komentar renata baretića

Glupi smo i naivni, zato ne odlazimo iz Hrvatske

Komentar

Renato Baretić

Renato Baretić
  • Zadnja izmjena 14.10.2017 11:13
  • Objavljeno 14.10.2017 u 11:13
tportal

Izvor: Cropix / Autor: Damjan Tadic / CROPIX

Mi smo ostali, ostajemo i ostat ćemo, bando! Vama pak preostaje tek da, kako ono reče Vlado Gotovac, umrete u pustoši svojeg mrtvog srca. Naivno, glupo i katoličko-ateistički milosrdno, nadam se da će vam se to dogoditi kratko i bezbolno

Pričam s prijateljem neki dan pa se krenemo propitkivati na temu 'Stvarno, zašto smo ostali u Hrvatskoj?' Zašto nismo uzeli najveći kofer kad nam je bilo trideset ili četrdeset, nije to prekasno, napunili ga osnovnom odjećom za sezonu i pol, dodali dvije-tri knjige i četkicu za zube pa pošli u neki tamo London, Berlin ili Amsterdam? Najprije spavati kod dobrih frendova, za prvu ruku, nije da ih nemamo, a onda već sutradan krenuti u potragu za poslom i nekakvim vlastitim smještajem.

Danas, pri sredini pedesetih, imamo samo jedan zajednički odgovor: zato što smo s trideset bili glupi i naivni, a takvi smo bili zato što još nismo imali djecu.

Drugačije nikad nije ni bilo 

Doduše, ja s 30 jesam učinio nešto slično odlasku, ali u pogrešnom smjeru: iz rodnog Zagreba odlučio sam se preseliti u Split. U kulturološkom smislu (a donekle i lingvističkom) to je bio zamašniji civilizacijski skok nego da sam se odselio u, ne znam, Graz ili Ljubljanu. Iz 'metropole' sam se, usred rata, presadio u još zapušteniji grad, još jače impregniran nasilničkim bahatlukom, s heroinom na svakom kantunu, raskliman iz temelja, bez kolektivne svijesti ma o kakvoj svrsi vlastitog postojanja, s još upadljivijom tranzicijom starocrvenih u novocrne.

Devedesetih iz Zagreba u Split? Civilizacijski skok ravan odlasku u Graz ili Ljubljanu

Devedesetih iz Zagreba u Split? Civilizacijski skok ravan odlasku u Graz ili Ljubljanu

Izvor: Pixsell / Autor: Ivo Čagalj

Nije to bio baš najpametniji odabir, ponavljam, bio sam glup i naivan: zeznuli su me ljudi kojima sam bio odjednom okružen - duhoviti, hrabri i podjednako naivno uvjereni da Hrvatska, čim ovako ili onako pobijedi u oslobodilačkom ratu (nijedna druga opcija nikad se nije ni spominjala, kamoli razmatrala!) ima potencijala da postane sasvim pristojnim mjestom za normalan, miran građanski život.

A s četrdeset, eh, s četrdeset... Raspršilo se mnoštvo ranijih zabluda, ali objavio sam prvi roman, mirno otplaćivao prve rate stambenoga kredita i nekako mi se učinilo da mi je napokon krenulo. Ništa posebno, ali ipak krenulo. Osim toga, Sanader je došao na vlast, naglo se transformirao i pomislio sam (glup i naivan kao nekad) da će, puzeći uz njegove nogavice, cijeli taj HDZ i, posljedično, veliki dio društva, napokon evoluirati u nešto nalik građanstvu i urednosti. Zato, eto, ni tada nisam otišao. Isključivo zbog vlastite gluposti i naivnosti. 

S pedeset sam ostao bez posla. Otad pa do danas - a u pedeset i petoj sam - radim mjesečno, u prosjeku, pet međusobno različitih poslova. I znam da će mi sigurno na vrijeme platiti za dva od njih (ovo je jedan od tih!), ali možda plati i još ponetko, ali nikad ne znam tko će to biti pa radim svih pet da barem u nadi skrpam prosječnu hrvatsku plaću. Neusporedivo sam manje naivan nego ranije (o gluposti se, khm, ne bih očitovao, to prepuštam objektivnijem promatraču), ali svejedno ne odlazim. A sve me i dalje tjera na to.

  • +12
  • +9

Prekasno za iseljavanje: nedavni prosvjed splitskih umirovljenika na Zapadnoj obali zbog malih mirovina

Izvor: Cropix / Autor: Mario Todoric / CROPIX

Čitam, gledam i slušam vijesti, svaki dan po nekoliko sati, i sve mi govori samo jedno - ma što govori, vrišti! - "Bježi odavde, čovječe, spašavaj glave i sebi i familiji! Zar ti još nije jasno? Zar te zbilja trebamo batinom istjerati, budalo?! Koliko još poniženja možeš istrpjeti, kretenu mazohistički?!?"

Čitam kolumne svojih prijatelja i drugih, neznanih mi sličnomišljenika, ne samo onoga s početka, pa vidim da svi još zvučimo (na kraju krajeva - svi smo još ovdje!) kao da i dalje vjerujemo da bi od Hrvatske možda mogla, i to još za naših života, ispasti neka suvisla država, neki sustav i servis koji neće biti na usluzi isključivo lažnim, lažljivim, licemjernim i srebroljubačkim ustašama novog doba, grebatorskim tobožnjim braniteljima, oltarskim farizejima i zlostavljačima, neosudivim ubojicama i inim kriminalcima, činovničkim gremlinima, sveučilišnim falsifikatorima i drugim sebično glasnošutećim zombijima na sve sušoj državnoj sisi.

Samo u dva tjedna, od prošloga komentara ovdje, čuo sam, pročitao i vidio toliko sramotnih, bijednih i obeshrabrujućih hrvatskih novosti koliko bi u nekoj urednijoj državi dostajalo za pune dvije godine ozbiljnih tektonskih poremećaja na društvenoj i političkoj sceni. A u Hrvatskoj - skoro kao da se ništa nije dogodilo. Standardna normala. Drugačije nikad nije ni bilo.

  • +3

Nema među nama koji ne odlazimo one ili onoga koji nema prijatelje od Melbournea do Montreala

Izvor: Cropix / Autor: Damjan Tadic / CROPIX

Drčniji, dosljedniji, časniji... 

A mi svejedno ne odlazimo. Nema među nama one ili onoga koji nema prijatelje od Melbournea do Montreala, prijatelje koji bi s veseljem (neki i ponosom!) dali svoj razvučeni kauč na tjedan ili dva, dok se ne snađemo. Mi se, međutim, ne odazivamo takvim ponudama. Zašto?

Zato, poštovane dame i gospodo, uvažena bagro i đubradi, jer je Hrvatska - naša! Zato što su, štovane ušljivke i ušljivci, nama i ova zemlja i njezin jezik ljepši i dragocjeniji nego vašim iskompleksiranim savjestima. Zato što smo od vas i drčniji i znatiželjniji, i dosljedniji i časniji, zato što je naše svakodnevno očajavanje neusporedivo manje od očaja vaših beskorisnih sudbina. Zato što o drugim građanima ove države i njihovu zadovoljstvu mjestom rođenja i življenja vodimo više računa nego vaši cerebralni hemeroidi i pogane jezičine. Zato što je nama, ovako uporno glupima i naivnima, i dalje uistinu stalo do Hrvatske - ne osamljene, ne omražene i ismijane, ne podložne svakom zlom klaunu odnekud izvana, ne ovisne o kojekakvim kamuflažnim vijećima za totalitarnu jučerašnjicu i prekjučerašnjicu, ne one iz Mihanovićevih stihova nego one iz poreznih rješenja i računa za režije.

Stvarno, zašto smo ostali u Hrvatskoj?

Stvarno, zašto smo ostali u Hrvatskoj?

Izvor: Pixsell / Autor: Ivica Galovic

Mi smo ostali, ostajemo i ostat ćemo, bando! Vama pak preostaje tek da, kako ono reče Vlado Gotovac, umrete u pustoši svojeg mrtvog srca. Naivno, glupo i katoličko-ateistički milosrdno, nadam se da će vam se to dogoditi kratko i bezbolno.

P.S: Za kakvu-takvu utjehu: svi mi, naravno, spremamo svoju djecu za što skoriju emigraciju, zlu ne trebalo. Ali, zaludu vam nada, vratit će se ta djeca, čim vi pocrkate. Možda tada od Hrvatske ipak nešto i nastane.     

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala