U članku 'Nešto se događa na sudovima zbog kredita u 'švicarcima': Odvjetnica nam je sve objasnila' provlači se kao tvrdnja jedna apsolutna dezinformacija, a to je tvrdnja odvjetnice Marković kako je Vrhovni sud u proširenom vijeću u presudi i rješenju Rev-457/2025 odlučio osim o pravu potrošača na zatezne kamate do dana konverzije i o tomu kako se raspodjeljuju sudski troškovi, i to na način da bi svaka stranka snosila svoj dio troška. Ta tvrdnja odvjetnice Marković jest apsolutna dezinformacija, ističe Goran Aleksić.

Iznosi argumente koje integralno donosimo u nastavku.

Citirat ću što je točno odlučilo prošireno vijeće u presudi i rješenju Rev-457/2025.

Kao prvo, riješeno je sljedeće:

'II. Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-555/2024-2 od 2. svibnja 2024. kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici broj P-977/2019-40 od 4. ožujka 2024. na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka te se i u tom dijelu predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.'

To znači da će se o sudskim troškovima odlučivati ponovo, i da o tom pitanju prošireno vijeće NIJE odlučilo u cijelosti, osim što je odlučilo da nije moguće da svaka strana svoji svoj trošak, jer je upravo takva izreka nižeg suda ukinuta.

Kao drugo, u obrazloženju rješenja, prošireno vijeće izjavljuje u točki 28.:

'28. Ujedno je u toč. II. rješenja valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka iz toč. I. rješenja drugostupanjskog suda. To iz razloga jer više ne stoji da tužitelj nije u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom, već naprotiv kako je zbog ukidanja dijela presude drugostupanjskog suda za sada neizvjestan ukupan uspjeh stranaka u sporu valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka koja o tom uspjehu ovisi. Kod toga je potrebno napomenuti da će kod odluke o trošku sudovi cijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP prema kojoj se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. To iz razloga jer je tuženica u ovom postupku osporavala tužitelju bilo kakvo pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.'

Prošireno vijeće, dakle, upućuje niži sud da kod odluke o trošku više ne stoji kako tužitelj nije u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom te da mora cijeniti tužiteljev uspjeh u zahtjevu za isplatu jednako kao što mora cijeniti i uspjeh dokazivanja pravnog osnova. Budući da je tužitelj uspio 100% s utvrđenjem pravnog osnova, a djelomično će uspjeti s utvrđenjem isplate, onda je potpuno očigledno da će uspjeh tužitelja biti VEĆI, nego uspjeh tužene banke, pa onda ne dolazi u obzir da bi svaka strana plaćala svoj trošak, nego će naprotiv banka MORATI platiti najmanje dio sudskih troškova tužitelja, a prema mojim izračunima to je između 30% i 50% troška tužitelja koji će banke bez imalo sumnje morati plaćati.

U točkama 30. i 31. vijeće izjavljuje o podjeli troška :

30. Drugostupanjski sud je odlučujući o troškovima postupka primijenio odredbu čl. 154. st. 4. ZPP pri čemu je imao u vidu da tuženica nije uspjela s prigovorom radi prijeboja, a tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu uvažavajući pritom činjenicu da je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije kredita podložno tumačenju sudova iz razloga što u trenutku podnošenja tužbe (pa i žalbenog odlučivanja) nije postojala ustaljena i jedinstvena sudska praksa u vezi tog pravnog pitanja. Stoga je drugostupanjski sud zaključio da tužba s restitucijskim zahtjevom za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u skladu s odredbama ZID ZPK očito nije bila neosnovana niti lišena svakog izgleda za uspjeh, pa da u konkretnoj situaciji bi obvezivanjem na plaćanje troškova postupka tužitelju bio nametnut znatan financijski teret koji nije spojiv s pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

31. Ovaj sud prihvaća takvo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u slučajevima kada bi potrošač i korisnik kredita u CHF u cijelosti izgubio spor (međutim u ovom slučaju i činjenično i pravno usporedivim to nije bitno jer potrošač nije u cijelosti izgubio spor) jer je takvo pravno shvaćanje već izraženo u odlukama ovoga suda (primjerice odluka broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.). Kod toga treba imati u vidu i praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice Cindrić i Bešlić protiv RH, zahtjev br. 72152/13, presuda od 6. rujna 2016.). Stoga u situaciji kada tužitelj kao potrošač u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh jer sudska praksa o spornom pitanju nije bila ustaljena pred drugostupanjskim sudovima i ovim sudom, nije dužan snositi troškove postupka. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.

Ovdje prošireno vijeće ide još i dalje, pa čak iznosi stajalište da potrošač ne bi trebao snositi baš nikakve troškove, a to bi bilo u skladu i s odlukama Suda EU C-224/19 i C-714/22, u kojima je nedvojbeno izrečeno kako potrošač koji je utvrdio pravni osnov za isplatu, ali je dobio manju isplatu nego što je zahtijevao svojim tužbenim zahtjevom, ne smije snositi nikakav postupovni sudski trošak. Upravo to je napisano i u odluci Rev-457/2025 – da tužitelj koji nije mogao odmah kod podizanja tužbe znati svoja prava, jer je sudska praksa bila neustaljena, nije dužan snositi troškove postupka.

Ukratko, iz svega napisanoga u presudi i rješenju Rev-457/2025 možemo zaključiti sljedeće (prethodno je to citirano iz same odluke u širem obliku):

Potrošač koji uspije 100% s pravnim osnovom te djelomično sa zahtjevom za isplatu ne smije u potpunosti snositi vlastite sudske troškove, jer je u parnici očigledno uspio više od tuženika.

Potrošač koji je djelomično uspio u parnici uslijed neustaljene sudske prakse ne smije snositi troškove postupka.

Što se tiče prakse županijskih sudova, ta praksa tek se stvara, i nije zasad relevantna jer niti jedna nova odluka županijskih sudova nema potvrdu Vrhovnog suda RH, a većina županijskih sudova uopće još nije niti donijela nove odluke nakon odluke proširenog vijeća, a pri odlučivanju će morati cijeniti naputak Vrhovnog suda o načinu određivanja troška, budući da ujednačen stav VSRH-a o tomu još uvijek ne postoji, ali je potpuno sigurno da nije moguće da potrošač snosi sav svoj trošak.