U konzervativnim vremenima na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće distribuirale su se 'ispod ruke', za vrijeme Drugog svjetskog rata dizale su moral vojnicima na dalekim bojištima, u pedesetima pokrenule nezaustavljivi kotač seksualne revolucije, da bi do danas kao fenomen popularne kulture postale predmet ozbiljnog kunsthistoričarskog izučavanja. Govorimo o pin-up djevojkama.
Prije nekoliko godina jedan od najvećih izdavača knjiga o umjetnosti Taschen izdao je golemu, trotomnu monografiju o pin-up fenomenu. Na oko 800 stranica predstavljena je povijest publikacija koje su izvorno objavljivale crteže i fotografije razgolićenih ljepotica, posebno iz zlatnoga doba, prvih šest desetljeća prošlog stoljeća. To je dosad najambiciozniji prikaz žanra koji je obično nailazio na javni prijezir kombiniran s privatnim obožavanjem. Sve do pojave Playboya pin-up magazini bili su jedini ventil koji je slobodnije prikazivao seksualizirane sadržaje, posebno u ratnim vremenima kad su tisuće muškaraca tražili načine kako se nositi s usamljenošću i udaljenošću od kuće. Često su bili 'umotani' u druge sadržaje, bilo da su bili posvećeni nudizmu, ili pak maskirani kao filmski, humoristički ili umjetnički časopisi. Važno je bilo zavarati puritanske neprijatelje.
vezane vijesti
A puritanci su desetljećima - bar na javnom planu - pobjeđivali, na zapadu su se vodili načelima koja je u knjizi 'Prijenos života', savjetniku o muškoj higijeni i seksualnosti, još 1872. objavio britanski liječnik George Napheys. Današnji novi konzervativci bi se lako mogli naći u njegovim pravilima protiv uzbuđenja izvan braka, erotizma u umjetnosti i medijima, a posebno protiv masturbacije.
Rezultat je bio takav da sve do pojave Playboya golotinja praktički nije imala pravo na postojanje u 'normalnom svijetu'. Jedan od ventila bio je Hollywood sa svojim seksepilnim divama koje su izmicale pažnji cenzora, od Betty Grable do Marilyn Monroe, no bar jednako masovan i iznimno popularan bio je trend erotiziranih crteža zanosnih djevojaka, rad autora kojima se prvi put počinju pamtiti i imena, poput Charlesa Gibsona, Enocha Bollesa, Gila Elvgrena, Georgea Pettyja, Alberta Vargasa... Danas, naravno, te ilustracije izgledaju sasvim nedužno. U vrijeme kad su nastajale bilo je sasvim drukčije. Pin-up ilustracije su u međuvremenu postale kulturna činjenica, ne samo zbog nostalgije za nedužnijim vremenima. U međuvremenu su se promijenili i pogledi na seksualnost, pa bi većina pin-up ilustracija danas bila obilježena kao eksploatacija ženskog tijela i nametanje muškog pogleda na ideale ljepote.
Pojam pin-up dolazi od fenomena 'kačenja' slika razgolićenih žena na zidove prostora koji su se smatrali muškim carstvom, od ormarića u vojarnama do mehaničarskih radionica. Dapače, sama fraza kojom ih danas nazivamo dolazi baš od te navike, jer su se obično pričvršćivale čavlićima, na engleskom bi se reklo 'pinned up'.
U međuvremenu se značenje pojma pin-up proširilo i na sam način crtanja i fotografiranja žena. Prvi primjeri sežu u 19. stoljeće, no sam naziv pin-up se pojavio u Engleskoj 1941., na početku zlatnog doba tog vida popularne umjetnosti. Slike koje spadaju u žanr oslikavale su prevladavajuće ideale kako bi trebala izgledati savršena žena u razdobljima u kojima su ilustracije nastajale. U vremenima bez Photoshopa, najbolji način bili su baš crteži djevojaka u situacijama koje im omogućavaju da (pre)naglase svoj seksepil. Posebno je to došlo do izražaja od četrdesetih do šezdesetih godina 20. stoljeća, ilustracije koje su se tada pojavile stvorile su kanone prema kojima su se svi kasnije ravnali kad bi željeli pokazati golu žensku ljepotu. Zato su duplerice u kasnijim 'časopisima za muškarce' izgledale kao fotografska verzija Vargasovih, Elvgrenovih, Bollesovih ili Pettyjevih crteža.
Mijenjala su se samo mjerila savršenstva - struk bi postao širi ili uži, grudi veće ili manje, stražnjica punija ili ravnija, kosa duža ili kraća. Vrlo često su se ideali gradili na najpoznatijim ženama svoga vremena, posebno glumačkim seks simbolima kakve su bile Louise Brooks, Marlene Dietrich, Betty Grable, Rita Hayworth, Marilyn Monroe, Jane Russell, Brigitte Bardot, Ursula Andress, Bo Derek, Kim Basinger, Pamela Anderson i mnoge, mnoge druge, sve do današnjih Angeline Jolie ili Scarlett Johansson. Grable je ipak bila prva koja je "na papiru" masovno distribuirana, valjda nije bilo američkog vojnika u Drugom svjetskom ratu koji je nije imao zalijepljenu u svom ormariću. A izdavači su to dobro nanjušili. Samo je Esquire između 1942. i 1946. u vojarne i na bojišta poslao oko devet milijuna primjeraka, najviše zbog famoznih 'Vargasovih djevojaka', djela sjajnog crtača Alberta Vargasa koje su piloti često crtali i na trupove svojih bombardera za dobru sreću.
Zanimljivo, u počecima pin-upa najgorljivije zastupnice ženskih prava žestoko su branile tu vrstu popularne umjetnosti, smatrajući je odbacivanjem ženskog srama i poštivanjem ženske ljepote. Nasljednice tih prvih feministica ipak su u ovakvim slikama prvenstveno vidjele eksploataciju žena samo zbog izgleda. A slike se u vremenima kad se bilo koji sadržaj može lako dijeliti i biti u svakom trenutku dostupan na mobitelima rijetko 'kače' na zidove. Čak i u automehaničarskim radionicama.
