U svojoj sjajnoj knjizi 'Abeceda za gurmane' čuvena američka gastro-spisateljica M.F.K. Fischer piše o proždrljivosti: 'Zanimljivo je da niti jedan čovjek sebe ne voli nazivati proždrljivcem, a opet svako od nas u sebi nosi tračak proždrljivosti, potencijalne ili stvarne'.
Pa nastavlja: 'Ne mogu vjerovati da postoji ijedan čovjek koji neće priznati, barem samome sebi, da se jednom ili dva puta u životu prejeo do granice raspucavanja, i to bilo čime – od najfinijih prepelica do običnih palačinki, samo da bi zadovoljio životinjski poriv svoga želuca. Ustvari, žalim svakoga tko si nije priuštio to iskustvo, ako ni zbog čega drugog, onda tek da bi spoznao svoje granice i trenutak kada, za njega osobno, prestaje gurmanluk, a počinje proždrljivost'.
vezane vijesti
Upravo ta proždrljivost temelj je onome što najčešće nazivamo gozba, ritualu kojemu su se od najranijih dana podvrgavali i najkreposniji i najbogobojazniji. Naime, gozbe u povijesti počinju onim biblijskima, a nastavljaju se starorimskim prežderavanjima uz pomoć čuvenih vomitorija (prostorija gdje su se praznili želuci, samo da bi ih se moglo nastaviti puniti), pa preko onih vezanih uz dvorske rituale i onih koje su se odvijale u crkvenim odajama, pa sve do sumraka pretjerivanja u 18. stoljeću, kada su genijalni francuski kuhari što su radili pod patronatom kultivirane aristokracije pretvarali zapanjujuće gozbe koje su vrijeđale inteligenciju u sofisticirane večere za najviše dvadeset gostiju. Zato se od sredine 19. stoljeća može govoriti o suvremenim gozbama. No i tu je bilo svakakvih.
Jednu od najpoznatijih u tome stoljeću priredio je 1855. u Parizu prirodoslovac Etienne Geoffrey Saint-Hilaire. Među njegova 132 gosta bili su i takvi uglednici poput pisaca Flauberta, Dumasa oca i Sainte-Beuvea, a za sve je kuhao chef Balzac (doduše, ni u kakvom rodu sa slavnim književnikom). Gozba je čuvena po tome što je svaki od sljedova sadržavao konjetinu, u to doba još uvijek meso koje je širom svijeta predstavljalo tabu, a nije bilo uvriježeno čak ni u Francuskoj.
Balzac je pripremio juhu od konjetine s vermicellima, predjela od pečene konjetine i konjskih kobasica, dok je za glavno jelo poslužen čitav niz jela – kuhana konjetina, konjetina à la mode, ragu od konjetine, konjski file s gljivama te krumpir i povrće pečeno na konjskoj masti. Za desert je chef kreirao kolač od konjske koštane moždine s rumom, nešto na čemu bi mu pozavidjeli i danas vodeći chefovi svijeta.
Nakon večere, u završnoj zdravici, domaćin je rekao: 'Zahvaljujem vam što ste došli bez predrasuda i što odlazite uvjereni da je konjetina jednako ukusna kao i govedina'. Nakon ove gozbe, konjetina je postala vrlo popularna u Parizu te se uskoro našla na trpezama širom Francuske, ali i svijeta (Amerikanci ju, doduše, nisu prihvatili ni do danas).
Pariz je 1870. vidio još jednu čuvenu večeru, nazvanu 'gozba divljih životinja'. Priredio ju je Francoise Bonvalet, tadašnji gradonačelnik 3. pariškog arrondissementa na Silvestrovo u čuvenom restoranu Noela Petera. Na gozbi je služeno isključivo meso divljih životinja, a za namirnice se, preko svojih veza u gradskome zoološkome vrtu, pobrinuo sam domaćin. Poslužena su jela poput odreska od slona u umaku od šalota i pečeni medvjed à la sauce Toussenel.
Bonvalet je gostima objasnio da je tom gozbom želio dokazati svoju teoriju da bi se ljudi na liječenju u pariškim bolnicama te stari ljudi smješteni u staračkim domovima mogli hraniti životinjama iz gradskog zoološkog vrta. Naime, u to doba, zbog opsade Pariza 1870. i 1871., ponuda mesa u gradu bila je toliko oskudna da se na tržnici prodavalo čak i meso štakora.
