KOMENTAR ARIANE VELE

Europski tutori – sramota ili ne?

Zoran Milanović i Branko Grčić u vlaku

Zoran Milanović i Branko Grčić u vlaku

Izvor: Pixsell / Autor: Žarko Bašić

Kad bi ministar Grčić samo jednom rekao kakva je stvarna slika i kad bi pokazao da u sustavu zaista postoji cijeli niz pametnih ljudi koji naporno rade da bi cijela priča funkcionirala, mislim da bismo ga svi ozbiljnije shvaćali, a ni mediji mu ne bi zamjerili europsko tutorstvo nad povlačenjem sredstava iz EU fondova

Prije nekoliko dana u svim medijima osvanula je senzacionalna vijest da Vlada Republike Hrvatske ima europske tutore koji joj pomažu izvlačiti novac iz fondova EU jer je postotak iskorištenosti ispod europskog prosjeka od 60%.

Uopće mi nije bilo jasno čemu taj senzacionalizam kad je svima jasno da nam ne ide onako kako bismo željeli, posebice u segmentu javnih investicija, to jest javne infrastrukture koju koče neriješena imovinsko-pravna pitanja i dugotrajno pribavljanje dozvola bez kojih nije moguće niti zabiti lopatu u zemlju.

Prošla je prva polovica 2015. godine, a Hrvatska je tek odškrinula vrata alokacije za financijsku perspektivu 2014. – 2020. sa zakašnjenjem od jedne godine. Taj minus od jedne godine vrlo će nas vjerojatno pratiti do samog kraja mogućnosti korištenja sredstava koji će se dogoditi 2023. godine, zbog čega će korisnici sredstava, ali i same upravljačke strukture, na raspolaganju imati jednu godinu manje za pripremu i provedbu projekata.

Također, vrlo je vjerojatno da ćemo u segmentima velike infrastrukture neku korist imati tek 2018., 2019. i 2020. godine jer nismo dovoljno rano započeli s pripremom projekata.

Kao što sam već mnogo puta naglasila, program IPA, koji je predstavljao pripremu za korištenje EU fondova u nakon pristupanja EU, na raspolaganju je imala manje od milijardu eura za period od sedam, odnosno šet i pol godina. Dosad je na račune korisnika sjelo manje od 50 posto tih sredstava.

Europski strukturni i investicijski fondovi Hrvatskoj na godišnjoj razini nude ovaj iznos pa čak i više od njega, zbog čega smo već 2010. godine počeli upozoravati na važnost pripreme dokumentacije za korištenje sredstava, ali i rješavanje strukturnih problema s kojima se Hrvatska oduvijek bori. To su u prvome redu neriješena zamljišno-knjižna pitanja, neposložen zakonodavni okvir za investicije i nedovoljan broj osposobljenih stručnjaka unutar tijela državne uprave koji mogu prihvatiti veliki priljev projekata koji će se neminovno dogoditi.

Tako je već 2013. počeo zvoniti alarm za uzbunu jer nam je kronično neodstajalo projekata u infrastrukturi. Logično je da su oni prva linija povlačenja sredstava jer su, po svojim iznosima, izuzetno vrijedni i koriste najviše sredstava.

Hrvatska je imala i tu (ne)sreću da je pristupila EU u zadnjoj polovici financijske perspektive 2007. – 2013. pa je morala pripremiti strateške dokumente i djelomično modificirati upravljačke strukture i za taj kratki period, dok je iza ugla već čekala priprema za više od 10 milijardi eura koje su na raspolaganju od 2014. do 2020. godine. Paralelno s time tekla je provedba IPA-e pa smo, zapravo, cijelo vrijeme zarobljeni u tri sustava, što nam ne olakšava ionako kompleksnu situaciju.


Sve u svemu, nismo se baš proslavili s pripremom za ovu posljednju perspektivu, ali dio odgovornosti je u na EU koja je određene procedure rastezala do besvijesti, ostavljajući nas da čekamo zadnje rokove za odobrenje strateških dokumenata. Time ne amnestiram postojeću garnituru jer je mogla ranije započeti s pripremom, ali moram biti poštena i naglasiti da nije uvijek problem u njima.

Osim toga, neka vrlo važna područja investiranja u javnome sektoru, kao što su zdravstveni turizam ili sportski turizam, ostali su nepravedno zanemareni u postojećim operativnim programima, izuzev u ruralnim područjima, zbog čega je njihovo financiranje otežano i potrebno je mnogo kemijanja da biste takvu investiciju tretirali kao prihvatljivu, a za time zaista postoji veliki interes. Srećom, operativni programi nisu uklesani u kamen pa ćemo i tu moći izvršiti promjene jer je suludo zatvoriti vrata investicijama u turizmu koje su identificirane u svim drugim strateškim dokumentima i koje će sasvim sigurno donositi novac u našu blagajnu.

Dakle, bit će potrebno malo revidirati postojeće prakse i tu je svaka pomoć Hrvatskoj dobro došla, stoga se nemojmo zgražati nad činjenicom da smo ju zapravo i dobili. Osim toga, svaki iole ozbiljan poznavatelj sustava EU fondova zna da Hrvatska već neko vrijeme koristi pomoć EU inicijativa kao što je Jaspers, odnosno dobiva pomoć konzultanata u strateškom pozicioniranju i pripremi velikih infrastrukturnih projekata u sektoru okoliša i prometa. To je uobičajen postupak u EU i ne predstavlja sramotu. Štoviše, pametno je iskoristiti znanje i iskustvo ljudi koji su kroz takve procese prošli već nekoliko puta. Najgluplje bi bilo takvu pomoć odbiti.

I za kraj, Hrvatska je tek počela koristiti ESI fondove i, kao što sam već spomenula, nije se za to dobro pripremila, što je znala EU i što smo znali svi mi. Situacija nije dramatična, ali nije niti blistava i često nam se zna dogoditi da nam projekti doslovno vise o niti kao što se to dogodilo sa željezničkom purgom Dugo Selo – Križevci koja je, do zadnjeg fijaska s javnom nabavom, bila jedan od najčešće spominjanih projekata i ove i prošle Vlade. Upravo zbog tog fijaska moglo se dogoditi da propadne iznos koji je bio namijenjen provedbi tog projekta, ali su u dogovoru s EK sredstva preusmjerena u drugi projekt.

Prema tome, ne bih naročito kudila ovu Vladu. Naprotiv, čak bih rekla da je konačno napravila pametan potez, primivši pomoć koja joj svakako treba. Jedina greška koju ministar Grčić kontinuirano radi jest da prešućuje takve važne stvari, prikazuje nam cvijeće i svijeće, na čemu onda nepotrebno gubi kredibilitet.

Kad bi samo jednom rekao kakva je stvarna slika i kad bi pokazao da u sustavu zaista postoji cijeli niz pametnih ljudi koji naporno rade da bi cijela priča funkcionirala, mislim da bismo ga svi ozbiljnije shvaćali, a ni mediji mu ne bi zamjerili europsko tutorstvo. Ukoliko nastavi ovako, rezultati njegove administracije, posebice oni dobri, ostat će nezapaženi, a svi će pričati o ministru koji je Hrvatsku gledao u cvjetnom uzorku i nije želio vidjeti stvarnu sliku.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.