Za potrebe natječaja u ovim mjerama bilo je potrebno prirediti vrlo jednostavan poslovni plan, financijsku analizu za koju je model već postavljen u Excelu i prikupiti nešto dokumentacije, pri čemu je posebno zanimljivo da obvezujuće pismo namjere banke nije uopće potrebno. Kriteriji ocjenjivanja su do te mjere smiješni da ste mogli biti osnovani prije manje od pola godine, imati loše financijske pokazatelje, ali svejedno doći do 5 milijuna eura s 90% sufinanciranja od strane Europske komisije. Jeste li povezani s drugim tvrtkama nikoga nije briga. Tako se radi posao ako se bavite poljoprivredom.

S druge strane, da biste dobili europski novac za sektore koji nisu poljoprivreda u sklopu bespovratnih sredstava koje dijeli MINPO, morate udovoljiti cijelom nizu kriterija za puno manji iznos (do 2 milijuna eura) i stope sufinanciranja od 35% do 45%, ovisno jeste li srednje ili malo poduzeće. Osim toga, morate pripremiti investicijsku studiju koja je prilično zahtjevna, prijavni obrazac, marketinšku strategiju i niz dokumenata, pri čemu ističem da je kod natječaja MINPO vrlo važno da pokažete kako ćete sufinancirati svoje ulaganje.

Ako odaberete opciju da sami sufinancirate, onda izvolite otići u banku i namjenski deponirati taj iznos (55 ili 65% vrijednosti prihvatljivih troškova) na period od oko 120 dana. Ako nemate svojeg novca, onda opet u banku po obvezujuće pismo namjere banke, što znači da prolazite proceduru dodjele kredita. Bez tog papira, možete zaboraviti da će vaše ulaganje uopće biti uzeto u obzir.

Dakle, ako idete kod Tihomira, dobit ćete puno love za malo truda. Ako idete kod Gordana, dobit ćete malo love za puno truda i još će vas promatrati tijekom cijelog vremena provedbe projekta.

Da se razumijemo, ja ne kritiziram logiku i sva pravila MINPO-a. Mislim da su ona, u svom dobrom dijelu, opravdana i da mogu osigurati da korisnici koji dobiju sredstva zaista i provedu projekte. Smatram da su u nekim segmentima pretjerana, malo previše izbirokratizirana i da doslovno provjeravaju krvna zrnca prijavitelja, ali barem znamo da su stvarno namijenjena malim i srednjim poduzetnicima.

Ono što stvarno zabrinjava jest činjenica da opet imamo dva paralelna sustava od kojih je jedan zahtjevan prilikom prijave, a drugi upravo suprotno pa ako se bavite pravom djelatnošću i još ste k tomu velika manga, poharat ćete ruralni razvoj.

Svatko tko radi u fondovima EU zna da su potpore definirane Ugovor o funkcioniranju Europske unije u članku 107. te da potpore načelno zabranjene, ali su izuzetci identificirani u dokumentima pod nazivom GBER i ABER. Prvi koristi MINPO, a drugi se koristi u sektoru poljoprivrede.

U tim je dokumentima jasno navedeno što znači narušavanje tržišne utakmice i pod kojim će uvjetima Komisija (ili nacionalne institucije) to provjeravati, a ta su pravila vrlo slična u oba dokumenta kada govorimo o osnovnim temeljima na kojima počiva tržišna utakmica u ovim slučajevima.

Upravo zato je nejasno, iako su natječaji temeljeni na različitim sektorskim javnim politikama, kako je moguće da se u jednom tipu potpora koji podliježe istim pravilima o zaštiti tržišnog natjecanja, mala i srednja poduzeća provjeravaju po povezanosti i na temelju povezanosti s fizičkih osoba koje su vlasnici, dok se u drugom tipu takve stvari uopće ne gledaju.

Sjetimo se samo smicalica u Mjeri 302 IPARD-a kada su velike tvrtke osnivale nova poduzeća kako bi mogle koristiti potporu i to je bilo potpuno prihvatljivo. Apsurdno, ali istinito.

Poduzetnici koji su osigurali financiranje u gore spomenutom natječaju ne trebaju se osjećati loše. Oni su napravili ono što je pravilima dozvoljeno i još su tome pristupili vrlo mudro i umješno.

Problem je što je svima u Hrvatskoj potpuno normalno da imamo ovakvu prilično apsurdnu situaciju u kojoj jedan poduzetnik koji je zaista mali i treba mu potpora može dobiti manje novca i uz veće muke od onoga koji je zapravo velik, ima kapital i ljude, kao i veći udio u tržištu.
Upravo zato bi se Ministarstvo poljoprivrede i MINPO trebali usuglasiti pod kapom Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova EU (iako su zakonski na jednakoj razini nadležnosti), pronaći zajednički jezik, uskladiti pravila jer se na ovaj način malom i srednjem poduzetništvu u Hrvatskoj šalje vrlo loša poruka, a smiješni (da ne kažem blesavi) ispadaju maleni koji ulažu silne resurse da dobiju sitan novac u odnosu na ono što dobivaju njihova velika braća…