Prije uvođenja poreza trebalo bi utvrditi sve troškove i koristi njegova uvođenja, posebice fiskalne, ekonomske, administrativne, tehničke, socijalne i druge aspekte, ističe Marina Kesner Škreb u najnovijem Newsletteru Instituta za javne financije.

U tekstu 'Što sve treba znati o oporezivanju nekretnina' autorica analizira taj porez u zemljama EU i Hrvatskoj i iznosi podatak da u zemljama EU-19 (uz EU-15 i Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka) porezi na nekretnine prosječno čine 2 posto ukupnih prihoda od poreza i doprinosa.

'U usporedbi s EU-19 Hrvatska ubire malo poreza od nekretnina: 2006. samo 0,13 posto ukupnih poreza, što je svrstava na posljednje mjesto u skupini promatranih zemalja', naglašava Kesner Škreb

Ističe uz ostalo kako je u zemljama EU taj porez široko rasprostranjen i u nekom se obliku primjenjuje u svim članicama EU, osim u Belgiji i Malti, uglavnom ga određuju lokalne vlasti koje i prikupljaju prihode.

Osnovica poreza u zemljama EU uglavnom je vrijednost nekretnine, stope se uglavnom kreću od 0,1 posto do maksimalnih 3 posto, a određuju ih lokalne vlasti.

U Hrvatskoj su pak porezi na nekretnine porez na kuće za odmor (plaćaju ga vlasnici od 5 do 15 kuna po četvornom metru površine, prihod su lokalnih jedinica koje i propisuju visinu poreza), te porez na korištenje javnih površina koji se pak ne može smatrati klasičnim porezom na posjedovanje nekretnina.

'Porezima na nekretnine u razdoblju 2003. do 2007. u gradske i općinske proračune prosječno se godišnje ubire više od 100 milijuna kuna, što je stabilnih 0,12 posto ukupnih poreznih prihoda. Na taj način, Hrvatska spada u kategoriju niskog oporezivanja nekretnina koje u EU-19 iznosi oko 2 posto ukupnih poreza'.

U zaključnim razmatranjima, Kesner Škreb naglašava kako bi uvođenje poreza na nekretnine u Hrvatskoj zahtijevalo 'mnogo administrativnih napora s neizvjesnim prihodnim rezultatom'

'Potrebne su kvalitetne i ažurne baze podataka o nekretninama te jasno određivanje metode vrednovanja nekretnina. Osim toga, valja imati na umu da su mnoge nekretnine hrvatskih građana opterećene kreditima, pa bi osnovicu ovog poreza trebala činiti neto vrijednost nekretnine, što donosi nove administrativne probleme', ističe Kesner Škreb i navodi kako su stambeni krediti stanovništva porasli s 8,7 na 14,4 posto BDP-a u razdoblju 2004-2007, a u svibnju 2009. iznosili su 52 milijarde kuna

Upozorava da valja uzeti u obzir i troškove ubiranja te uvođenje poreza na nekretnine povezati s ukidanjem nekih komunalnih naknada koje sada služe za financiranje lokalne infrastrukture, a uvođenjem tog poreza postaju suvišne.

Naglašava i kako bi samo ozbiljna analiza mogla odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri porez na nekretnine može zaista dovesti do mobilnosti stambenog fonda (bi li taj porez motivirao samce u velikim stanovima na prodaju i prelazak u manji stan).

Poručuje također kako se uvođenje poreza na nekretnine može promatrati samo u kontekstu ukupnog poreznog sustava, a ne izdvojeno. 'I konačno, reforma porezne, tj. prihodne strane proračuna nema mnogo smisla bez suštinskog smanjivanja proračunskih rashoda. Samo manji rashodi i posljedično manji porezi mogu dovesti do opće dobrobiti i gospodarskog rasta', zaključuje Kesner Škreb.