali možda isto tako vrijedi: ako je Goetz Aly, kao negdašnji urednik studentske novine Sveučilišna borba napisao takvu knjigu (i takve knjige), možda budućnost ne mora biti tako crna. Kada bi on bio jedino i ispravno mjerilo.