Jedna me stvar silno nervira, a susrećem je gotovo svakodnevno već više od tri mjeseca. Ide mi na živac toliko da više ne mogu šutjeti ni trpjeti, eto. Riječ je o blasfemičnom spominjanju dviju kanoniziranih svetinja u kontekstu aktualne kaljuže na hrvatskom političkom gnojištu. Nema, naime, dana a da netko negdje ovo naše trulo đubrište, natkriveno zelenkastom izmaglicom smradnih isparenja, ne usporedi s "Alanom Fordom" ili "Letećim cirkusom Montyja Pythona". Alo, ljudi!!!

Alan Ford i Monty Python produkti su obrazovanih, beskrajno maštovitih, silno duhovitih i potpuno slobodnih ljudi, dovoljno oštrookih i oštroumnih da na stvarne bizarnosti oko sebe popularno-kulturnom umjetnošću odgovaraju još bizarnijim bizarnostima. Oba su, i Alan i Monty, rođeni 1969., jedan u Italiji, impregniranoj prijetvornim i korumpiranim demokršćanlukom, a drugi u uštogljenoj Britaniji, šokiranoj psihodelijom i spremnoj za skoru predaju vlasti konzervativcima. I Alan Ford i Monty Python sprdali su se godinama kasnije s istim stvarima s kojima su se sprdali još i antički satiričari, ni za jednog od njih nije bilo nedodirljivih ili neizrugivih, ni lijevo niti desno.

Da, "Alan Ford" - barem 30 od 75 prvih epizoda, onih izvornih, koje su napravili Raviola i Secchi - trebao bi biti u izbornoj lektiri za osmi osnovne ili prvi srednje! Da, "Leteći cirkus Montyja Pythona", barem treća sezona, morao bi biti obavezni dio programa bilo kojeg maturantskog predmeta koji se bavi suvremenom umjetnošću, a gimnazijski građanski odgoj bez gledanja i analiziranja "Brianovog života" bit će tek mrtvi Klodovik na podu krletke!

I Alan i Monty, oba ta sprdača sa svakom društvenom moći i većinom, do moje su generacije stigli u pravoj dobi: u prvoj polovici sedamdesetih, na pragu puberteta. "Alana Forda" krenuo je objavljivati "Vjesnik", a "Leteći cirkus" prva je u eter JRT-a, ako se ne varam, pripustila RTV Sarajevo. "Alan Ford" je imao neobičan start: nekolicini mojih tadašnjih kolega, baš kao i meni, taj su strip nekako u ruke prvo podmetnuli očevi, sve redom pošteni radnici i nepoštena inteligencija, (sjećam se, moj prvi susret s Grupom TNT zvao se "Idila", pitat ću staroga, možda baš taj svezak još negdje postoji) iz tko zna kojih razloga. Može biti da su naslutili - netko razumom, netko intuicijom - kako je ta razina legalne subverzivnosti korisna i poticajna za blentave mlade vijuge, svakodnevno peglane revolucijom koja teče i socijalizmom kao svjetskim procesom. "Alan Ford" bio je za komuniste benigno štivo (uostalom, da nije, ne bi ga otkupio i objavljivao NIŠRO "Vjesnik", cijeli nazvan po dnevnom glasilu Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske) štoviše i dobrodošlo, jer je ismijavao mrski kapitalizam i njegove anomalije. Pomalo čak i Crkvu, ako uzmemo u obzir stroge nadzornice sirotišta u kojem je čamila Brenda, ljubav Alanova života.

Monty, s druge strane, nije imao nikakvog problema s Crkvom i religijom, baš kao niti i sa čime drugim. Gledali smo ga u kasnom terminu, malo prije no što bi se na ekranu pojavio onaj test za boje i zapištalo točno tisuću herca, kao znak da je program za taj dan završio. I trebala nam je još koja godina da dovoljno odrastemo i shvatimo kako montipajtonovci nisu samo bizarnost, nešto što se iz potpuno neshvatljivih razloga uopće pojavilo na ičijem ekranu, igdje. Uz pomoć nešto dobrih knjiga, muzike i filmova, doprlo nam je s vremenom do središnjeg živčanog sustava da ta "televizija apsurda" nije samo apsurd radi sebe samog, nego da itekako progovara o svim skučenostima u koje nas se, diljem ovog planeta, već tisućljećima nastoji zbiti i zadržati dok ne dođe vrijeme za klanje.

"Alan Ford" i "Leteći cirkus Montyja Pythona" (plus svi filmovi pajtonovaca, naravno, s naglaskom na onaj o Brianu) mojoj su generaciji - a to je, na moju silnu žalost i razočaranje, baš generacija koja danas u Hrvatskoj glumi vlast - širili oči, naćuljivali uši i otvarali nosnice za svijet kakav uistinu jest. A nastajali su u nimalo sklonim uvjetima, okruženi ozbiljno zabrinutim licima lutaka od krvi bez trunke ideje.

Zato, molim vas sve redom, kad komentirate hrvatsku suludu današnjicu ne spominjite imena Alana Forda i Montyja Pythona uzalud! Alanu i Montyju ne pakovati! To vam je jednako suvislo kao i kad biste našu svakodnevicu išli ismijavati usporedbama s, ne znam, Stravinskim ili Picassom!

Ako vam već treba neka paralela, posegnite za nečim drugim iz nama bliske popularne kulture, podjednako dugovječnim poput Alana i Montyja, ako ne i starijim. Pogledajte prvo što naši nemušti vladari rade jedan drugome i sami sebi: jedan za sebe samog javno ističe da je vuk, a ne medvjed ili lav, da bi sljedećeg dana na njemu obećano mjesto kolege imenovali g. Medveda, bivšeg istaknutog pripadnika "Tigrova"! Na suprotnoj strani pak, časte se nemuštim video-složencima u kojima svoje dojučerašnje partijske sudrugove, dosad stegnute istom stranačkom stegom, proglašavaju vjevericama, zečevima, psima i ne znam čime sve ne.

Stoga, umjesto da na prvu, debelo promašenu loptu, spominjete Alana i Montyja (da, ja sam s njima na "ti", odavna), radije posegnite za nečim sasvim aktualnim i posve hrvatskim, na primjer za albumom "Životinjskog carstva", sigurno ga imate negdje u kući, nema tko ga nema.

PS: Nisam dospio vidjeti nijedan "Montirani proces", vjerojatno zato što televiziju više skoro uopće ne gledam. Ne znam stoga o kakvoj je i kolikoj satiri u naprasno zabranjenoj emisiji bilo riječi, ali čitam sad službena prisavska obrazloženja te zabrane i ne mogu ne učiniti nešto što mi se inače uistinu gadi: citirati samog sebe. Naime, netko se i od vas možda sjeća, svojoj prethodnoj kolumni prije dva sam tjedna ovdje dao naslov: "Smrt satiri, sloboda cinizmu!"