U osvrtu se ističe da Hrvatska u vlasništvu i/ili na raspolaganju ima značaj broj različitih oblika imovine, ali da se ona slabo koristi kao izvor financiranja kako središnje države, tako i lokalnih jedinica.

Pritom napominju da je u posljednjih pet godina bilo biše pokušaja formiranja registra državne imovine, ali da se kroz čitavo se to vrijeme, usprkos razvoju registra, ne zna obujam i vrijednost državne imovine ni učinci upravljanja tom imovinom.

Prema prijedlogu zakona svim tijelima središnje uprave i lokalnih jedinica, proračunskim i izvanproračunskim korisnicima, trgovačkim društvima u vlasništvu države i lokalnim jedinicama i ustanovama uvedena je obveza vođenja vlastite evidencije i dostavljanje podataka Središnjem registru državne imovine koji u ime Ministarstva državne imovine vodi Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva.

Rok dostave podataka bilo koje promjene na imovini (prodaja, kupnja, najam i sl.) je 60 dana. Obveznici koji do sada nisu unosili podatke u registar imaju rok od šest mjeseci da to obave.

Međutim, u prijedlogu zakona nisu predviđene kaznene i prekršajne odredbe za one koji se ne pridržavaju obveza i rokova dostavljanja podataka. Jedno od ograničenja za uspješno viđenje registra, prema i straživačima IJF-a, proizlazi iz odredbe prema kojoj je briga o registru prepuštena Ministarstvu državne imovine umjesto organizaciji koja pruža tehničku podršku (Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva).

Što se tiče dosadašnje uspješnosti upravljanja državnom imovinom, autori u osvrtu ističu da se od 2017. svake godine u državnom proračunu planiraju prihodi od privatizacije u iznosu od milijarde kuna, ali se ti planovi ni izbliza ne ostvaruju. Pritom konstatiraju da su razlozi neostvarivanja tih primitaka nepoznati.