ISTARSKE PRIČE

Goran Baćac, mladi vinar u usponu za kojeg su Kukurini centar svijeta

26.12.2021 u 19:40

Bionic
Reading

Iznad obiteljske kuće je šterna s uklesanom godinom - 1892. Kuća je nadomak ceste, tuda su, ima od toga i puno stoljeće, prolazili i oštariju obitelji Baćac pohodili radnici iz Tupljaka.

Goran Baćac je mladi vinar u usponu, nastavljač obiteljske tradicije u četvrtom koljenu, zahvalan sugovornik koji rodnu istarsku grudu ne bi zamijenio blještavilom većih gradova. Iz Kukurina se ne ide. Ako se ode, to je privremeno, poslovno, zakratko. Strast za zemljom veća je od blagodati života u Rijeci, Zagrebu ili nekoj europskoj prijestolnici.

U Baćacovih, vino ima kultni status, piše Glas Istre. Nono Tonin je bio glava, odgovorna osoba. Baćaci su tipična istarska obitelj gdje najstariji muški član odlučuje o najvažnijim pitanjima. Tonin je povukao ključni potez kad je mladom, ali beskrajno posvećenom i ambicioznom Goranu prepustio vinsku štafetu s kojom on mora otrčati svoju dionicu. Velika odgovornost pritisnula je leđa tada neiskusnog unuka koji se sav upeo da se dokaže, nastavi i modernizira obiteljsku tradiciju vinarstva. Goran je odlučio iskoračiti u veću, višu, jaču poslovnu dimenziju. Shvatio je potencijal i priliku i - krenuo!

- Nono Tonin je prepoznao moju strast i zaključio da meni, kao otroku, treba dat priliku delat. Vajk je bilo primjedbi - ča ne biš moga to tako? Ali niš mi se ni petlja. Ča sam reka, podržali su me, i otac Feručo i Tonin. Videli su rezultate i pretpostavljam da su vidili da delam dobro vino i da ga prodajem. Drugo leto, da vino ni bilo dobro, zeli bi mi to nazad. No kako ga je svako leto falilo, prihvatili su da delam jako dobro vino.

Kukurini su za Gorana Baćca centar svijeta. Mijenjaju se, u skladu s vremenima.

- Ljudi su sve više okrenuti privatnom biznisu. Zaposle se u nekoj firmi ili imaju neki obrt, a suštinski se bave turizmom. Gotovo sve kuće su uređene, posebno one za odmor. Izgubio se osjećaj života na selu kakvo je ono nekad bilo, kaže Baćac. "Srećom, kod nas u Kukurinima", dodaje, "prevladava bijela zemlja i odlični uvjeti za uzgoj masline i loze".

- Te su kulture autohtone, oduvijek su tu. Imamo još jednu sreću: topao zrak iz plominskog i raškog kanala te hladan zrak koji se spušta niz obronke Učke. To pogoduje i maslinama i vinovoj lozi. Samo dva kilometra niže, kod mosta Pićan, i tri kilometra gore, malo dalje od Svete Katarne, takvi uvjeti više ne postoje. Razlika u temperaturi čak je i do šest, sedam stupnjeva. Okolnosti idu nama u korist i zato Kukurini imaju idealne uvjete za uzgoj maslina i loze.

Priroda nas je nagradila, slučajnost je to koja nam je dala priliku da se bavimo onime što želimo.

Tako govori Goran Baćac, mladi, uspješni vinar kojem je nono Antun Baćac Tonin, rođen davne 1928. godine, uzor i vodilja u gradnji karijere i, prije svega, uspješnog nastavljanja tradicionalnog obiteljskog posla proizvodnje vina. To je vrijeme kad su obitelji bile siromašne i velike. U skladu s time Goranov nono Tonin odrastao je u s devetero braća i sestara. Obitelj im, inače, oduvijek zovu Kovočevi jer su osim oštarije imali i kovačiju.

- Judi su tu prihajali za konje potkivat, potkove delat, sa železom. Pital sam noneta puno tega i oko oštarije koja je bila vajk u kući gdje sada živimo. Kad su hodili u Tupljak na rudnik delat, ljudi su se vajk tu fermivali na bukaletu vina. Kad nisu imeli šoldi nono bi im svejedno dal vino i zapisal bi ih. Na plaći bi došli platit. Tako se živelo. Pranono Anton, tata od noneta Tonina, bil je kovač, počel je delat s vinom i imal je oštariju. On je rođen 1891. i kao mladić je 1920. zasadil svoj prvi mali vinograd, dobio je svoj prvi urod grojza i svojih prvih 50 litar vina. Nono Tonin se ko otrok domišlja da su delali s oštarijom dok su ljudi išli u ugljenokop. Umro je prošle godine u 93-oj. Do zadnjeg dana je pil vino. Njemu u čast ćemo drugo leto napraviti vino po njegovoj recepturi: "Nonetovo, Toninovo vino". On bi si zel bocu od litre, napuni bi 60 posto malvazije i 40 posto muškata. Miša je to. Svaki put kad to damo ljudima, oduševljeni su. Traže da im to napunimo u kanticu za doma.

Tonin je pil litricu dnevno, ma šle su i dve ponekad! Ljudi su u vrime kad je on bil mlad puno delali, vajk su bili u pokretu. I onda se dosta pilo, al je organizam to podnosio bez problema. Tek zadnjih tri, četiri leta Tonin više ni moga delat. Pal je i s vinom, no ako sam mu donesal danas litru i pol vina, sutra ga ni bilo! Boca prazna! Vajk bi govori da je tu sused bil pa su zajedno popili.

- Pranono Anton prvi je započeo tradiciju vinarstva, njegov sin Anton Tonin, moj dragi nono, domišlja se kako je u to vrijeme, a skoro je stotinjak godina od tada prošlo, u konobi uvijek bilo i do tisuću litara vina. Sjećanja govore da se radi negdje o 1936. godini. Tonin je, ča ja pamtim, u konobi imal već i do deset tisuća litara kad je bil na vrhuncu. Moj tata Feručo je rođen 1961., završio je poljoprivrednu školu u Poreču, upisal je agronomiju u Ljubljani. Išao je u korak s Toninom, no nikad ni napravil veći iskorak. Tako je to bilo. Vino se vajk prodavalo u rinfuzi i uvik je bilo u drvenim bačvama. Tata je do '94. delal u Agroprometu, a onda je šal u privatno, imali su krave, usput se prodavalo vino, al njemu to ni bil biznis broj jedan. Ja sam '98. upisal za elektromehaničara u Labin, poljoprivreda me nije zanimala ama baš ništa. Negdje 2001. se otvoril Studij vinarstva i vinogradarstva u Poreču.

Htio sam upisati Ekonomiju u Puli, no tata mi je reka - tu imamo vino, imamo vinograde, traktore i puno zemlje, kaže Baćac u zanimljivoj priči, piše Glas Istre.