Nakon što je portal Politico pribavio i objavio skoru odluku američkog Vrhovnog suda kojom bi se u SAD-u de facto pobačaj stavio izvan zakona, u središte pozornosti ponovo je stigao sudski proces na kojem se skoro punih pedeset godina temelji legalnost prekida trudnoće u toj zemlji. Riječ je, naravno, o slavnoj parnici koju se obično zove Roe v. Wade.
Nažalost, najavljena presuda Vrhovnog suda SAD-a u kojem zbog imenovanja koja je napravio bivši predsjednik Donald Trump većinu imaju konzervativci poklopila se i s još jednim hrvatskim skandalom na ovu temu. Kako je poznato, zbog masovnog ginekološkog priziva savjesti, jednoj trudnici onemogućen je prekid trudnoće unatoč teškoj dijagnozi kod njezine nerođene bebe. Umjesto da joj pomognu, liječnici kojima se obratila uputili su je da trudnoću prekine u Sloveniji. Ta će afera, nadamo se, dovesti do promjene klime, pa i regulative prema često zloupotrebljavanom institutu priziva savjesti, ali vratimo se na američki slučaj: što je zapravo 'Roe v. Wade'?
vezane vijesti
Riječ je o doista prekretničkoj presudi Vrhovnog suda iz 1973., kojom je ta najviša sudska instanca u SAD-u odlučila da Ustav štiti pravo trudnica na slobodu pobačaja bez restrikcija od strane vlasti. Zbog te presude pali su mnogi tamošnji zakoni o pobačaju koji su dotad bili važeći u saveznim državama, ali i na federalnoj razini. Također, bio je to poticaj na debatu koja i danas traje, ne samo u SAD-u nego i drugdje, posebno buđenjem konzervativnih pokreta: može li pobačaj biti zakonit, tko ima pravo odlučivati o tome, i kolika smije biti uloga moralnih i vjerskih pogleda na politiku.
Prije nego je slučaj došao na sud, pravo na pobačaj na zahtjev bilo je dostupno samo u nekoliko saveznih država - na Havajima, u državama Aljaska, Kalifornija, Washington i New York, te u glavnom gradu SAD-a koji ne pripada ni jednoj državi. Drugdje nisu bili neobični sudski procesi protiv žena koje su se odlučile na abortus, ponekad i pod optužbom za ubojstvo.
Prvo od dvaju imena u nazivu slučaja pripada Normi McCorvey (1947-2017), koja je u sudskom procesu bila navedena pseudonimom Jane Roe (otprilke kako se muškarce u tim slučajevima navodi kao John Doe). Ona je 1969. treći put zatrudnjela, i željela je pobaciti ali je imala nesreću da živi u tadašnjem Teksasu u kojem je pobačaj bio nezakonit, osim u slučaju zaštite života majke. Dvije odvjetnice su i prije slavnog procesa bile zagovornice prava na pobačaj, pa su prije 'Jane Roe' zastupale jedan bračni par koji je tražio dozvolu za pobačaj s argumentacijom da je žena zbog nekog poremećaja bila neprikladna za rađanje, a da ne žele koristiti kontracepciju niti se odreći seksa. Da bi slučaj bio čvršći, htjele su pronaći još jednu ženu koja želi abortus, i da je voljna nastupiti kao tužitelj. Našli su je u tada 21-godišnjoj Normi McCorvey.
Mlada Norma tada - kako su kasnije pisale odvjetnice - nije bila načistu s time treba li pobačaj biti legalan, ali su je njih dvije uvjerile u svoj stav i pridobile je za tužbu. Kako se proces odužio, tako su propali Normini planovi da pobaci, i ona je 2. lipnja 1970. rodila kćer koju je dala na usvajanje. Poslije je pričala da je u trudnoći pila i drogirala se, samo da ne misli na to da je trudna.
Sarah Weddington i Linda Coffee podnijele su 1970. na saveznom sudu tužbu protiv okružnog tužitelja u Dallasu Henrya Wadea, uz argumentaciju da su teksaški zakoni o pobačaju neustavni, a kasnije su govorile da je tužba bila dio šireg vala sličnih tužbi, mnoge od njih također su došle sve do Vrhovnog suda. Tročlano sudsko vijeće je presudilo u Norminu korist, ali se država Teksas žalila izravno Vrhovnom sudu. Proces se rastegao sve do 22. siječnja 1973. kad je Vrhovni sud glasovanjem 7- 2 donio povijesnu odluku kojom daju za pravo Normi McCorvey, i općenito ženama. Pozvali su se na 14. amandman na Ustav koji štiti pravo na privatnost, i protumačili ga da time i trudnice mogu same odlučiti hoće li abortirati ili ne. Ipak, u presudi piše da to pravo ne može biti apsolutno, nego treba biti usklađeno s težnjama za zaštitu zdravlja žena i nerođenih beba. To se, rekli su, može postići vezivanjem zakona za tri tromjesečja trudnoće. U prvom država ne smije ničim braniti pobačaj, u drugom se mogu primijeniti razumne zdravstvene mjere, a u trećem tromjesečju pobačaj može biti zabranjen, osim u slučajevima kad se želi spasiti život ili zdravlje majke. Na koncu, pravo na pobačaj proglašeno je temeljnim pravom, što znači da sudovi - ako žele osporiti zakone koji se odnose na prekid trudnoće - moraju primijeniti visoke i stroge standarde poštivanja toga prava. Pritom, u opširnoj presudi rečeno je da se sud uopće nije bavio, niti se smatra kvalificiranim baviti pitanjem o početku života o kojem konsenzus ne mogu postići ni autoriteti s područja medicine, filozofije i teologije.
Inače, žena koja je bila predmet spora nije prisustvovala ni jednoj raspravi. Dapače, nakon što su je odvjetnice odgovorile od toga da počini ilegalni pobačaj, Sarah Weddington nije ni srela Normu McCorvey do četiri mjeseca nakon što je Vrhovni sud donio svoju odluku.
Naravno, donošenje odluke VS-a nije prošlo bez velikih rasprava, u kojima su se suočila vjerska uvjerenja sudaca, njihova ideološka pripadnost, a nije bez značaja bila ni rasna komponenta s obzirom na ulogu vrlo utjecajnog suca, Afroamerikanca Thurgooda Marshalla. Suci su se sporili i oko toga tko će pisati tekst odluke, jer se nisu željeli zamjeriti zajednicama iz kojih su dolazili. Osim toga, dok je proces trajao imenovana su dvojica novih sudaca. Na koncu se pisanja prihvatio sudac Harry Blackmun, koji je u jednom kasnijem intervjuu rekao da će odluka biti u svakom slučaju zapamćena, ili kao najveći promašaj, ili kao prekretnička presuda. Inače, pred objavu odluke došlo je do svojevrsnog medijskog skandala, jer je jedan od službenika dostavio tekst odluke časopisu Time, jer je pogrešno procijenio da će presuda biti službeno objavljena prije izlaska sljedećeg broja lista.
Reakcije su, očekivano, bile burne, s obje strane 'fronta', i od zagovornika prava na izbor, i onih koji su protiv - kako ga zovu - ubojstva nerođene djece. Prvi su naravno podržavali odluku, jer su se zalagali za ukidanje svih zabrana, smatrajući da će time žene biti sigurnije, da će se smanjiti troškovi zdravstvene skrbi, smanjiti broj neželjenih i nezakonitih poroda, te usporiti eksplozivan rast stanovništva. Začudo, nisu dobili podršku od vođa pokreta za građanska prava Afroamerikanaca koji su smatrali da će liberalizacija pobačaja biti iskorištena za smanjenje njihove populacije. Neki su legalizaciju čak nazvali 'genocidom nad crncima'.
'Bojišnica' je ostala živa sve do danas (možemo se i u Hrvatskoj uvjeriti u to), pa se ono što kod nas zovu 'Hod za život' tradicionalno održava na dan donošenja odluke Vrhovnog suda, a zgrada suda obično je cilj marša u kojem redovito sudjeluju stotine tisuća ljudi. Slično tome, i protivnici zabrane na svoje manifestacije - recimo proteste zbog najavljene mogućnosti rušenja presude - privlače mnoštvo ljudi. Protivnici presude tvrde da ona nema nikakvog jačeg uporišta u Ustavu, u kojem o toj temi nije napisana ni jedna riječ, te da odluke treba prepustiti zakonodavcima u saveznim državama. Također, kažu da je, s obzirom na nemogućnost postizanja konsenzusa o početku života kod fetusa, najbolje izbjeći svaku mogućnost da bude počinjena šteta. Odnosno, da je zbog toga bolje abortus zabraniti. Još radikalnije struje jednostavno su rekle da život počinje od začeća, i da je već time pod ustavnom zaštitom.
Glavni rezultat presude ipak je promjena zakona u saveznim državama, no neke od njih su pokušale - ponegdje i uspjele - ograničiti presuđeno pravo na razne načine, od ukidanja državnog financiranja klinika do zahtjeva za suglasnošću oba partnera. Vrhovni sud se takvim zakonima bavio sve do kraja osamdesetih, rušeći jedan po jedan.
Zanimljiva je i tužna sudbina Norme McCorvey. U jednom intervjuu rekla je da je godinama nakon slučaja imala noćne more u kojima je sanjala "bebe koje leže unaokolo s nožem zabijenim u srce". Neposredno nakon presude priključila se pokretu za legalizaciju pobačaja, no 1995. je promijenila tabor, i do smrti 2017. bila među viđenijim aktivisticama pokreta protiv pobačaja. U svom svjedočenju pred Kongresom 1998. ustvrdila je da joj odvjetnice Weddington i Coffee nikad nisu rekle da će ono što je potpisala omogućiti ženama da joj godinama nakon slučaja prilaze i zahvaljuju što im je omogućila da imaju pet ili šest abortusa. 'Sarah Weddington nikad nije govorila o pobačaju kao obliku kontracepcije. Razgovarale smo o očajnim i potrebitim ženama, a ne o onima koje se predomisle iako već nose trudničku odjeću', govorila je.
Norma se nikad nije srela sa svojom kćeri Shelley Thornton, premda su znale jedna za drugu i razgovarale. Počelo je kad je Norma na televiziji 1989. rekla da bi je željela upoznati, pa su novinari tabloida National Enquirer pronašli tada tinejdžerku Shelley i sve joj ispričali. Najbliže susretu bile su 1994., ali je sve propalo kad je Norma u telefonskom razgovoru rekla da bi joj se kći trebala zahvaliti što je nije pobacila. Odgovor je bio vrlo jasan: 'Znači, trebala bih ti biti zahvalna što si dozvolila da budeš napumpana, i onda me ostavila?' Ipak, Shelley se srela s drugo dvoje Normine djece.
Sve do danas, Roe v. Wade je bio predmet čestih polemika, a i predsjednici su često isticali svoj stav o slučaju kako bi pokazali koliko se razlikuju od oponenata. Republikanski predsjednici, posebno Ronald Reagan, bili su oštro protiv njega, dok su presudu podržavali Bill Clinton i Barack Obama. Zanimljiva je pozicija sadašnjeg predsjednika Josepha Bidena. Kao katolik, on je 1981. glasovao za amandman kojim se državama daje pravo da sruše presudu, no sljedeće godine je bio protiv tog istog amandmana. U memoarima koje je objavio 2007. napisao je da se osobno protivi pobačaju, ali da nema pravo svoje privatno mišljenje nametati drugima.
Ključno je, ipak, da se legalnost pobačaja u SAD-u unatoč svim otporima ipak održala. Naravno, ako se dokument koji je procurio iz Vrhovnog suda ne pokaže istinskom najavom presude kojom bi odluka iz 1973. bila odbačena.
