KOMENTAR JULIJANE ADAMOVIĆ

Zjapeća tišina oko Bleiburga i danas stvara kaos

Bleiburg

Bleiburg

Izvor: Pixsell / Autor: Žarko Bašić

Sedamdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata još uvijek je mnogima tabu spomenuti da su i na 'pogrešnoj' strani pale nedužne žrtve te da su na 'pravoj' postojali zločinci. Generacije su odrasle uz crno-bijeli mit, a prestravljena rodbina nije im smjela ni natuknuti kako i neki njihovi preci leže zakopani u jami ili rovu kao žrtva osvete pobjednika, piše Julijana Adamović i dodaje da je prisilna šutnja kriva za 'istine i zablude' zbog kojih i danas ratujemo oko te tragedije
Za Bleiburg sam, kao i većina mojih vršnjaka (generacija šezdeset i neke) čula tek devedesetih. Nakon kostiju koje su uz TV prijenos vadili i premještali Srbi po Bosni, odjednom su s ekrana iskočile i neke 'moje' kosti. Mit o očevom ujaku koji će se javiti iz Amerike, pao je u vodu. Moralo se resetirati i krenuti iz početka. 
Nije to tako jednostavno. Kad bismo se malo poigrali grčkim mitom o stvaranju Kosmosa i prenijeli je na priču o Bleiburgu, mogli bismo reći da je u početku bio Kaos, a nakon njega zjapeća praznina. Problem ju je popuniti objektivnim činjenicama i neostrašćenošću.

Informacije s pola stoljeća zakašnjenja


Ono što nam je  do tada službena povijest nudila bili su isključivo strašni zločini koje su činili fašisti, skupa s domaćim izdajnicima i, dakako, visokomoralni pobjednici, drugovi koji bi zbog ukradene jabuke bivali streljani u nekom voćnjaku. Iskreno, lijepo je bilo živjeti zanesen pričom o tako velikim i čistim stvarima. U svakom slučaju, ljepše od onoga s čime smo se morali suočiti naknadno. Jer, što činiti s informacijama kad ti nahrupe s pola stoljeća zakašnjenja? Poljuljaju ti sve u što si do tada vjerovao? Osobito kad shvatiš da si cijelo vrijeme pored sebe imao ljude koji su ti mogli ispričati svoju, nešto drugačiju priču, samo da su se usudili. A nisu. Prestravljeni i poniženi, izabrali su šutnju.

O kolumnistici

Julijana Adamović hrvatska je književnica, autorica romana i zbirki priča za odrasle i djecu. Dobitnica je Kiklopa za zbirku priča 'Kako su nas ukrali Ciganima'. Socijalna je pedagoginja te je magistrirala dječju i adolescentnu psihijatriju. Rođena je u Bačkoj, a danas živi i radi u Vukovaru.

I kad su, napokon, oslobođeni realne ili samonametnute cenzure, istresli pred tebe sav svoj jad, suočili su se s nevjericom. Susreću se s njome i dan danas. Često i odbijanjem priznanja da je ono što su doživjeli i čemu svjedoče – istina. Da su pored svojih mrtvih morali prolaziti bez zaustavljanja, šutke. Ili da uopće nisu smjeli pitati gdje je završilo tijelo ubijenog. Mogu li ga, kako dolikuje, pokopati? 

Na drugu stranu, što s onima koji nisu imali nikoga s takvim iskustvom i tvrde ti da je tvoja/njihova priča laž? Da ne postoje nevine žrtve poraća? Da ne postoje (ostavimo Bleiburg kao sinonim za pokušaj bijega i tvrdoglavosti ustaške vojske, začas na stranu) civili koji su ubijeni na pragu svoje kuće ili nekoj ledini na kraju sela?

Tko kome ovdje krade pravo na istinu, uvjerenje? Pravo na ideale i pravo na pravo da živi svoj, na dobro i zlo strogo razgraničen svijet?

Mi ne znamo cijelu istinu, što i nije tako strašno koliko podatak da se grozimo svake priče na tragu nje. Kolektivno snosimo sve posljedice te neprobojne šutnje. I potomci pobjednika i pobijeđenih. Pa i oni koji u svojim obiteljima imaju i jedne i druge. Jer, pod kolapsom vremena i vetom na vlastitu priču, događaj od prije 70 godina, dogodio se, zapravo, jučer.

Umjesto da imamo činjenice, dobili smo mit. Svatko ima svoju interpretaciju događaja, svoje fantazije. Razum i shvaćanje stvari u kontekstu vremena, sposobnost 'čijanja' većeg od manjeg zla, gube se. Emocije postaju toliko snažne, gotovo do neizdrživosti (kao da je baš sad taj Bleiburg i još uvijek traje taj rat), jer se zjapeća praznina popunila više nego što u nju, realno, pripada. 

Ambivalentno je riječ kojom bih najbolje opisala program na kojem trenutno osobno funkcioniram. Baš k'o i hrvatsko društvo. Zato se trudim ne prepustiti najgorem mogućem rješenju: generaliziranju. Pokušavam to prenijeti i svojoj djeci. Naučiti ih da stavljaju događaje u kontekst, ne padaju u iskušenje oduzimati zlu suštinu koju je imalo, niti davati dobru isključivo obilježja zla. Jer, pobogu, kako će dalje? Kao mi, natovareni tuđim pogreškama, zločinima ili krivim odlukama?

381012, 381901, 381868, 381867

Generaliziranje je najgora greška

To se najbolje radi osluškivanjem priča koje miniraju ono u što vjerujete. Koje vam pokazuju da su postojale brojne i različite priče. Ne samo vaša.

Jedna od takvih priča i koja je meni osobno u tome pomogla knjiga je 'Pod znakom križnog puta' autorice Slavice Kumpf, (Gradski Muzej Vukovar, 1999.) Vukovarke koja je bila svjedokom tih svibanjskih dana '45-e. 

Slavica Kumpf ovu knjigu piše devedesetih godina i kroz nju prepliće sasvim osobne, gotovo dnevničke bilješke o događanjima s konca Drugog svjetskog rata i vukovarske agonije 90-ih.

Preskočit ću dio iz novije povijesti, a osvrnuti se s par riječi na zapise iz listopada 1944. te posebno one koje se tiču Bleiburga i Križnog puta. Autorica priču o svom iskustvu križnog puta započinje, blago rečeno, vrlo čudno. Osvrće se na pogibiju poznanice, nastradale od mine na koju je naletio vlak.

Nemam vlastitih riječi kojima bih dovoljno plastično opisala to komatozno stanje u koje ljudi u ratu i velikim previranjima tako lako zapadaju (i što je još gore, u takvom stanju trajno ostaju) pa ću se poslužiti njezinima:

'Bila je to prva ozbiljnija spoznaja strahota koje rat donosi.' (Sic!)

Proljeće je 1945. godine. Slavica ima devetnaest godina. U jesen 1944., roditelji je šalju za Zagreb jer su Rusi blizu Beograda, a njoj je ovo prva spoznaja o strahotama koje rat donosi?! 

Kao da se ništa nije dogodilo prethodne četiri godine. Kao da nijedan Židov ili Srbin iz Vukovara nije odveden u logor. Kao da u Dudiku nisu strijeljani toliki ljudi. Kao da jedna pismena i za ono vrijeme relativno obrazovana djevojka nije imala prilike saznati da se oko nje ipak događaju strahote. Ili su te strahote bile manje stvarne od stradavanja poznanice koja je izgubila noge u vlaku?

I dalje teče cijela priča, ni u jednom trenutku okrznuta mukom koju su drugi ljudi prolazili cijeli prokleti rat. Čak ni retroaktivno pisanje, pa niti 40 godina filanja isključivo stradanjem žrtava koje su prouzrokovali fašisti i kolaboracionisti - ustaše i četnici, Slavicu ne ometa u samosažalu kojim će opisati svoj put i stradanje njezinog oca i brata, njezinih gimnazijskih kolega koje slučajnu susreće u Austriji i Sloveniji, i mnogih drugih neznanih vojnika koji su svoj život skončali tih dana.

A gdje je bol za druge i drugačije?


A nije Slavica bešćutna. Dapače, ima ona empatičkih kapaciteta i to vrlo tanane prirode. To nam dokazuje na puno mjesta u svojoj knjizi. Na primjer, u odlomku odmah ispod gore citiranog (o djevojci bez nogu), Slavica nazoči posljednjem Poglavnikovom govoru 'O ljubavi prema domovini, o hrabrosti ljudi koji za nju ginu i sve u tom smislu'. 

Mada će do konca Pavelića prozvati izdajnikom i bešćutnikom koji je ostavio svoj narod i svoju vojsku na nemilost, tu ga ona još uvijek sva zanesena sluša i u jednom trenutku u masi ljudi primjećuje gospodina kojemu liju suze niz obraze. Sve je to jako duboko dirne. Ja osjetim njezinu bol. Njezinu bol za druge i drugačije u toj ratnoj priči, ne pronalazim. I to je suština na koju želim ukazati.

Da ne duljim: Slavici je stavljen znak crvenog križa na rukav košulje i smještena je u vlak s ranjenicima, iako ona nema nikakvih medicinskih znanja. Ni krivnje, doduše, tako da je posve nejasno zašto uopće kreće na taj put. Do kraja ne znam je li to strah od partizana i komunizma, ili potez očajnika koji je izgubio 'svetinju' u koju je do zadnjeg atoma vjerovao? Meni se čini da je u pitanju ovo drugo. Ona putuje na Zapad.

Kroz tu ispovijest dolazim i do nekoliko sasvim objektivnih činjenica (da ne bude sve u iščitavanju njezinih subjektivnih stanja). I nakon 8. i 9. svibnja, na tim se prostorima još pucalo. Nisu se svi predali. Nisu položili oružje. I, da razbijemo jedan od danas tako popularnih mitova, nisu svi partizani bili krvnici. Dapače, ona svoje pratitelje (tako naziva voditelje skupine zarobljenih civila i domobrana u kojoj se i ona nalazila), opisuje vrlo pristojnima. 

'Na kamionu iza nas sjedio je mladi partizan sa strojnicom uperenom u nas. To je vrlo neugodan osjećaj, a opazila sam kako mladić gleda prema meni. Raskuražila sam se i rukom pokazala neka strojnicu odmakne malo u stranu. Učinio je to uz jedva vidljiv osmijeh.'

'Nama civilima je prišao jedan partizan, izgledom dobroćudan čovjek i rekao nam neka se postrojimo u četvero i krenemo...’
Slavica se susreće i s grubim partizanima. Točnije, partizankama. Dolaskom u sabirni centar, jedna joj naređuje da skine cipele. Mijenjaju se, iako je njezino stopalo za nekoliko brojeva manje od vojničkih cokula koje je dobila u toj prinudnoj razmjeni.

'Idući dan, opet prolazeći hodnikom, zaustavio me je jedan stariji partizan: 'Drugarice, čini mi se da su ti cipele malo veće no što ti treba... Znaš, meni su moje male pa da se zamijenimo?' Oh! Dobro. Sjeli smo u hodniku i zamijenili se.'

381769, 381683, 374482, 381857

'Daj nam jednu da joj mi sudimo'


Tu sreće i svog školskog kolegu, Vladu. S njime provodi prilično vremena u razgovorima koje opisuje kao 'ugodne'. Cijeni što je korektan i ljubazan. On je poziva da im se pridruži. Slavica to odbija, obrazlažući i zašto (ona je na drugoj strani), kao što odbija i rukovanje s komesarom koji joj je potpisao propusnicu. I ipak ostaje živa.

Kolona kreće na svoj mukotrpan put. Gladni su, iscrpljeni i ušljivi. Noću spavaju na ledini. Nailaze i na zarobljene ustaške vojnike, vezane žicom. Znaju da ih odvode u smrt. No u njezinoj koloni stanje je uredno, koliko u tim ratnim prilikama može biti.

'Imali smo sreću da su nas pratili Slavonci koji su pješačili uz nas. Nisam čula ni povika, niti psovki, a nisam vidjela ni bilo kakvih grubosti. Ali nekad je moralo biti i toga.'

Tu je i partizan Joka. On Slavici kaže: 'Pazit ćemo vas...' To i čini u situaciji kad nailaze na skupinu partizana u centru Varaždina, gdje opet neke žene (partizanke) žele osvetu. 'Daj nam jednu da joj mi sudimo!' Joka kaže 'Odbij!'.

'Jedan je partizanski oficir na konju nekoliko puta dnevno obilazio kolonu nadzirući nas. I tako spazio djevojku koja je imala ruku u marami. Zaustavio je konja i zapitao je što joj je. 'Imam upalu podrebrice' (...) Jahala je nekoliko kilometara dok je on išao pješice.'
Prije ulaska u jedno neimenovano mjesto, pratitelji ih tjeraju da trče. Slavica shvaća da je to jer ih u naselju očekuje špalir razjarenih civila, spremnih na kamenovanje. Ne osjeća potrebu postaviti pitanje, ni sebi, ni drugima, tko su ti ljudi i zašto su tako kivni na njih.

Nema tu potrebe ni tada, ni 50 godina nakon, u vrijeme pisanja knjige. Ili je ima, ali Slavica radije o tome ne govori. Kao da iz vlastitog primjera nije shvatila da negovorenjem problem ne nestaje.

'Moli za svoje ustaše'

Zašto sam vadila ove citate? I zašto sam Slavičinu knjigu uzela kao onu koja me je najbolje odvela u to vrijeme i u tu tragediju?

Zbog subjektivnosti. Iste one subjektivnosti koja nas koči da povijesne događaje sagledamo izlazeći načas iz vlastite autistične orbite. Zbog činjenice da ne postoji priča koja ima samo jednu istinu. I da su zločine uvijek činili oni koji se nisu znali iskopati iz matrice osobnog.

Slavica se vratila doma, a s njom u ruksaku i molitvenik 'Hrvatski vojnik'. Čak ni to joj nije oduzeto. Vraćeno joj je riječima: 'Evo ti, moli se za svoje ustaše.'

'Dobro', odgovorila je. Barem tako u knjizi kaže.

Imala je iznimnu sreću da su joj 'pratitelji' bili časni ljudi. No nisam sigurna da je to promijenilo njezina uvjerenja o zlim pobjednicima i pravednicima koji su izgubili rat, kao što neće ni većinu drugih koji u partizanima vide samo i isključivo zlo. Ili onih koji u tim vojnicima i civilima vide samo krivce, a ne ljude. Posebno ne ljude koji imaju bližnje s pravom na istinu. 

Slavica je u tom vihoru izgubila oca, brata i državu u kojoj nije vidjela ničega spornog. I ništa drugo i ništa tuđe tu ne igra veliku ulogu. Nažalost.
Tako i mi. Zauzeli smo busiju i tu nitko i ništa ne može promijeniti sud koji smo donijeli. 

To je ono što nas iz zjapeće praznine nanovo vodi u Kaos.

Sasvim sam sigurna da većina 'pratitelja' nije bila ni približno slična Slavoncima iz ove priče. Ali postojali su. I da otklonim svaku mogućnost generalizacije, osjećam potrebu ispričati i njihovu istinu. Jednu od puno onih koje su se dogodile tog svibnja i te 1945. godine. Puno sličnih i različitih. Samo budimo ljudi i poslušajmo ih. Bez mržnje i osude.

Bez potrebe da nastavimo ratovati vođeni njihovim pogreškama i zabludama.



Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi