Više medija u regiji ovog ljeta prenosilo je podatak da je u Hrvatskoj više od 70 posto bioplinskih kapaciteta izvan pogona, proizašao iz analize kompanije Warmico koja ulaže u bioplin u Srbiji i drugim zemljama u okružju. No prema podacima koje je HROTE na upit dostavio Hini, slika nije ni približno takva, premda se u Hrvatskoj iz ovog energenta ipak proizvodi manje energije nego prije.

Broj bioplinskih postrojenja u Hrvatskoj rastao je približno do 2021. godine, pri čemu je instalirana električna snaga 2020. godine iznosila 55,1 megavat., 2021. 59,1 megavat i 2022. 59,3 megavata 2022. godine. U 2023. pala je na 57,9 megavata, da bi 2024. ponovno porasla na 59,8 megavata.

Istodobno je zamjetniji pad proizvodnje električne energije. Nakon 419,3 gigavatsata (GWh) proizvedenih 2020. godine, proizvodnja je 2021. dosegnula 440,2 GWh, potom pala na 409,2 GWh 2022. te 340,7 GWh 2023. godine. U 2024. zabilježen je blagi oporavak na 348,7 GWh. To znači da je 2024. iz bioplina proizvedeno oko 21 posto manje električne energije nego 2021., iako je instalirana električna snaga bila nešto veća.

Od snažnog rasta do stagnacije

Starije izvješće Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja o bioplinskim postrojenjima iz Registra onečišćavanja okoliša (ROO) pokazuje da je današnjem stanju prethodilo razdoblje snažnog razvoja sektora.

Prva četiri postrojenja počela su raditi još 2008. i 2009. godine na području Slavonije. Broj postrojenja obuhvaćenih ROO-om povećao se s 19 u 2017. na 26 u 2018., 29 u 2019., 31 u 2020. te 36 u 2021. godini. Ukupna instalirana snaga postrojenja u istom je razdoblju povećana s 28 na 53 megavata.

Rast broja postrojenja pratio je i snažan rast potrošnje bioplina. Prema podacima ROO-a, ona je sa 105 milijuna prostornih metara 2017. porasla na gotovo 172 milijuna prostornih metara 2021. godine.

Ministarstvo je na temelju podataka dostupnih krajem 2022. sastavilo i širi konsolidirani popis od 41 bioplinskog postrojenja, od kojih je 36 bilo aktivno prijavljeno u ROO, ukupne snage 53,03 megavata. Registar obnovljivih izvora energije i kogeneracije tada je sadržavao ukupno 71 bioplinsko postrojenje, ali svi evidentirani projekti nisu bili aktivni niti su svi zbog svoje veličine i emisija bili obveznici prijave podataka u ROO.

Cenger danas također navodi 41 bioplinsko postrojenje, ukupne instalirane snage veće od 50 megavata, te tvrdi da više od 85 posto postrojenja radi punim kapacitetom.

"Podatak koji iznose neki mediji da 70 posto bioplinskih postrojenja propalo, završilo u stečaju ili radi smanjenim kapacitetom nije ni približno točan", rekao je Cenger.

Preostalih približno 15 posto, kaže, trenutačno miruje, ponajprije zbog poslovnih odluka vlasnika nakon isteka ugovora s HROTE-om. Dio postrojenja nakon energetske krize nije iskoristio mogućnost povratka u sustav poticanja nego je odlučio poslovati na tržištu. Na razliku između pojedinih javno dostupnih podataka o proizvodnji upozorava i Cenger. Kaže da oni ne moraju obuhvaćati sva postrojenja jer dio proizvođača nakon izlaska iz sustava HROTE-a električnu energiju prodaje samostalno na tržištu.

Budućnost u biometanu

Unatoč različitim pogledima na sadašnje stanje, HROTE i proizvođači slažu se oko smjera u kojem bi se sektor trebao razvijati.

U HROTE-u navode da se u razvijenijim članicama Europske unije tradicionalna bioplinska postrojenja koja bioplin koriste za proizvodnju električne energije postupno napuštaju ili nadograđuju sustavima za pročišćavanje bioplina do razine biometana, koji se potom može koristiti u prometu ili utiskivati u plinsku mrežu.

Za snažniji razvoj sektora u Hrvatskoj potrebno je omogućiti, a eventualno i potaknuti, pročišćavanje bioplina i proizvodnju biometana te njegovo utiskivanje u plinsku mrežu, smatraju u HROTE-u. Potrebno je i dodatno informiranje postojećih i potencijalnih proizvođača.

Cenger također smatra da upravo konverzija postojećih bioplinskih postrojenja u proizvodnju biometana predstavlja najveću razvojnu priliku. Hrvatska, kaže, u suradnji s nadležnim ministarstvima priprema potrebne zakonske izmjene i program razvoja biometana, a o toj su temi predstavnici Hrvatske udruge proizvođača bioplina ovog ljeta vodili plodonosan razgovor i s predsjednikom vlade Andrejom Plenkovićem.

Prema Cengerovoj procjeni, konverzijom postojećih postrojenja Hrvatska bi u prvom koraku domaćom proizvodnjom biometana mogla zadovoljiti oko 15 posto svojih potreba za plinom, čime bi smanjila ovisnost o uvozu. Za to je, međutim, potrebno izmijeniti zakonski okvir, donijeti program te riješiti niz podzakonskih pitanja, među kojima su uvjeti priključenja na plinsku mrežu.

Dugoročno bi, procjenjuje Cenger, uz razvoj stočarske proizvodnje i povećanje raspoloživih količina sirovina udio domaćeg biometana mogao dosegnuti i do 50 posto hrvatskih potreba za plinom.

Bioplinska postrojenja mogu preraditi velike količine biootpada

Dodatnu ulogu bioplinskih postrojenja Cenger vidi u gospodarenju biootpadom, a podaci Ministarstva pokazuju da je taj segment sektora značajno rastao.

Prema izvješću Ministarstva, količina biootpada obrađenog u hrvatskim bioplinskim postrojenjima povećana je s 34.781 tone 2018. na 69.680 tona 2021. godine. Istodobno je količina obrađenih nusproizvoda životinjskog podrijetla pala s oko 570.000 na približno 408.000 tona.

U 2021. godini dozvolu za anaerobnu biološku obradu otpada imala su 22 bioplinska postrojenja ukupnog dopuštenog kapaciteta 839.808 tona godišnje. Ministarstvo je pratilo još 13 postrojenja koja su radila na temelju ovlaštenja ministarstva poljoprivrede, pa je ukupno 35 postrojenja imalo kapacitet za obradu približno 1,8 milijuna tona biootpada i mulja godišnje. Za usporedbu, 2016. bilo je 11 takvih postrojenja ukupnog kapaciteta 234.800 tona godišnje.

Cenger ističe da Hrvatska raspolaže značajnim količinama sirovina pogodnih za proizvodnju bioplina i biometana, ponajprije nusproizvodima životinjskog podrijetla i prehrambeno-prerađivačke industrije, biootpadom te ostacima ratarske proizvodnje. Razvoj proizvodnje biometana zato je povezan i s budućnošću domaćeg stočarstva.

Pad stočarske proizvodnje smanjuje količinu raspoloživih sirovina, dok bi njezin oporavak mogao otvoriti prostor za povećanje proizvodnje biometana. Kao primjer uspješnog razvoja Cenger navodi Dansku, dok među razvijenijim europskim tržištima ističe i Švedsku i Finsku te Francusku kao jednog od vodećih proizvođača biometana.

Dodaje kako kućanstva također mogu djelomično sudjelovati u razvoju tog djela gospodarstva, jer njihov bio otpad, uz manje izmjene prilikom odlaganja, može poslužiti kao sirovina.

Energetska kriza prekinula razdoblje rasta

Problemi u hrvatskom bioplinskom sektoru posebno su došli do izražaja tijekom energetske krize, kada su snažno porasle cijene sirovina i drugi troškovi proizvodnje.

Cenger smatra da je važna prekretnica bila Vladina odluka iz ožujka 2024., koja je dijelu postrojenja omogućila povratak u sustav te uvela model prema kojem se potpora prilagođava promjenama cijena sirovina. Takav je model, prema njegovoj ocjeni, omogućio konsolidaciju sektora i smanjio rizik da novi poremećaji cijena sirovina ponovno ugroze poslovanje proizvođača.

Kada se podaci ministarstva za razdoblje do 2021. povežu s novijim podacima HROTE-a, vidljiv je prijelom u razvoju sektora. Do 2021. istodobno su rasli broj aktivnih postrojenja, njihova snaga i potrošnja bioplina, dok nakon toga HROTE bilježi polagano smanjenje broja postrojenja i osjetan pad proizvodnje električne energije.

Instalirani kapacitet pritom se nije bitno smanjio. U 2024. instalirana električna snaga iznosila je 59,8 megavata, više nego 2021., dok je proizvodnja električne energije bila približno petinu manja.

Budući razvoj sektora zato i HROTE i proizvođači sve manje vežu isključivo uz proizvodnju električne energije iz bioplina, a sve više uz njegovu preradu u biometan koji bi mogao zamijeniti dio uvoznog prirodnog plina.