UMJETNOST U SLUŽBI ZNANOSTI

Kako su izgledale žene kamenog doba?

  • Autor: I.P.
  • Zadnja izmjena 28.03.2022 09:36
  • Objavljeno 28.03.2022 u 09:36
tportal

Izvor: Društvene mreže / Autor: Društvene mreže

Duboko u šumama zapadne Švedske, kod sela Lagmansörena, dvadesetih godina prošlog stoljeća obnavljala se lokalna cesta, i tom prilikom pronađen je kameni sarkofag u kojem su bila dva kostura, jedan je pripadao ženi u dvadesetim godinama, a drugi sedmogodišnjem dječaku. Utvrđeno je da su kosturi stari oko četiri tisuće godina.

Po nekima, riječ je o majci i sinu, drugi misle da bi mogli biti brat i sestra, no s obzirom da nalaz nije pratio nikakav zapis, a nije sačuvan ni DNA, sasvim je nemoguće utvrditi prirodu njihovog odnosa, pa ni od čega su i zašto umrli. No, odnedavno možemo bar približno znati kako je izgledala žena iz neolita pokopana u Västernorrlandu, zahvaljujući švedskom arheologu Oscaru Nilssonu, poznatom po korištenju forenzičke tehnologije u rekonstruiranju lica davno umrlih ljudi.

Ovoga puta zabavio se ženskim kosturom nađenom prije stotinjak godina, odnosno 3D modelom njezine lubanje. S obzirom da takvih nalaza nema puno, arheologe je oduvijek intrigiralo kako su pokojnici izgledali, a sada je Nilsson to i realizirao. Nažalost, dječakova lubanja u prelošem je stanju da bi se lice moglo rekonstruirati, no ženski kostur praktički je netaknut.

Nilsson je na rekonstrukciju potrošio blizu 350 sati rada, a figura žene koja se oslanja na štap sada je izložena na izložbi o drevnim ljudima u Muzeju Västernorrlanda. U intervjuima nakon završenog posla, Nilsson je objašnjavao kako je - bez obzira na nemogućnost točnih podataka - zamislio da je bila pokopana sa sinom, pa je i prikazao kako 'gleda majčinskim očima, istodobno i s ljubavlju i uz malo želje za discipliniranjem sina'.

Neolitski kosturi nađeni su u grobu napravljenom od dugih, ravnih kamenih ploča. Žena čiji je lik Nilsson rekonstruirao bila je visoka 150 centimetara, što ni za kameno doba nije bila neka naročita visina. Prema dosadašnjim ispitivanjima ostataka, nisu otkriveni tragovi ni pothranjenosti, niti ozljeda i bolesti, premda ne treba isključiti mogućnost neke bolesti koja ne ostavlja tragove u kostima. Nilsson kaže da se čini da je imala dobar život, a prema izotopima u zubima utvrdio je da se hranila uglavnom biljem, premda je nađena uz rijeku bogatu ribom.

Kad mu je naručena rekonstrukcija Nilsson je skenirao lubanju i u 3D printeru napravio plestičnu kopiju. Kao i kod ranijih zahvata koje je radio, morao je voditi računa o spolu, dobi, težini i drugim faktorima koji mogu utjecati na debljinu tkiva na licu i općenitog izgleda. No, kako je DNA jako oštećen, genetiku - boju kože, kose i očiju - je mogao samo nagađati. Zato je upotrijebio znanje kojim raspolaže. Do doba kad je njegova 'pacijentica' živjela, na prostoru Skandinavije odigrala su se već tri velika migracijska vala. U prvom, prije 10-12 tisuća godina, tamo su došli lovci-skupljači tamne kože i plavih očiju. Drugi val uključivao je zemljoradnike blijede kože, tamne kose i očiju koji su stigli prije 4-5 tisuća godina s juga, a to je bilo doba kad je i ova žena živjela. U trećem valu stigli su pripadnici Jamne kulture s prostora današnje Ukrajine, koji su bili nešto tamnije kože od prethodnika, i donijeli umijeće obrade metala prije oko 3500 godina, što je početak brončanog doba na tom području.

Zbog toga je ženi  iz Lagmansörena dao smeđu kosu i oči, i svijetlu kožu, premda je moguće da se osim obrade zemlje sudjelovala i u lovu i skupljanju plodova.

'Ovo je najsigurnija interpretacija koju smo mogli dati, da je bila i nomad i zemljoradnik, jer je prijelazno razdoblje trajalo stotinama godina, baš u to vrijeme', rekao je autor u jednom intervjuu.

Odjeću su, pak, rekreirali po onome što su nosili urođenici u Americi, Sibiru i kakva je nađena na nekim mumijama sačuvanim u ledu, jer ništa nije sačuvano. Sašivena je od krzna losa, čizme su od kože jelena i dabra, a torba je od lisičjeg krzna. Uz kostur nisu nađeni nikakvi predmeti, pa je ogrlica od ptičjih pandži uglavnom plod umjetničke inspiracije. Svu odjeću i ukrase napravila švedska arheologinja Helena Gjaerum, koja koristi tehnologiju kamenog doba za bojanje kože. Da bi bila što vjernija, proučavala je klimu, krajolik, vegetaciju i životinjski svijet toga dijela Švedske. Suprotno brojnim predrasudama, Gjaerum smatra da odjeća u neolitu nije bila tako primitivna.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!