Pitanje i reguliranje govora mržnje na internetu ovih dana dijelom je zaokupilo pažnju domaće javnosti nakon što je objavljeno da su vlasti krenule u izradu zakona kojim bi se pod strožu pasku stavile, prije svega, objave na društvenim medijima i to one koje šire netrpeljivost, potiču na nasilje ili one koje šire lažne vijesti. Nekako istovremeno na svjetskoj se razini aktualizirala slična problematika prvenstveno zbog toga što je s početkom godine na snagu stupio takav zakon u Njemačkoj, a on vrlo strogo gleda na govor mržnje i njegovo širenje na internetu te predviđa poprilično oštre kazne i za društvene mreže na čijim se stranicama takvi sadržaji objavljuju, ali i za same autore.

Domaća radna grupa koja bi se idućih mjeseci trebala pozabaviti problematikom i sastaviti zakonski prijedlog vrlo je širokog sastava i trebat će pričekati da se vidi kakvi će biti rezultati njenog rada, a prema pisanjima medija, članovi grupe će se u radu voditi smjernicama koje je lani krajem rujna objavila Europska komisija. Tu nekako leži i osnova ovog pitanja.

Europska komisija svojim je smjernicama reagirala na problem koji postoji već dosta dugo. Još otkad se u drugoj polovici devedesetih razgranao, a konačno i procvjetao, na internetu postoji i problem objavljivanja neistinitih informacija, provokacija, uvreda i drugih nepoželjnih sadržaja. Posljednjih godina, kako internet sipi u sve više pora našeg života, taj se problem zahuktao te sada utječe i na važne društvene teme poput zdravlja ili rezultata izbora.

No problem sadržaja objavljenih na internetu i društvenim mrežama višestruko je kompleksan i dosadašnja iskustva ne daju previše nade u neko zadovoljavajuće rješenje. Prva prepreka na kojoj se zapinje je već definicija toga što je nepoželjna informacija. Iako se, prema dosad objavljenom, domaća zakonska inicijativa bavi pitanjem govora mržnje, već i to predstavlja problem jer ne postoji jedinstvena definicija govora mržnje. Neke države govorom mržnje tretiraju samo spominjanje nekog pojma dok druge imaju puno uži obuhvat. Jasnu granicu je nemoguće postaviti, a u takvoj situaciji ju je lako proširiti i na druge tipove nepoželjnih informacija.

Za ilustraciju je dobro podsjetiti na Arapsko proljeće, kada je organizacija raznih prosvjeda i pobuna provedena upravo korištenjem društvenih mreža, zbog čega su im državne vlasti pokušavale onemogućiti pristup kako bi suzbile val revolucionarnih promjena koji je prije nekoliko godina zahvatio države sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Također, vrlo je dobro poznata praksa kineskih i vlada nekih drugih država, za koje se zna da imaju običaj blokirati pristup sadržajima koje smatraju problematičnima.

Posljednjih nekoliko godina, a posebno su ih u prvi plan bacili predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama 2016. godine, pojačana je problematika objave lažnih vijesti kojima se pokušava utjecati na stavove građana. Ta je praksa postala toliko ozbiljna da je francuski predsjednik Emmanuel Macron prije desetak dana obećao izradu zakona kojim bi se takve vijesti zabranile u razdobljima političkih izbora, sve 'kako bi se zaštitila demokracija'.

Uključi li se u navedenu problematiku i činjenica da je zbog tehničke prirode interneta puno teže odrediti na koga se točno bilo kakvi zakoni mogu primjenjivati i tko spada pod njihovu ingerenciju, jasno je da je pitanje slobode izražavanja, a time i ograničavanja govora mržnje na društvenim mrežama vrlo kompleksno.

Među brojnim svjetskim inicijativama koje se bave slobodom objave informacija na internetu, jedna od poznatijih je američka organizacija Freedom House, koja posljednjih nekoliko godina izrađuje redoviti izvještaj o slobodi na internetu. U posljednjem izdanju, iz studenog prošle godine, opisano je i ocijenjeno stanje u 65 država svijeta, odnosno njime je pokriveno 87 posto populacije koja ima pristup internetu. O općenitoj situaciji možda najbolje govori podatak da, prema tom izvještaju, slobodu na internetu uživa manje od četvrtine svih građana koji mu imaju pristup, dok gotovo dvije trećine njih spadaju u grupu s 'djelomičnim' slobodama na internetu ili u grupu onih koji 'nisu slobodni'.

Izvještaj pokazuje da su po internetskim slobodama najgorima ocijenjene Kina, Etiopija, Sirija i Iran. Mnogo država Bliskog istoka, jugoistočne Azije, ali i Afrike također ima vrlo nisku razinu internetskih sloboda, a općenito najbolje po tom pitanju stoji Europa.

No ono što je možda najbolji pokazatelj trenda, a osnivanje radne skupine u Hrvatskoj bi se moglo protumačiti upravo njegovim dijelom, činjenica je da su internetske slobode u posljednjih godinu dana smanjene u 32 države, a povećane u njih samo 13. Među državama obuhvaćenih izvještajem njih čak 19 u proteklih nešto više od godinu dana uvelo je nove zakone i pravila kojima se ograničava izražavanje na internetu ili se pooštravaju kazne, upravo poput zakona koji je početkom ove godine stupio na snagu u Njemačkoj.

Ograničenja u slobodi objave sadržaja na internetu vrlo su raznolika i ovise od države do države. Od situacije u Kini ili Rusiji i drugim državama, koje provode aktivnu cenzuru i općenito zabranjuju određene teme, do situacija u dijelu država Zapada, koje možda ne cenzuriraju sadržaje, ali aktivno nadziru manje-više kompletnu internetsku komunikaciju svojih građana.

Ako se pogledaju ocjene Freedom Housea, trebali bismo težiti Estoniji i Islandu jer građani iz te dvije države uživaju i najviše sloboda na internetu. Na samom vrhu nalaze se još Kanada, Njemačka te SAD, mada se u budućnosti može očekivati blagi pad Njemačke na listi upravo zbog spomenutog zakona. Novi njemački zakon je svojevrsna iznimka u regulaciji interneta, a praksa pokazuje da se pitanje govora mržnje na internetu, pa tako i društvenim mrežama, dosad uglavnom rješavalo unutar već postojećih zakonskih okvira. Nepoželjne poruke se tretiralo neovisno o samom načinu njihova širenja.

Osnivanje radne grupe i početak pripreme zakonskog rješenja prvi je ozbiljniji korak koji je Hrvatska napravila na polju objave sadržaja na internetu izvan, naravno, drugim zakonima reguliranih sadržaja, poput dječje pornografije, vojnih i državnih tajni itd. Činjenicu da su hrvatske vlasti konačno shvatile da se potrebno pozabaviti tom temom treba pozdraviti, no svjetska iskustva govore da postoje vrlo, vrlo male šanse da se problem i riješi. No za bilo kakve dodatne ocjene treba ipak pričekati rezultate radne grupe.