Nedavno su Sobočani napravili iskorak te su izbacili na tržište svoj prvi inovativan dizajnerski proizvod - mobilni ured Movo - koji je u manje od godinu dana osvojio tri prestižne međunarodne nagrade.

Trenutno u ponudi imaju šest tipova mobilnog ureda - brzo su sklopivi i zauzimaju malo prostora, a kad se zatvore, izgledaju kao atraktivan komad namještaja. Svaki je opremljen kotačićima, strujnom utičnicom, USB priključkom te prostorom za fascikle i uredski pribor. Cijena im se kreće od 1400 do 2600 eura.

Na ideju o proizvodnji mobilnog ureda došao je Dejan, inženjer građevine i izvršni direktor tvrtke Sobočan.

'Ideja se rodila u razgovoru s našim partnerima. I prije pandemije željeli smo napraviti iskorak u segmentu vrhunskog uredskog namještaja. Otac i brat odmah su prihvatili ideju i u svega nekoliko dana naš dizajn studio osmislio je proizvod. Razvili smo ga prvenstveno za njemačko i austrijsko tržište, na kojem smo inače poslovno jaki. Kad smo izašli s Movom, ništa usporedivo tog trenutka nije bilo na tržištu', objašnjava Dejan Sobočan.

Prave rezultate od prodaje mobilnih ureda Sobočani očekuju u narednih godinu dana. Trenutno su u fazi definiranja prodajnih kanala. Ciljani kupci su im projektni uredi, trgovine dizajnerskim namještajem te web shopovi..

'Sva skupljena znanja i iskustva u ovih više od 20 godina, koliko poslujemo, želimo pretvoriti u inovativne proizvode koji će nam donositi prihode sljedećih deset godina. Movo je za nas ono što su Rimcu njegovi električni automobili. Najbolji izlog svega onoga što možemo napraviti. Nekad se u našoj branši živjelo od proizvodnje polica za samoposluge, ali to je gotova priča. Sad se traže kreativnost, inovacija i dizajn. Cilj nam je postati lider u proizvodnji poslovnog namještaja višeg ranga', ističe Sobočan stariji.

Razgovaramo u jednoj od sala za sastanke u središtu tvrtke u Murskom Središću. Glavnu riječ vodi Franjo, prati ga Dejan dok se Nikola uključuje kad se spomene njegov djelokrug posla, a to su nabava i proizvodnja.

Kriza izazvana pandemijom koronavirusa odrazila se i na poslovanje Sobočana. Kako su s ulaganjima stali svi njihovi najvažniji kupci - uz Intersport, to su još grupacija MOL (benzinske crpke) i najveće domaće hotelske kuće - smanjio se broj narudžbi. Lani su im prihodi pali za 14 posto, na 103 milijuna kuna. Usprkos tome, povećali su broj radnika, sad ih je oko 200, te nisu smanjivali plaće s prosjekom od 8300 kuna.

'Naši radnici većinom su iz Murskog Središća i okolnih sela. To su ljudi s kojim se družimo i nakon posla. Oni su naša snaga. Materijalni uvjeti moraju biti visoki jer smo samo 40 kilometara udaljeni od Austrije. Dok su ostale tvrtke imale problema s odljevom radne snage, nama se to nije događalo', ističe Franjo Sobočan.

Smanjenje aktivnosti na tržištu Sobočani su iskoristili za poboljšanja poslovanja. Doveli su profesionalce za marketing i IT. 'Riječ je o ljudima koji su prije radili u velikim korporacijama. S njima smo dobili širi pristup poslovanju, važan za budućnost. Ne možemo zauvijek ostati samo obiteljska tvrtka', naglašava Dejan Sobočan.

U ovoj godini Sobočani očekuju više narudžbi te oko 125 milijuna kuna prihoda, što je za šest milijuna kuna više nego lani. Jedino što ih muči drastično je poskupljenje sirovina, prije svega lima i željeza.

'Prošle godine tona lima koštala je 600 eura, a danas 1600 eura. Godišnje nam ga prosječno treba oko 500 tona. Nije problem samo cijena, već i nestašica sirovina. Kasni nam roba, kasne isporuke i ne možeš dobiti onoliko lima koliko bi htio. Problemi su veliki, a najgore je to što im se ne vidi kraj', objašnjava Nikola.

Najvećim dijelom nabavljaju lim izravno iz tvornica u Italiji, u kojoj se nalaze glavni proizvođači. Sumnjaju da se umjetno, odnosno dogovorno stvara nestašica sirovina da bi im se podigle cijene. Osim toga, u Europi se događa i to da kineske tvrtke kupuju tvornice lima te ih potom zatvaraju kako bi se eliminirala konkurencija.

Uz to, poskupjela je za pet do 10 posto sirovina koju nabavljaju na domaćem tržištu (pleksi, iveral, staklo i lakovi).

'Zbog svega toga morali smo korigirati naše cijene. Zasad smo ih povisili do 10 posto, ovisno o proizvodu i udjelu raznih materijala. Nadamo se da će se tržište sirovina stabilizirati do kraja godine i da bi cijene trebale krenuti dolje', kaže Nikola.

Vrijeme koronakrize Sobočani su iskoristili i za digitalizaciju proizvodnje i umrežavanje svih proizvodnih procesa. S time bi trebali završiti do kraja 2021., a u naredne dvije godine planiraju snažnu tehnološku transformaciju, odnosno nabavu najsuvremenijih strojeva.

'U 2022. i 2023. investirat ćemo oko 2,6 milijuna eura u novu tehnologiju. Inače, svake godine ulažemo u tvrtku sedam do osam milijuna kuna. Dosad smo vješto koristili sredstva fondova EU-a i nadamo se da će se to nastaviti', kaže Franjo Sobočan.

Trenutno čekaju da im se odobri novac za izgradnju solarne elektrane od 650 kWh. Njome bi pokrili više od 60 posto svojih trenutnih potreba za strujom. Investicija je vrijedna 3,2 milijuna kuna, s time da bi oko 70 posto iznosa bilo iz fonda EU-a.

Dok pun entuzijazma nabraja sve te velike planove i ulaganja, Franjo se čini kao da je na početku svoje poduzetničke karijere, a ne da je prošlo više od 30 godina otkako je krenuo u privatni biznis.

'Rad mi je u krvi. Moj otac Vinko, koji je bio rudar te je imao samo šest razreda osnovne škole, od malih nogu tjerao nas je da učimo i radimo jer je znao da je to jedini način da si priuštimo bolji život', kaže Franjo.

Tako se, vodeći se očevim savjetom, nakon srednje škole zaposlio kao strojarski tehničar u tadašnjoj tvornici metala Primat u Sloveniji, a paralelno je studirao strojarstvo u Mariboru.

S vremenom je postao voditelj pripreme i proizvodnje, a njegovo napredovanje u Primatu okončao je stečaj tvrtke 1990. godine. Kad je ostao bez posla, kako bi prehranio obitelj, s trojicom bivših kolega osnovao je tvrtku Promming, a ona se i danas uspješno bavi opremanjem prodajnih prostora.

'Kad sam osjetio da je došlo vrijeme, 2000. godine, otišao sam iz Promminga i ponovno krenuo od nule. Započeo sam posao u garaži obiteljske kuće u Hlapčini sa samo pet zaposlenih. Ponosan sam na ono što smo otad postigli', ističe Franjo.

Još više je ponosan, dodaje, na svoje sinove, od tinejdžerske dobi uključene u posao. Nikola je jedno vrijeme ganjao i nogometnu karijeru, ali kad se trebao odlučiti između lopte ili obiteljskog biznisa, prevagnulo je ovo drugo.

'Dobro funkcioniramo kao tim. Nema svađa i svako vodi svoj dio posla. Otac nas nikad nije pritiskao da radimo u tvrtki. Sve je prirodno došlo', dodaje Dejan Sobočan.

I dok se čini da ih gen za biznis nije preskočio, onaj za glazbu zaobišao je Nikolu i Dejana. Naime Franjo kaže da nije uspio kao inženjer strojarstva, sigurno bi posvetio život muzici.

'Prvi bend osnovao sam s prijateljima iz crkvenog zbora kad mi je bilo 17. Kako sam imao osjećaj za ritam, dopali su me bubnjevi. Na jednom od nastupa upoznao sam i suprugu Zdenku. I danas kod kuće imam studio s dva kompleta bubnjeva, a oni su mi najbolji ispušni ventil. Sinovi nemaju talent za muziku, ali zato je tu moje četvero unučadi', uz osmijeh kaže Franjo.

Najstarija unuka Mia (16) ide u drugi razred srednje glazbene škole, smjer solo pjevanje. Ema (14) svira flautu, a Fran (12) bubnjeve, kao i djed. Osmogodišnja Franka još se traži, ali Franjo i u njoj vidi velik glazbeni talent.