Vjetroelektrane, solari, bioplin... 'Dojam je da se na tim projektima lako zarađuje novac i da ide u džepove odabranih, ali to nije baš tako'

Kao polaznu točku našeg razgovora uzeli smo istraživanje Željka Lovrinčevića s Ekonomskog instituta Zagreb iz prošle godine, u kojem je analizirao trgovačka društva i financijski aspekt ulaganja u projekte obnovljivih izvora energije (OIE) od 2007. do 2016.

Taj je rad utvrdio da jedino tvrtke koje su razvijale projekte vjetroelektrana pokazuju pozitivno poslovanje (dobitak), dok druge (bioplin i biomasa) imaju gubitak u tom razdoblju. Za male hidroelektrane zaključak nije jednoznačan. Fotonaponske elektrane nisu analizirane, no Krajcar smatra da bi one također pokazale pozitivan rezultat.

'Vrijedno je zapaziti da je ovaj rad pokazao da ulaganje u OIE dovodi pod znak pitanja općeprihvaćenu percepciju u Hrvatskoj da je ulaganje u OIE lako zarađen novac te da je namijenjeno odabranima', smatra Krajcar.

Vjetroelektrane čine dvije trećine ukupne instalirane snage poticanih OIE-a u Hrvatskoj. Na njih odlazi najveći dio od oko 1,5 milijardi kuna, koliko se putem naknade za poticanje OIE-a prikupi godišnje od potrošača struje.

Koje su to prednosti što ih ulaganje u vjetar, prema istraživanju Lovrinčevića, čini isplativijim od ostalih OIE-a?

'Bez dubinske analize svakog ulaganja pojedinačno teško je dati kvalitetan odgovor. No ako bih bez dubinske analize trebao reći dvije prednosti, to su nizak graničan trošak i 'zrela' tehnologija s konkurentnom ponudom proizvođača i s mnogim projektnim uzorima u svijetu, pa i kod nas. Suprotno tome, elektrane na biomasu i bioplin su vrlo site specific (pogotovo u Hrvatskoj, u kojoj je gotova svaka drugačija), što poskupljuje investiciju. Drugi je razlog visok granični trošak (prije svega trošak goriva). No, kazat ću još jednom, za pravi odgovor treba napraviti pojedinačne analize svakog projekta zasebno. Dosta je tih projekata u Hrvatskoj i malo mi je vjerojatno da su sva trgovačka društva pogriješila u procjeni, a kamoli da bi uz očekivani gubitak krenuli s izgradnjom. Moje dosadašnje spoznaje nisu bile takve', ustvrdio je Krajcar.

Regulativni sustav za razvoj i poticanje obnovljivih izvora energije krenuo je u srpnju 2007. godine. U sklopu njega proizvođači su dobivali ugovore o garantiranom otkupu proizvedene energije na fiksni vremenski rok po fiksnoj cijeni, u pravilu osjetno višoj od tržišne, dok građani plaćaju naknadu. Trenutno ona iznosi 10,5 lipa po kWh plus PDV, što je mjesečno tridesetak kuna.

Je li se taj sustav poticaja pokazao društveno korisnim? Lovričević to u svom istraživanju stavlja pod znak upitnika iako upozorava da u svoje izračune nije uzeo i učinke koje OIE-i imaju na smanjenje emisija štetnih plinova.

'Hrvatska nije u području poticanja OIE-a specifična u usporedbi s drugim članicama EU-a ni sadržajno ni vremenski. Slijedili smo sva pozitivna iskustva zemalja koje su uvodile taj sustav prije nas. Zemlje su to poput Njemačke, Austrije, Španjolske, Danske, Irske i druge, a koje su pokazale da je taj sustav bio dobar i društveno učinkovit. Rezultati su zapravo više nego dobri. Stalno povećanje udjela obnovljivih izvora u ukupnoj proizvodnji govori tome u prilog', mišljenja je Krajcar.

Dodaje kako su potpore za OIE često predmet prijepora i u drugim zemljama EU-a. No ne smije se zaboraviti, kaže, da su sve energijske tehnologije u nekom razdoblju imale potporu.

'Mnoge to imaju i danas, samo ne izravno (spomenimo npr. samo ugljen). Velika je vrijednost današnjih potpora to što su one transparentne i o njima se može raspravljati. Kao pozitivan primjer možemo navesti Njemačku, u kojoj javnost bezrezervno podržava izgradnju obnovljivih izvora, ali i potpore kao oblik ostvarenja tog cilja', istaknuo je Krajcar.

Padom cijene tehnologije otvara se mogućnost da će uskoro investicije u OIE biti moguće i bez subvencija.

'Ono što se danas može kazati jest da će vjetrene i fotonaponske elektrane biti najzastupljenije jer im je jedinični trošak proizvodnje najniži. Ostale tehnologije bit će zastupljene u mjeri koja ne ovisi samo o cijeni energije, već i o tome koliko postižemo dodatan društveni učinak (proizvodnja topline, zbrinjavanje otpada - bioplin, zapošljavanje i dr.)', rekao je Krajcar.

Daljnji razvoj projekata obnovljivih izvora odvijat će se u nekoliko smjerova, ovisno o tome tko će biti korisnik tako proizvedene energije.

'Prvi su svakako elektrane koje proizvode energiju za veleprodajno tržište i bit će najzastupljenije po količini energije. Ako je cijena na tržištu viša od proizvodne cijene tehnologije, tada zapravo nema poticaja. Lanjske cijene električne energije na tržištima EU-a bile su blizu tog iznosa. Taj smjer izgradnje objekata podržava premijski model koji smo izabrali mi u Hrvatskoj. Premijski je model zapravo samo svojevrsna garancija bankama da cijena na godišnjoj razini neće pasti ispod bankabilnosti projekta. Ovdje će prednost imati vjetrene i fotonaponske tehnologije', rekao je Krajcar.

Drugi je put razvoj projekta za samoopskrbu. Kriterij isplativosti određuje korisnik koji 'mijenja energiju iz elektroenergetskog sustava energijom proizvedenom u vlastitom izvoru. Broj tih projekata (najviše su zastupljeni fotonaponi) raste svakim danom, napominje Krajcar, i ulagači pronalaze isplativost u njima.

'Treću skupinu predstavljaju projekti koji se grade za znanog korisnika i s njim se sklapa dugoročni ugovor o otkupu električne energije (engl. PPA - Power Purchase Agreement). Isplativost definiraju obje strane. Najčešće se tim modelom postižu i neki drugi poslovni ciljevi. Posljednjih godina taj model razvio se u win-win rješenje za izgradnju obnovljivih izvora energije bez subvencija', objasnio je Krajcar.

Četvrti put jest gradnja projekata obnovljivih izvora energije radi proširivanja proizvodnog portfelja postojećih proizvođača. Isplativost se analizira optimiranjem portfelja za nastup na tržištu. Financiranje je najčešće korporativno, čime se postižu povoljniji uvjeti i za nastup na tržištu.

Peti je smjer interesantan za male proizvođače (npr. građanske zadruge ili građane pojedinačno), a predstavlja projekte u kojima se proizvedena energija dijeli po modelu ekonomije dijeljenja (engl. Sharing Economy). Ovaj je model sve popularniji u svijetu, a takve inicijative pojavljuju se i kod nas.

'Ima ih još, ali ovo su oni koje danas imamo u razvijenim ekonomijama i svaki ima svoju tržišnu nišu', istaknuo je Krajcar.